Legislator Case Law & Legislation
I Kž-107/2003-6 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeals in drug trafficking case, upholding first-instance conviction and sentence.

Case Number I Kž-107/2003-6
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by the prosecutor and three defendants against a first-instance conviction for drug abuse. The court found that the lower court correctly assessed mitigating circumstances and imposed appropriate prison terms based on the significant quantity of heroin involved. Consequently, the original judgment regarding sentences, confiscation of contraband, and mandatory treatment orders was confirmed without modification.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 173. st. 3. KZ; Čl. 387. ZKP: The Supreme Court may confirm a first-instance criminal judgment if it finds no legal errors and the imposed penalties are appropriate given the severity of the offense and mitigating factors.

Keywords

AI generated
drug abuse conviction criminal appeal dismissal sentencing proportionality confiscation of contraband mandatory treatment order criminal procedure law heroin trafficking

Cited Legislation

AI generated
Article 173, paragraph 3 of the Criminal Law
Article 173, paragraph 8 of the Criminal Law
Article 67, paragraph 2, point d of the Criminal Law
Article 60, paragraphs 1 and 2, point c of the Criminal Law
Article 63, paragraph 1 of the Criminal Law
Article 80, paragraphs 1 and 3 of the Criminal Law
Article 173, paragraph 7 of the Criminal Law
Article 76 of the Criminal Law
Article 50 of the Criminal Law
Article 6 of the Criminal Law
Article 379, paragraph 1 of the Criminal Procedure Law
Article 387 of the Criminal Procedure Law
Article 123, paragraph 4 of the Criminal Procedure Law

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-107/03-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Josipa Budinskog, Erike Kocijančić, Vesne Vrbetić i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. V. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. i 3. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. V. V., opt. A. Š. i opt. D. A., podnijetim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 15. listopada 2002. godine, broj K-16/02, u sjednici održanoj dana 3. srpnja 2003. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića, branitelja opt. A. Š., A. N. i S. O., odvjetnika u Z., te M. P., odvjetnika u Z., te branitelja opt. H. O., mr. M. M., odvjetnika u Z., a u odsutnosti opt. V. V. i njegova branitelja F. K., odvjetnika u Z., opt. A. Š., opt. D. A. i njegovih branitelja G. N. i A. K., odvjetnika u Z.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, opt. V.V., opt. A.Š. i opt. D.A. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zadru proglasio je krivima opt. V.V., opt. A.Š. i opt. D.A. zbog kaznenog djela zlouporabe opojne droge iz čl. 173. st. 3. u svezi sa st. 2. KZ, opisanog u njezinoj izreci.

Na temelju odredbe čl. 173. st. 3. KZ uz primjenu odredbe čl. 173. st. 8. u svezi s odredbom čl. 67. st. 2. toč. d. KZ opt. V.V. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Na temelju odredbe čl. 173. st. 3. KZ opt. A.Š. utvrđena je kazna zatvora u trajanju od sedam godina i četiri mjeseca dok mu je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci na koju je osuđen presudom istog suda od 29. lipnja 2001. godine, broj: K-24/01, potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2002. godine, broj: Kž-682/01 zbog kaznenog djela iz čl. 276. st. 1. KZ, uzeta kao utvrđena pa je uz primjenu odredbe čl. 60. st. 1. i 2. toč. c. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci. Opt. D.A. na temelju odredbe čl. 173. st. 3. KZ osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od šest godina i četiri mjeseca.

Na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ optuženicima se u izrečene kazne uračunava: opt. V.V. vrijeme provedeno u pritvoru od 27. siječnja do 29. lipnja 2001. godine, opt. A.Š. vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanju kazne, sve to od 30. siječnja 2001. godine pa nadalje, te opt. D.A., vrijeme provedeno u pritvoru od 5. ožujka 2002. godine pa nadalje.

Na temelju odredbe čl. 80. st. 1. i 3. KZ, te čl. 173. st. 7. KZ prema optuženicima je primijenjena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, tj. droge heroina i predmeta u kojima se droga držala, te dvije vage.

Na temelju odredbe čl. 76. KZ opt. D.A. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja može trajati najduže tri godine.

Na temelju odredbe čl. 122. st. 3. ZKP optuženici su obvezani na dužnost naknade troškova kaznenog postupka kako je navedeno u izreci prvostupanjske presude.

