I Kž-37/2007-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 37/07-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Hajrije Novoselec, mr. sc. Marijana Svedrovića, Lidije Grubić-Radaković i Ranka Marijana, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. S. i dr. zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske i dr., odlučujući o žalbama opt. D. D. i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 29. kolovoza 2006., br. K-64/96, u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2008., u nazočnosti branitelja opt. D. D., odvjetnika A. M. iz Z. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. D. D. kao neosnovane i u pobijanom dijelu potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim D. D. zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske (KZRH), u svezi s čl. 17. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (OKZRH), te je, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Temeljem čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu sud je optuženiku uračunao vrijeme provedeno na zadržavanju od 12. do 13. listopada 1992.

Temeljem čl. 64. st. 1. OKZRH sud je optuženiku oduzeo pištolj marke „ČZ“ kalibra 9 mm, koji mu je privremeno oduzet potvrdom što se nalazi u spisu predmeta.

Temeljem čl. 122. st. 1. i 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 115/06, u nastavku ZKP) sud je optuženika obavezao da

I Kž 37/07-5

na ime paušala plati 1.500,00 kn, dok ga je oslobodio obaveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP.

Istom presudom temeljem čl. 354. ZKP oslobođeni su optužbe Ž. S. i J. M. da bi počinili kaznena djela ubojstva i ubojstva u pokušaju, iz čl. 34. st. 1. KZRH.

Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP u odnosu na ove optuženike riješeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv ove presude i to u osuđujućem dijelu podnijeli su žalbe i optuženik i državni odvjetnik. Optuženik putem svoga branitelja A. M., odvjetnika iz Z., pobija presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga sud oslobodi optužbe ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a državni odvjetnik pobija presudu zbog odluke o kazni i predlaže da se presuda u tom dijelu preinači na način da se optuženiku izreče stroža kazna.

Odgovori na žalbe stranaka nisu podneseni.

Prije održavanja sjednice vijeća u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP spis je dostavljen na dužno razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Nada Kolak Parfenjuk u pismenom mišljenju br. KŽ-DO- 128/07 od 19. siječnja 2007. predložila je da se prihvati žalba državnog odvjetnika i na u njoj predloženi način preinači pobijana presuda, a da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Postupajući po zahtjevu optuženika iznesenom u žalbi o sjednici vijeća dostavljena je obavijest njemu i njegovom branitelju. Obavijest koja je dostavljena optuženiku vraćena je s naznakom da nije zatečen na navedenoj adresi, pa je sjednica u skladu s odredbom čl. 374. st. 4. ZKP održana u njegovoj odsutnosti, a u nazočnosti njegovog branitelja, koji je u cijelosti ostao kod žalbenih navoda i predložio da se pobijana presuda preinači na način da ga sud oslobodi optužbe ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, te u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Radovana Šanteka, koji je u cijelosti ostao kod pismenog mišljenja i prijedloga br. KŽ-DO-128/07.

Žalbe stranaka nisu osnovane.

Na žalbu opt. D. D.

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP time što je činjenični opis djela, za koje ga je proglasio krivim, nejasan, a osim toga i „ne korespondira s obrazloženjem“ iz čega se može zaključiti da žalitelj smatra da je obrazloženje u suprotnosti sa izrekom.

Iz izreke presude u kojoj se tvrdi da je optuženik na ošt. Ž. S., koji se počeo povlačiti u veliku salu, „u njega iz pištolja, pristajući da ga usmrti najprije ispalio jedan hitac, a kada se ovaj nalazi u velikoj sali, prema njemu još nekoliko hitaca“ suprotno tvrdnji žalitelja proizlazi zaključak da je postupao s neizravnom namjerom da ga liši života. Iako u izreci nije izričito

I Kž 37/07-5

navedeno da je optuženik bio svjestan da oštećenika na taj način može usmrtiti, iz činjenice da je u pravcu njegovog tijela ispalio nekoliko hitaca iz pištolja to evidentno proizlazi. Analizirajući u žalbi činjenični opis izreke pobijane presude, da bi dokazao tvrdnju da on „naprosto isključuje činjenično zaključivanje suda“ žalitelj svjesno izostavlja jedan dio izreke u kojemu se tvrdi da su hici bili usmjereni „u njega“, misli se na ošt. S. i „prema njemu“.

I obrazloženje presude u dijelu u kojemu se na str. 13 obrazlaže oblik krivnje optuženika i utvrđuje da je on postupao s neizravnom, a ne izravnom namjerom, kao što je bilo stavljeno na teret optuženiku, u skladu je sa izrekom presude, pa ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda na koju se žalitelj poziva.

Ispitujući pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP ovaj je sud utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio ni druge postupovne povrede na koje je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti.

