Rev-x-36/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 36/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i mr. sc. Jadranka Juga, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „J. A.“ Z., zastupanog po punomoćniku V. R., odvjetniku iz Z., protiv tuženika T. M. iz K., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-1085/08-2 od 24. rujna 2008., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-416/08-35 od 30. travnja 2008., u sjednici održanoj 25. ožujka 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju uplati iznos od 18.739,40 CHF sa 18% kamata koje teku od 5. studenog 1985. do 30. lipnja 2002., a od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, a od 1. siječnja 2008. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 15.615,28 kuna, u roku od 15 dana.

Drugostupanjskom presudom uvažena je žalba tuženika te je preinačena prvostupanjska presuda na način da je tužitelj u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom te je ujedno naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 6.882,00 kuna, u roku od 15 dana.

Drugostupanjski sud je u smislu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 2/07 – dalje: ZPP) odredio da je protiv presude drugostupanjskog suda revizija dopuštena.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da ovaj sud prvenstveno prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Tuženik je dostavio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 18.739,40 CHF s kamatom, a koju prema tužbi tužitelj duguje tuženiku iz Ugovora o zajmu sklopljenog sa prednikom tužitelja „B. P. A.“ od 17. prosinca 1979.

Pravno pitanje zbog kojeg je drugostupanjski sud odredio da je revizija dopuštena je materijalnopravno pitanje koje se odnosi na primjenu čl. 128. Švicarskog obligacijskog zakona, odnosno da li se u konkretnom slučaju radi o periodičnom davanju (onom koje se ponavlja u određenim vremenskim razmacima) i gdje istekom pet godina od dospijeća potraživanje zastarijeva.

Drugostupanjski sud temelji svoju odluku na stajalištu da potraživanje anuiteta kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate je upravo povremeno potraživanje, odnosno periodično potraživanje kako to navodi čl. 128. Švicarskog obligacijskog zakona.

Drugostupanjski sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o obvezi tuženika proizašloj iz Ugovora o zajmu kojem je ugovorena anuitetna otplata u točno određenim obrocima koje dospijevaju točno određenog dana, a obveza tuženika da je dospjela 1. studenog 1980., slijedom čega se prema stajalištu drugostupanjskog suda radi o periodičnom potraživanju tužitelja koje je dospjelo 1. studenog 1980. u cijelosti na naplatu, a kako prema čl. 128. Švicarskog obligacijskog zakona periodična potraživanja zastarijevaju za pet godina, da je potraživanje tužitelja zastarjelo. Drugostupanjski sud smatra da stoga nema mjesta primjeni čl. 127. Švicarskog obligacijskog zakona koji propisuje u kojim slučajevima je zastara 10 godina.

Sudovi su u postupku utvrdili:

- da je 17. prosinca 1979. tuženik dobio zajam od prednika tužitelja u iznosu od 20.000,00 CHF sa 15,74% kamate, a sve plativo u 18 mjesečnih rata i da ukupan dug po zajmu iznosi 22.579,20 CHF, te da tuženik prema ugovoru taj iznos mora vratiti do 1. srpnja 1982.

Da je tuženik uplatio ukupno 9 mjesečnih rata nakon čega je prestao otplaćivati anuitete pa je 1. studenog 1980. došao u zakašnjenje pri čemu je temeljem čl. 7. sklopljenog ugovora cjelokupno potraživanje u odnosu na glavnicu i kamate dospjelo.

U postupku nije sporno da se na pravni odnos stranaka u ovom predmetu primjenjuje kao mjerodavno pravo švicarsko pravo, i to temeljem čl. 20. st. 1. toč. 8. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i 88/01), prema kojem je mjerodavno pravo za ugovore o zajmu pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo sjedište zajmodavca a što je u ovom slučaju Švicarska. Mjerodavne su stoga odredbe Švicarskog obligacijskog zakonika koje reguliraju propise o zajmu čl. 312.-318. i propise o zastari čl. 127.-128.

Tužitelj u reviziji ističe da je pogrešno pravno stajalište drugostupanjskog suda da bi u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja jer da se ne radi o periodičnim davanjima koja zastarijevaju u roku od pet godina temeljem čl. 128. Švicarskog obligacijskog zakona. Tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o periodičnom davanju a što je jednako i u hrvatskom pravu, jer otplata kredita ili zajma nije periodično davanje te se ima primijeniti u konkretnom slučaju zastarni rok od 10 godina iz čl. 127. Švicarskog obligacijskog zakona a koji je 10 godina od dospijeća potraživanja. Tužitelj posebno ističe da je upravo odredbom čl. 7. Ugovora o zajmu od 17. prosinca 1979. vidljivo da cjelokupna obveza tuženika dospijeva u cijelosti ukoliko se ne plati jedna mjesečna rata u roku, nakon čega se uglavničuje kamata i troškovi te zajedno sa neotplaćenom glavnicom je tuženik u obvezi isplatiti cjelokupno potraživanje, slijedom čega se ne može raditi o povremenim ili periodičnim potraživanjima gdje bi zastarni rok bio pet godina sukladno mjerodavnom pravu.

Pravno stajalište drugostupanjskog suda je pravilno te i ovaj sud prihvaća da je potraživanje tužitelja u konkretnoj pravnoj stvari povremeno ili periodično potraživanje i to iz razloga jer se potraživanje anuiteta kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuje glavnica i kamata može smatrati povremenim potraživanjima odnosno periodičnim kako to navodi čl. 128. Švicarskog obligacijskog zakona. Isto proizlazi iz odredbe čl. 372. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO). Stoga suprotno revizijskim navodima i u hrvatskom pravu se upravo konkretno potraživanje smatra povremenim ili periodičnim davanjem pa stoga ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno stajalište drugostupanjskog suda koje je ispravno.

Kod toga se posebno ističe da nije od značaja odredba čl. 7. Ugovora od 17. prosinca 1979. kojom odredbom je određeno da ukoliko se ne plati jedna mjesečna rata da onda dospijeva za naplatu čitava glavnica te sve kamate i troškovi jer to ne mijenja zaključak da se radi o povremenom potraživanju koja zastarijevaju prema švicarskom mjerodavnom pravu u roku od pet godina od dospijeća najkasnijeg potraživanja odnosno od dospijeća čitave glavnice prema zajedno sa troškovima i kamatama a prema čl. 7. Ugovora.

Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu pitanja zastare potraživanja, a koji revizijski razlog ovaj sud sukladno čl. 385. a. ZPP je jedino ovlašten ispitivati.

Obzirom na navedeno, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu temeljem čl. 393. ZPP, a tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 25. ožujka 2009.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.