Istom presudom opt. H.O. je na temelju odredbe čl. 354. toč. 3. ZKP oslobođen optužbe da bi zajedno s naprijed navedenim optuženicima počinio kazneno djelo zlouporabe opojne droge iz čl. 173. st. 3. u svezi sa st. 2. KZ opisanom u toč. II. izreke prvostupanjske presude i u odnosu na njega na temelju odredbe čl. 123. st. 1. ZKP odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret suda.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, opt. V.V. putem branitelja F.K., odvjetnika u Z., opt. A.Š. putem branitelja A.N., odvjetnika u Z., i M.P., odvjetnika u Z., te opt. D.A. osobno i putem branitelja G.N. i A.K., obojica odvjetnici u Zadru.

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude, te zbog odluke o kazni u odnosu na osuđujući dio presude, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu u oslobađajućem dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da je u osuđujućem dijelu preinači i optuženicima izreče strože kazne.

Opt. V.V. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da ovaj drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Opt. A.Š. i opt. D.A. pobijaju prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih osnova, tj. bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenim sankcijama i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Opt. A.Š. putem branitelja M.P. i opt. H.O. putem branitelja mr. sc. M.M. podnijeli su odgovore na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Svi optuženici i njihovi branitelji stavili su zahtjeve da ih se obavijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP, nakon razgledavanja spisa vratio ih je ovom drugostupanjskom sudu uz podnesak od 20. ožujka 2003. godine broj: KŽ-DO-340/03, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

U skladu s odredbom čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća drugostupanjskog suda obaviješteni su: opt. V.V. i njegov branitelj F.K., odvjetnik u Z., ali dostava za opt. V.V. nije iskazana jer nije nađen na adresi u spisu, a nije obavijestio sud o promjeni adrese, dok njegov branitelj nije pristupio na sjednicu, pa je sjednica vijeća, u skladu s odredbom čl. 374. st. 4. ZKP održana u njihovoj odsutnosti; opt. H.O., koji nije pristupio, dok je njegov branitelj mr. sc. M.M., odvjetnik u Z., pristupio; opt. A.Š. i njegovi branitelji M.P., odvjetnik u Z., i A.N., odvjetnik u Z. ; opt. D.A. i njegov branitelj G.N., odvjetnik u Z.. Budući da se opt. A.Š. i opt. D.A. nalaze u pritvoru, a imaju branitelje, predsjednik vijeća i vijeće su smatrali da njihova nazočnost nije svrhovita, pa nije određeno njihovo dovođenje. Za opt. A.Š. pristupili su branitelji M.P., odvjetnik u Z., te A.N. i S.O., odvjetnici u Z., dok za opt. D.A. obaviješteni branitelj G.N. nije pristupio, pa je i u odnosu na njega sjednica vijeća u skladu s odredbom čl. 374. st. 4. ZKP održana u odsutnosti optuženika i njegovih branitelja.

Žalbe državnog odvjetnika, opt. V.V., opt. A.Š. i opt. D.A. nisu osnovane.

Opt. V.V., opt. A.Š. i opt. D.A. nisu u pravu kada se žale zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP. Suprotno njihovim žalbenim navodima, izreka prvostupanjske presude nije proturječna sama sebi, niti razlozima presude, a o odlučnim činjenicama prvostupanjski sud je iznio valjane razloge koje prihvaća i ovaj Vrhovni sud kao drugostupanjski sud.

Potpuno su neutemeljeni žalbeni navodi opt. V.V. i protivno njima prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je u posjedu droge, osim opt. A.Š. i opt. D.A. bio i on. Upravo je on obavijestio policiju gdje se nalazi droga i pokazao mjesto gdje je droga sakrivena. S obzirom na količinu droge i da je bila sakrivena na imanju koje pripada opt. V.V., odnosno njegovoj porodici, potpuno je neživotno i nelogično da bi netko drugi na njegov posjed sakrio opojnu drogu heroin u količini više od 4 kg, i u velikoj vrijednosti koja se kreće oko 2,000.000,00 kn. Stoga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio utvrđene okolnosti ne prihvaćajući obranu opt. V.V. kako je on, predmetni paket našao slučajno, da je smatrao kako se radi o eksplozivu, da uopće zapravo nije točno znao što sadrži, kao i da on nije drogu dovezao na motoru. Naime, s obzirom na već iznesene nesporne okolnosti o obavještavanju i odvođenju policije na lice mjesta, gdje je opt. V.V. pokazao sakriveni paket čiji je sadržaj bio opojna droga heroin, što je utvrđeno provedenim očevidom u tijeku iste noći, nije relevantno što provedenim vještačenjem kontaktnih tragova na motoru, odjeći i tijelu opt. V.V. nisu nađeni tragovi spornog paketa i obratno.