Pobijajući presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj prigovara ocjeni dokaza suda prvog stupnja i tvrdi da je sud nekritički i neosnovano prihvatio iskaz Ž. S., iako on tijekom postupka različito iskazuje o tome tko je i kako pucao prema njemu, dok ne prihvaća obranu optuženika koji tvrdi da je u prostoru ugostiteljskog objekta nije pucao i da je pištolj koji je vlasništvo ošt. K. C. uzeo u ruke nakon što su C. povrijeđenog izvukli iz objekta, iako iz provedenih dokaza proizlazi da je pištolj vlasništvo oštećenika.

Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja vrlo temeljito proveo sve dokaze, pažljivo ih i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao svakog za sebe i u međusobnoj povezanosti, te osnovano zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo za koje ga je proglasio krivim.

Ocjenjujući personalne dokaze potpuno je pravilno sud prvog stupnja pošao od određenih nespornih činjenica, a te su da je tog istog dana došlo do sukoba optuženika sa Ž. S. i Ž. A. u caffe baru P., da je nakon toga žalitelj napustio lokal, otišao u dico club A., gdje je radio njegov prijatelj, ošt. K. C. i da se s njim ponovno vrati u bar P., da je nakon njihovog dolaska došlo ponovno do fizičkog sukoba tijekom kojega je ošt. C. baratao bejzbol palicom i da su tom palicom povrijeđeni Ž. S. i svj. M. L. i Ž. A., te od materijalnih tragova koji su utvrđeni tijekom očevida i medicinske dokumentacije o povredama koje su zadobili žalitelji, Ž. S., K. C. i svj. M. L. i Ž. A., te je osnovano utvrdio da obrana optuženika, u kojoj se tvrdi da je pištolj, koji nije njegovo vlasništvo, upotrijebio tek nakon što je izašao iz ugostiteljskog objekta neuvjerljiva i neobjektivna, za razliku od iskaza Ž. S., o čemu je u presudi naveo uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća ovaj sud.

Obrana žalitelja je i po ocjeni ovog suda u suprotnosti sa svim provedenim dokazima tijekom postupka.

Prije svega valja istači da je žalitelj mijenjao obranu u odnosu na okolnost gdje je i kada uzeo pištolj, očigledno ju prilagođavajući ostalim dokazima koji su prikupljeni tijekom istrage, a zatim provedeni na glavnoj raspravi. On je u iskazu koji je dao u istražnom postupku tvrdio da je pištolj opazio tek kada je izašao iz ugostiteljskog objekta i prišao C. koji je povrijeđen ležao na tlu (list 68 spisa), dok je na glavnoj raspravi (list 284 spisa) izjavio da je pištolj uočio na podu caffe bara, pored šanka, ali niti u jednom iskazu ne tvrdi da se iz tog pištolja pucalo u unutrašnjosti caffe bara, kao što se sugerira u žalbi kada se navodi da „nije

I Kž 37/07-5

demantirana obrana opt. D. prema kojoj je s pištoljem u vrijeme događaja u lokalu djelovao ošt. C.“, jer to žalitelj nije iskazao.

Kako je tijekom očevida utvrđeno da su u prostoriji, u kojoj se nalazi šank, pronađene tri čahure, koje su prema nalazu i mišljenju vještaka za balistiku dipl. ing. V. M. ispaljene iz pištolja „ČZ“ M-76, koji je oduzet od žalitelja, dok nije pronađena niti jedna čahura koja bi pripadala oružju iz kojega su pucali Ž. S. i J. M., pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je iz tog oružja pucano kada se osoba koja je pucala nalazila u prostoriji za šankom.

Ne može se prihvatiti tvrdnja žalitelja da nema dokaza o tome da je on pucao u prostoriji za šankom.

Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio, uspoređujući iskaze svj. M. B., D. K. i obranu opt. J. M. sa nespornim dokazima iz kojih proizlazi da su svj. A. i L. zadobili udarce bejzbol palicom, kojom se je služio ošt. C., da je iz pištolja mogao pucati i pucao upravo žalitelj. Naime i svj. B. i K., kao i opt. M. tvrde da su odmah nakon jednog krika koji se čuo iz prostorije sa šankom začuli pucnjavu. Kako je krik mogao biti izraz boli osobe koja je zadobila udarac s palicom, a palica je bila u rukama ošt. C., jedini logičan i pravilan zaključak je da je pištolj iz kojega je pucano bio u rukama žalitelja, kao što je utvrdio sud prvog stupnja.

Žalitelj pokušava dovesti u sumnju iskaz Ž. S. tvrdnjom da je on prilikom prvog ispitivanja pred istražnim sucem tek na pitanje branitelja rekao da je vidio u ruci žalitelja pištolj, dok je na glavnoj raspravi otišao još i dalje tvrdeći da je vidio i da puca u njegovom pravcu. Međutim, kako je sud prvog stupnja na temelju svih ostalih provedenih dokaza, prvenstveno iz materijalnih tragova, rezultata rekonstrukcije i nalaza i mišljenja vještaka balističke struke, utvrdio da je žalitelj pucao prema Ž. S. kada je ovaj krenuo prema velikoj sali i da ga je jednim metkom pogodio u nogu, ovim prigovorima nije dovedena u sumnju ocjena prvog stupnja o tome da je iskaz Ž. S. uvjerljiv.

