Rev-3392/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3392/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. P. iz Z., zastupanog po punomoćniku V. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženika M. G. iz Z., zastupanog po punomoćniku H. N., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 10. kolovoza 1993. godine br. Gž- 3261/1993-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 14. siječnja 1993. godine br. Pn-3392/91, u sjednici održanoj dana 22. ožujka 1995. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja, a koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja, suđeno je:

"I. Tuženik M. G. iz Z., dužan je isplatiti A. P. iz Z. s naslova naknade štete iznos od 1,802.080 HRD uz zakonsku zateznu kamatu i to na iznos od 1,800.000 HRD počam od dana donošenja prvostepene presude (14. siječnja 1993. g.) do isplate a na iznos od 2.080 HRD počam od dana 1. I. 1990. g. do isplate, sve po stopi određenoj člankom 277. stav 1. Zakona o obveznim odnosima, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 48.144 HRD, sve to u roku od 15 dana.

II. Tužitelj se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 6,301.833 HRD, te dijelom zahtjeva koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos naknade štete i to na iznos od 1,800.000 HRD za vremenski period od 2. listopada 1989. g. do 13. siječnja 1993. g., a na iznos od 2.080 HRD za vremenski period od 2. listopada 1989. g. do 31. prosinca 1989. g."

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Revizijski navodi ograničeni su samo na osporavanje činjeničnog utvrđenja nižih sudova da je tužitelj uslijed štetnog događaja zadobio tešku tjelesnu ozljedu - potres mozga.

Pitanje prirode i težine tjelesnih ozljeda koje je tužitelj zadobio uslijed štetnog događaja činjenično je pitanje koje je prvostupanjski sud raspravio i ocijenio u valjano i zakonito provedenom dokaznom postupku, te na temelju savjesne ocjene izvedenih dokaza uzeo dokazanim da je tužitelj zadobio tjelesnu ozljedu potres mozga.

Za takvo činjenično utvrđenje prvostupanjski sud je dao logične jasne i dovoljne razloge, a koje je prihvatio i sud drugog stupnja, pa stoga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91 - dalje: ZPP) na koju revident samo opisno ukazuje.

Osporavanjem činjeničnog utvrđenja nižih sudova glede sporne tjelesne ozljede revident zapravo pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a što prema odredbi čl. 385. st. 3. ZPP ne može biti predmet revizijskog ispitivanja.

Iako revident posebno ne osporava visinu naknade nematerijalne štete dosuđene tužitelju u iznosu od 1,000.000 HRD (sada 1.000 kn) za tjelesne bolove, te iznosu od 800.000 HRD (sada 800 kn) za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, revizijski sud je, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, utvrdio da je naknada nematerijalne štete dosuđena u skladu s kriterijima i mjerilima propisanim odredbom čl. 200. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91 - dalje: ZOO), te uobičajenim kriterijima sudske prakse za jednake ili slične slučajeve, u skladu sa cijenama iz vremena donošenja odluke (u smislu odredbe čl. 189. st. 2. ZOO).

Stoga nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Budući iz izloženog proizlazi da nisu ostvareni revizijski razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika valjalo je odbiti.

U Zagrebu, 22. ožujka 1995.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.