Opt. A.Š. također neosnovano navodi iste bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, tj. proturječnost između izreke i razloga presude, proturječnost razloga i da nema razloga o odlučnim činjenicama, te da iz izreke pobijene presude nije vidljiv opis radnji koje predstavljaju unaprijed stvorenu namjeru, tj. zajednički dogovor sve trojice optuženika da neovlašteno nabave predmetnu drogu, više od 4 kg heroina. Ti žalbeni navodi su djelomično parafraza zakonskog teksta odredbe čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, pa se u tom smislu ti navodi ne mogu ocijeniti u smislu odredbe čl. 391. st. 1. ZKP.

Međutim, ni ostali konkretni prigovori u okviru ove žalbene osnove nisu utemeljeni. S obzirom da je prvostupanjski sud na temelju monodaktiloskopskog vještačenja utvrdio da su opt. A.Š. i opt. D.A. bili u dodiru s predmetnom drogom, jer su na dva paketića nađeni otisci njihovih prstiju i to na jednom paketiću otisak srednjaka i prstenjaka desne šake opt. A.Š., a na drugom paketu otisci palca lijeve šake opt. D.A., pravilan je i daljnji zaključak prvostupanjskog suda da su oni, tj. optuženici, predmetnu drogu svakako prije toga nabavili i to radi prodaje. Na tu okolnost jasno upućuje velika količina i velika vrijednost predmetne opojne droge, te sama okolnost da nije utvrđen konkretni način nabave ne isključuje posjedovanje, odnosno držanje droge radi prodaje. U ovom slučaju prvostupanjski sud svoje zaključke o kaznenoj odgovornosti sve trojice optuženika zapravo temelji na materijalnim dokazima, tj. pronađenoj drogi i otiscima prstiju opt. A.Š. i opt. D.A. na omotima droge, a djelomično i na obrani opt. V.V. Imajući u vidu karakter i veliku rizičnost posla s drogom, nije životno niti logično očekivati da se na svim omotima droge nađu otisci prstiju počinitelja. Stoga su neutemeljeni navodi žalbe opt. A.Š. kako nema argumenata za utvrđenje suda u predmetnom smislu. Upravo nedvojbeno utvrđena radnja izvršenja, tj. držanje, posjedovanje, životno i logički upućuje i na radnju kupnje radi prodaje jer je nabava, u pravilu, sinonim riječi kupnja.

Isto tako, suprotno žalbenom navodu opt. A.Š., prvostupanjski sud ga s pravom tereti za posjedovanje radi prodaje. Naime, u činjeničnom opisu uporabljen je izričaj da su sva trojica optuženika opojnu drogu držali radi prodaje, a to znači da su je posjedovali, jer su riječi: držati i posjedovati sinonimi, dakle, različite riječi istog značenja. To uostalom, nedvojbeno proizlazi i iz analize odredbe čl. 173. KZ, jer je u st. 1. tog članka kao radnja počinjenja kaznenog djela uporabljen izričaj: tko neovlašteno posjeduje opojnu drogu… itd., a u drugom stavku istog članka, pored ostalih radnji počinjenja navedena je i radnja: tko neovlašteno radi prodaje drži opojnu drogu… itd. Prema tome, suprotno tvrdnji žalitelja, opt. A.Š., ne radi se o prekoračenju optužbe pa nije počinjena ni bitna povreda odredbe kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 9. ZKP, bez obzira što u optužnici nije uporabljen izraz "posjedovanje" nego izraz "držali".