Ne može se prihvatiti ni tvrdnja žalitelja da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je optuženik bio svjestan da projektilom ispaljenim iz oružja koje je upotrijebio, koji je ispaljen iz relativne blizine, može imati pogibeljno djelovanje zbog svoje razorne moći, pa da je optuženik pucajući u pravcu Ž. S. postupao sa neizravnom namjerom da ga usmrti. Teza je žalbe da žalitelj čak i ako se uzme da je pucao iz pištolja pucajući u noge Ž. S. nije mogao pretpostaviti kao moguću posljedicu onu o kojoj govori sud prvog stupnja, koja se sastoji u povredi neke velike krvne žile i mogućnosti nastupanja smrti uslijed iskrvarenja. Žalitelj se, zapravo, usredotočio na dio obrazloženja suda gdje sud povlači paralelu između povrede ošt. C., koji je zadobio prostrjel desne natkoljenice sa ozljedom velike vene, što je prouzrokovalo smrt, sa povredom Ž. S., koji je zadobio prostrjel lijeve natkoljenice, sugerirajući time da na dijelu tijela na kojemu je zadobio povredu S. nema velikih krvnih žila, pa stoga ni takve opasnosti koje bi optuženik trebao biti svjestan. Međutim, žalitelj ispušta iz vida da je optuženik pucao nasumce, da je, osim metka koji je pogodio oštećenika i zadao mu povredu, u njegovom pravcu ispalio još nekoliko metaka, koji su se zaustavili u zidu pored ulaza u veliku salu.

Postupajući na taj način on je i po ocjeni ovog suda bio svjestan da može pogoditi optuženika, pa i u dio tijela u kojemu se nalaze velike krvne žile, te da je pristao na sve

I Kž 37/07-5

posljedice koje iz toga mogu proizaći, pa i na smrt žrtve, kao što je pravilno utvrdio sud prvog stupnja kada ga je proglasio krivim zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju.

Iz naprijed iznesenih razloga ocjenjuje se da je činjenično stanje na kojemu se temelji odluka o kaznenoj odgovornosti optuženika, pravilno utvrđeno, te da je na tako pravilno utvrđene činjenice sud pravilno primijenio zakon kada je radnje, za koje je optuženika proglasio krivim, pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH, koje je ostalo u pokušaju.

Ovaj je sud ispitao pobijanu presudu i u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP te je utvrdio da sud prvog stupnja nije na štetu optuženika povrijedio zakon niti u jednom elementu koji je propisan u čl. 368. ZKP.

Na žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o kaznenoj sankciji

Nije u pravu žalitelj kada smatra da je sud optuženiku izrekao preblagu kaznenu sankciju, kojom se ne može postići opća svrha kažnjavanja.

Prigovori žalitelja svode se na tvrdnju da sud nije pravilno ocijenio okolnosti koje je utvrdio a koje se odnose na način izvršenja djela i to činjenicu da je optuženik nakon verbalnog i fizičkog sukoba otišao do drugog ugostiteljskog objekta i vratio sa svojim prijateljem kako bi se zajedno obračunali sa osobama s kojima je prethodno bio u svađi, te da su odmah po ulasku u bar P. nasrnuli na osobe koje su im bila „nadomak ruke“.

Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve okolnosti koje u smislu čl. 37. OKZRH utječu na odabir vrste i mjere kazne.

Sud je vodio računa o činjenici da se optuženik sa ošt. C. vratio u caffe bar P. da bi se obračunao sa osobama s kojima je ranije došao u sukob. Međutim, činjenica je da je od izvršenja ovog kaznenog djela prošlo više od 15 godina, a da kroz to vrijeme opt. D. D. nije dolazio u sukob sa zakonom iz čega se može zaključiti da je kazneno djelo posljedica ratnih prilika u kojima su mnogi raspolagali oružjem i učestalo konflikte rješavali uporabom oružja i da je to izuzetnog od uobičajenog ponašanja koje je u skladu s propisima. Kada se uz sve to vodi računa da je Ž. S. zadobio samo tjelesnu ozljedu i da ne trpi nikakve posljedice od ozljeđivanja, te da je i on pridonio stvaranju situacije u kojoj je došlo do izvršenja ovog kaznenog djela, po ocjeni ovog suda sve te okolnosti predstavljaju osobito olakotne okolnosti i opravdavaju odluku suda prvog stupnja koji je optuženiku primjenom propisa o ublažavanju kazne maksimalno ublažio kaznu izrekavši mu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Kako žalba optuženika podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja prema odredbi čl. 382. ZKP sadrži i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji valja reći da takva žalba nije osnovana, s obzirom na činjenicu da je sud optuženiku maksimalno ublažio kaznu na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Blaža kazna ne može se izreći počinitelju kaznenog djela ubojstva.

I Kž 37/07-5

Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je žalbe optuženika i državnog odvjetnika odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu, kao što je učinjeno u izreci ove presude (čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 9. travnja 2008.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.