Rev-1697/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1697/2015-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. Ć. iz L., koju zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u N., protiv tuženika K. V. I. G. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik u Ž., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž - 1543/2013-2 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Našicama broj P - 425/2010-28 od 18. veljače 2013., u sjednici održanoj 6. studenog 2019.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici na ime dospjelih iznosa rente zbog izgubljene zarade za razdoblje od 5. rujna 2007. do 30. studenog 2012. ukupan iznos od 231.525,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos, a od prosinca 2012. pa ubuduće plaćati mjesečni iznos od 3.675,00 kuna, na način da dospjele obroke plati odjednom, a dospijevajuće najkasnije do 10. u mjesecu za protekli mjesec, sve kako je to precizno odlučeno izrekom pod t. I. prvostupanjske presude. Odlukom o troškovima postupka tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici 46.087,50 kuna.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da revizijski sud istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tuženika nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14

– dalje: ZPP ) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Prije ostalog valja naglasiti da tuženik ističe bitne povrede odredaba parničnog postupka i osporava pravilnu primjenu odredaba materijalnog prava, premda se revizijski razlozi pretežito odnose na činjenična utvrđenja i zaključke nižestupanjskih sudova koje tuženik smatra pogrešnim. Treba međutim imati na umu da u revizijskom postupku Vrhovni sud polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, a pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog (arg. iz čl. 385. ZPP-a).

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tuženik. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući činjenična utvrđenja kao i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji. Zapisnici o radnjama poduzetim na ročištima glavne rasprave ne opravdavaju niti revizijske navode tuženika da bi u provedenom postupku pred nižestupanjskim sudovima (pred prvostupanjskim sudom koju povredu nije sankcionirao drugostupanjski sud) došlo do nepravilne primjene odredbi čl. 260. i čl. 261. ZPP-a na način da je to moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude u smislu odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Isto tako, pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete po osnovu izgubljene zarade u poljoprivredi za razdoblje od 5. rujna 2007. ubuduće.

Kako između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je tužiteljica 5. rujna 2007. kao putnik u vozilu osigurano kod tuženika zadobila višestruke ozljede, odgovornost tuženika, kao i osnova predmetne tražbine tužiteljice, već je bila sporna samo visina tražbine, nižestupanjski sudovi prihvatili su zahtjev tužiteljice nakon što su u provedenom postupku utvrdili: - da je kod tužiteljice u uzročnoposljedičnoj vezi s štetnim događajem zaostalo trajno smanjene životnih aktivnosti od 55% zbog kojeg tužiteljica nije sposobna za obavljanje nikakvih fizičkih poslova, - da je tužiteljica s trenutkom štetnog događaja bila upisana u Upisnik poljoprivrednog gospodarstva kao nositelj istog, - da je za navedeno gospodarstvo ostvarivala novčani poticaj, - da je vodila brigu o cjelokupnom gospodarstvu obavljajući poljoprivrednu djelatnost izvan vožnje traktora, – da je tužiteljica u uzročnoposljedičnoj vezi s ozljedama zadobivenih u štetnom događaju nesposobna za obavljanje fizičkih poslova, - da zbog nesposobnosti tužiteljice za obavljanje fizičkih poslova nakon smrti tužiteljičinog supruga i punoljetnog sina u gospodarstvu više nije imao tko raditi, - da je zbog navedenih okolnosti tužiteljica prodala poljoprivredne strojeve, poljoprivredno zemljište i stoku, dok više nema zemlju u zakupu, a zbog čega trpi štetu u vidu izmakle koristi u ukupnom iznosu od 231.525,00 kuna za razdoblje od 5. rujna 2007. do 30. studenog 2012., dok će ovu štetu trpjeti i ubuduće u visini od 3.675,00 kuna mjesečno.

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenta kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

U prethodno navedenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili zahtjev tužiteljice. Kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi, shodno odredbi čl. 1089. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Pri ocjeni izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

U konkretnom slučaju riječ je o izgubljenoj zaradi u poljoprivredi. Naknada štete na ime izgubljene zarade u poljoprivredi, kako je to navedeno i u odlukama nižestupanjskih sudova, pripada oštećenici ako je zbog zadobivenih ozljeda njeno zdravlje u toj mjeri narušeno da ona ne može obavljati poljoprivrednu djelatnost kao i prije štetnog događaja, i to u onom obujmu u kojem ne može obavljati poljoprivredne radove koje je do tada obavljala. Prema shvaćanju ovog suda (Rev – 1616/2000 od 7. siječnja 2004, Revx – 540/15-2 od 26. travnja 2016. i dalje), visina štete zbog izgubljene zarade od prihoda u poljoprivredi oštećenika poljoprivrednika prvenstveno se utvrđuje prema troškovima tuđe radne snage ako ju je oštećenik mogao angažirati, a tek podredno kada takve okolnosti ne postoje oštećeniku se priznaje naknada u visini gubitaka prihoda u gospodarstvu.

Međutim, u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete i koje primjenom načela potpune naknade iz odredbe čl. 1090. ZOO-a ne opravdavaju da se visina štete zbog izgubljene zarade od prihoda u poljoprivredi utvrđuje prema troškovima tuđe radne snage, već te okolnosti opravdavaju utvrđivanje visine štete prema izgubljenim prihodima u gospodarstvu. Naime, tužiteljica koja je bila nositelj poljoprivrednog gospodarstva i kao takva ostvarivala novčane poticaje vodeći brigu o cjelokupnom gospodarstvu na način da je obavljala sve poljoprivredne djelatnosti izvan vožnje traktora, zbog posljedica zadobivenih ozljeda u štetnom događaju više nije sposobna za obavljanje bilo kakvih fizičkih poslova.

Zbog nesposobnosti tužiteljice za obavljanje fizičkih poslova na gospodarstvu nakon smrti tužiteljičinog supruga i punoljetnog sina više nije imao tko raditi, zbog koji okolnosti je tužiteljica prodala poljoprivredne strojeve, poljoprivredno zemljište i stoku, dok više nema zemlju u zakupu. U navedenim okolnostima način utvrđivanja visine štete prema troškovima tuđe radne snage ne bi doveo do iznosa koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetnikove štetne radnje, kako to zahtjeva načelo potpune naknade (čl. 1090.

ZOO-a), već te okolnosti opravdavaju utvrđivanje visine štete prema izgubljenim prihodima u gospodarstvu. Kako je moguće utvrditi stvarnu visinu štete koju tužiteljica trpi u uzročnoposljedičnoj vezi s štetnim događajem, neosnovani su i revizijski navodi tuženika da se visina štete treba utvrditi prema prosječnoj zaradi poljoprivrednika u Republici Hrvatskoj.

Isto tako, u konkretnom slučaju ispunjene su pretpostavke da se šteta isplaćuje u skladu s odredbom čl. 1088. ZOO-a, tj. naknadom u obliku novčane rente.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a istu odbiti kao neosnovanu, a kako je to odlučeno u izreci.

Zagreb, 6. studenog 2019.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.