Nadalje, opt. A.Š. neosnovano ističe kako prvostupanjski sud nije dao razloge za utvrđenje da je predmetna droga nabavljena neutvrđenog dana u mjesecu siječnju navedene godine. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kako je nedvojbeno utvrđeno da je opt. V.V. drogu sakrio i pokazao policiji 27. siječnja 2001. godine, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je droga nabavljena tog mjeseca. Iznesene razloge u tom smislu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te radi nepotrebnog ponavljanja na njih upućuje žalitelja (str. 24, četvrti pasos presude). Isto tako, suprotno žalbenom navodu opt. A.Š. iz izreke prvostupanjske presude nedvojbeno proizlazi da su se optuženici udružili radi činjenja kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. KZ. Naime, činjenični opis izreke, da su sva trojica optuženika neutvrđenog dana tijekom siječnja 2001. godine nabavili najmanje 4312 g heroina, te da su ga držali s ciljem daljnje prodaje, zatim da su ga upakirali na opisani način, te da je tu drogu prvo opt. V.V. sakrio na svom imanju životno i logički nedvojbeno upućuje da su se optuženici u svezi sa svim opisanim radnjama dogovorili, tj. udružili se u smislu odredbe čl. 173. st. 3. KZ. Na udruživanje jasno ukazuju količina droge, te okolnost da opt. V.V. i opt. A.Š. uopće nisu ovisnici o opojnim drogama, pa je jasno da drugu nisu nabavili niti je držali radi samog držanja i posjedovanja, odnosno za osobnu uporabu, što bi samo po sebi bilo nelogično, neživotno i neprihvatljivo. Suprotno tome logičan je zaključak da je droga bila namijenjena daljnjoj prodaji kako je to ispravno utvrdio prvostupanjski sud. Dakle, upravo u izreci navedeni slijed radnji upućuje na dogovor i udruživanje sve trojice optuženika, pa okolnost što u činjeničnom opisu nije uporabljena riječ "udružili se" ne opovrgava pravi smisao činjeničnog opisa u pravcu ostvarenja bitnih obilježja kaznenog djela zlouporabe opojne droge iz čl. 173. st. 3. KZ.

Osim toga, vrijeme izvršenja kaznenog djela nije njegovo zakonsko obilježje, dakle, ni bitno obilježje kaznenog djela, pa ne predstavlja odlučnu činjenicu i uopće ne može biti predmet bitne postupovne povrede. Za ostvarenje bića kaznenog djela iz čl. 173. st. 3. u svezi sa st. 2. KZ nije pravno relevantno od koga, gdje, kada i na koji način je droga nabavljena, već je potrebno da se počini samo jedna radnja, bilo koja od zakonom propisanih. S obzirom na već navedene okolnosti o inkriminiranim radnjama optuženika ne može biti ni govora o nekom spontanom postupanju već se nedvojbeno radi o udruživanju.

Nadalje, suprotno žalbenom navodu opt. A.Š., prvostupanjski sud ga ne tereti da je drogu, osim što ju je držao i prenosio. Doduše svima optuženicima (svoj trojici) optužnicom je stavljeno na teret i "prenošenje" opojne droge ali je prvostupanjski sud tu inkriminaciju izostavio iz činjeničnog opisa izreke svoje presude. Stoga je potpuno promašena žalbena tvrdnja o drastičnoj postupovnoj povredi na koju ukazuje opt. A.Š., odnosno njegov branitelj, neosnovano ističući da izričaj o spornoj radnji "prenošenje" nije izostavljen u činjeničnom opisu "str. 5 presude).

Isto tako, ne samo da ne postoji nedostatak razloga o pakiranju droge radi daljnje prodaje jer je prvostupanjski sud, kako je već naprijed navedeno, na temelju materijalnog dokaza, nađenih papilarnih linija, nedvojbeno utvrdio sudjelovanje optuženika u pakiranju, a i okolnost pakiranja opojne droge ne predstavlja odlučnu činjenicu, te ne može biti sadržaj bitne postupovne povrede.

Prema tome, žalbeni navodi opt. A.Š. kako presuda nema razloga o odlučnim činjenicama su pretežito paušalni pa se umjesto argumenata u više navrata samo parafrazira zakonski tekst odredbe čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP (presuda je nerazumljiva, nejasna, kontradiktorna i sl.).

S tim u svezi može se doduše raspravljati da li je prihvatljiv izričaj da su u pakiranju heroina radi daljnje prodaje sasvim sigurno sudjelovali III-opt. A.Š. i IV-opt. D.A., ali iz konteksta činjeničnog opisa i obrazloženja presude je razvidno da navedeni izričaj nema onakav smisao kakav mu daje žalitelj, tj. opt. A.Š. Izričaj je uporabljen da istakne, naglasi nedvojbenost zaključka da su oni svakako sudjelovali u toj radnji. Naravno da zbog toga, taj pravi smisao citiranog izričaja ne čini i ne može činiti dvojbenim pravilnost drugih zaključaka prvostupanjskog suda.

Opt. A.Š. u okviru ove žalbene osnove zbog bitnih postupovnih povreda neosnovano ponovno ističe prigovor u odnosu na iskaze svjedoka policajaca E.R. i I.Z., navodeći da se prvostupanjska presuda temelji na njihovim iskazima, a kako se radi o korištenju sadržaja njihovih obavijesnih razgovora s opt. V.V., tvrdeći da se pobijana presuda temelji na pravno nevaljanom, tj. na nezakonitim dokazima, čime da je počinjena bitna postupovna povreda iz odredbe čl. 367. st. 2. ZKP. Naime, kao što i sam navodi taj prigovor je njegova obrana više puta isticala i u tijeku glavne rasprave i predlagala izdvajanje zapisnika o njihovom ispitivanju. S obzirom da je prvostupanjski sud rješenjem od 17. svibnja 2001. godine, broj:

K-24/01 (list 251 do 253) odbio navedeni prijedlog, a Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 7. lipnja 2001. godine broj I Kž-414/01-3 (list 278 do 279), odbio žalbu opt. A.Š. protiv tog rješenja, pitanje zakonitosti iskaza svjedoka policajaca je pravomoćno riješeno pa je isticanje istih prigovora u žalbi neutemeljeno, te se žalitelj opt. A.Š. upućuje na razloge iznesene u citiranim rješenjima. Nadalje, suprotno žalbenim navodima opt. A.Š., prvostupanjski sud je pravilno ocijenio i spravom prihvatio iskaze svjedoka policajaca E.R. i I.Z., jer su njihovi iskazi u pogledu činjenica kako je pronađena opojna droga, sukladni s iskazom, tj. sa obranom opt. V.V.. Naime, opt. V.V. je u svom iskazu kod istražnog suca (list 112) u nazočnosti svojih branitelja F.K. i mr. sc. M.M. jasno iskazao kako u policijskoj postaji nije htio razgovarati s dežurnim policajcem I.Z., već je tražio po rangu višu službenu osobu pa su pozvali R., načelnika odjela, kojeg on nije poznavao. On je R. pozvao da mu pokaže nešto, što je našao na svom imanju kod objekta tzv. "džamije". Doslovno je iskazao: "Možda je to, na što sam naišao, ono što vi tražite i onda sam ga pozvao da odemo tamo na ono mjesto gdje sam ja to sklonio". Doduše, opt. V.V. u svom iskazu nije konkretno iskazao što je našao, nije spominjao drogu, ali ta okolnost nije relevanta za pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o utvrđenju važnih i odlučnih činjenica, tj. da je opt. V.V. znao da se radi o paketu sa opojnom drogom, te da ga je on neposredno prije donio i sakrio. Uslijed navedenog neosnovano je i stajalište obrane iznesene u žalbi kako opt. V.V. nije dobrovoljno otkrio predmetnu opojnu drogu.

Konačno, s obzirom na naprijed izloženo, nisu relevantni žalbeni prigovori opt. A.Š. kako je neprihvatljivo da je sud odbio razjasniti okolnosti u vezi prisutnosti na očevidu, odvjetnika I.G., kao branitelja opt. V.V., te kako se u zapisniku o očevidu nalazi bilješka o pronalasku heroina, a nije poznato tko je to i kada utvrdio, jer to sastavljač zapisnika nije znao niti mogao znati. Suprotno stajalištu obrane, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je odbio dokazne prijedloge u odnosu na utvrđenje navedenih okolnosti, jer te okolnosti nisu važne za odlučivanje. Ni sama obrana nije dala razloge o važnosti tih okolnosti niti da te okolnosti mogu biti predmet bitnih postupovnih povreda. Upravo da se i radilo o nekim povredama u predistražnom postupku, tj. da prvostupanjski sud nije primijenio ili je nepravilno primijenio koje odredbe Zakona o kaznenom postupku, a to optuženik uostalom niti ne navodi, niti se poziva na bilo koju povredu Zakona o kaznenom postupku, ne može se ni govoriti o bitnim povredama u smislu odredbe čl. 367. st. 3. ZKP, na koje optuženik aludira.

Dakle, nije utemeljena ni zaključna, konačna tvrdnja opt. A.Š. kako postoji niz bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, te da je prvostupanjska presuda nezakonita jer da se zbog toga ne može ispitati u meritumu.

Opt. D.A. također nije u pravu kada se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka. Naime, konstatacija u činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude kako se na dva omota DKT pretragom i vještačenjem otkriveni otisci prstiju i to srednjaka i prstenjaka desne ruke opt. A.Š. i palca lijeve ruke opt. D.A., ne znači samo po sebi da su otisci prstiju svakog od njih pronađeni na dva omota. Suprotno žalbenom navodu opt. D.A., u obrazloženju prvostupanjske presude se navodi da su na jednom od paketića nađena dva otiska prstiju opt. A.Š., a na drugom omotu otisak palca lijeve ruke opt. D.A. To utvrđenje prvostupanjskog suda jasno ukazuje na pravi smisao sporne konstatacije u izreci presude, pa stoga u odnosu na odlučne činjenice ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja prvostupanjske presude na koje neosnovano ukazuje opt. D.A., pa slijedom toga ne postoji niti istaknuta bitna povreda odredbe kaznenog postupka.

U odnosu na druge žalbene navode opt. D.A. u okviru iste zakonske osnove (zbog bitnih postupovnih povreda), treba reći, da su najvećim dijelom činjeničnog karaktera, jer tvrdi da djelo koje mu se stavlja na teret nije počinio, da druge optuženike uopće ne poznaje, da otisak njegovog palca na jednom paketiću nije dokaz o udruživanju za nabavku i držanje droge radi daljnje prodaje i slično. I ti prigovori kao prigovori činjeničnog karaktera nisu utemeljeni zbog istih razloga zbog kojih takvi prigovori opt. A.Š. koji su već naprijed izneseni nisu utemeljeni, te se opt. D.A. upućuje na njih.

Nadalje, opt. A.Š. i opt. D.A. nisu u pravu kada se žale zbog povrede kaznenog zakona, jer obojica tu žalbenu osnovu izvode iz pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a to su dvije potpuno odvojene i zasebne žalbene osnove, jer se o povredi kaznenog zakona može prosuđivati samo u odnosu na utvrđeno činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, a ne mimo toga. Naime, po pravilnoj primjeni zakona, iz samog činjeničnog stanja, i bez obzira na njegovu nepravilnost ili nepotpunost, ne može se izvoditi i zaključivati na povredu kaznenog zakona.

Osim toga, ovaj drugostupanjski sud je u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. ZKP po službenoj dužnosti ispitao pobijanu presudu, postoje li koje druge bitne postupovne povrede iz toč. 1. i povreda kaznenog zakona na štetu optuženika iz toč. 2. citirane zakonske odredbe, te nije utvrdio njihovo postojanje.

Nadalje, sva trojica optuženika nisu u pravu kada se žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Suprotno njihovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio i za svoje činjenične zaključke dao je valjane, životno logične razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Budući da su sva trojica optuženika prigovore činjeničnog karaktera uglavnom naveli u okviru žalbene osnove zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ti prigovori su ocijenjeni u osvrtu na tu žalbenu osnovu, pa se optuženici radi nepotrebnog ponavljanja upućuju na prednje izlaganje.

No, u odnosu na ostale žalbene navode opt. V.V. u okviru ove žalbene osnove, treba reći, da zapravo neutemeljeno polemizira sa razlozima presude, jer naivno tvrdi kako je inkriminirani paket našao slučajno ne znajući što je u njemu.

Isto tako, suprotno žalbenom navodu opt. A.Š. prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza pravilno utvrdio njegovo sudjelovanje u počinjenju djela. Na to nedvojbeno upućuju otisci njegovih prstiju nađeni na jednom omotu opojne droge. Iako opt. A.Š. prigovara nalazu i mišljenju vještaka za monodaktiloskopiju, on u tom smislu ne navodi konkretne razloge za njegovo osporavanje. Mnogobrojni prigovori obrane opt. A.Š. očito su usmjereni u pravcu diskreditacije konkretnog vještaka, čiji nalaz i mišljenje je prvostupanjski sud s pravom prihvatio. Tako ne stoji tvrdnja obrane opt. A.Š. da je vještak mijenjao svoj nalaz i mišljenje kada se preciznije izrazio o karakteru otisaka u smislu dodira u odnosu na držanje paketa u ruci. Na temelju te okolnosti ne može se zaključivati na nestručnost vještaka. Isto tako neutemeljeno je i niz prigovora na institucionalnu organizaciju Centra za kriminalistička vještačenja u okviru Ministarstvo unutarnjih poslova, te da je stoga i vještak za monodaktiloskopiju D.M. samo djelatnik policije. Naime, svi ti prigovori su izvan konteksta utvrđivanja konkretnog činjeničnog stanja i ne mogu biti predmet razmatranja od strane sudova.

Nadalje, s obzirom na nedvojbeno utvrđenje prvostupanjskog suda kako su otisci prstiju opt. A.Š. nađeni na paketu s drogom, nisu osnovani ni njegovi prigovori da mu je otiske namjestila policija, jer je vještak isključio tu mogućnost, a isto tako da je paketić s drogom eventualno mogao dodirnuti u disco clubu na ulazu, prilikom provjere da li netko unosi oružje. Isto tako, suprotno njegovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je ispravno zaključio da je opt. A.Š. bio u posjedu cjelokupne količine droge, iako su otisci nađeni samo na jednom omotu.

Konačno, opt. A.Š. neosnovano ističe kako za cijelo inkriminirano vremensko razdoblje ima alibi, ali da sud nije prihvatio njegove prijedloge za ispitivanje većeg broja svjedoka, jer po prirodi stvari i životno za ovakvu inkriminiranu djelatnost alibi se ne može temeljiti na iskazima svjedoka bez obzira što su s njime radili na redovnom radnom mjestu ili u disco clubu kao čuvari. Naime, u stvarnom svakodnevnom životu nitko ne može imati sva i potpuna saznanja o kretanju i aktivnostima druge osobe. Zbog toga što je sud odbio prijedloge opt. A.Š. u navedenom smislu, činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđeno. Opt. D.A. također se neosnovano žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. S obzirom da je prvostupanjski sud na temelju vještačenja utvrdio da se na jednom od omota s drogom nalazi otisak palca opt. D.A., ispravno je zaključio da je i on bio učesnik u inkriminiranim radnjama za koje je proglašen krivim. Nije relevantno za počinjenje predmetnog kaznenog djela, kada, gdje i pod kojim okolnostima je bio u dodiru, odnosno u vezi s drogom. Isto tako nije odlučno što ga uopće ne terete ostali optuženici, a to tim više što i oni poriču počinjenje kaznenog djela.

Dakle, na temelju svega navedenog razvidno je da nisu osnovane žalbe sve trojice optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Državni odvjetnik također nije u pravu kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude. Suprotno njegovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je opt. H.O. oslobodio optužbe da bi počinio kazneno djelo koje mu državni odvjetnik stavlja na teret. Naime, na temelju izvedenih dokaza ne može se nedvojbeno zaključiti da je i opt. H.O. s ostalim optuženicama sudjelovao u počinjenju kaznenog djela kako mu se stavlja na teret u činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude. Sama okolnost da je opt. H.O. kritične zgode došao na imanje opt. V.V., kod objekta "džamija", te da su iz tog mjesta krenuli zajedno u automobilu i došli na jadransku cestu, gdje ih je policija zaustavila, nije ni po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao drugostupanjskog suda, dovoljna za nedvojbeni zaključak o njegovom sudjelovanju u počinjenju kaznenog djela. Tvrdnja državnog odvjetnika kako je i opt. H.O. supočinitelj predmetnog kaznenog djela temelji se samo na pretpostavkama koje ne mogu biti osnova za utvrđenje njegove kaznene odgovornosti. U svezi s time, posebno je nelogičan i neprihvatljiv žalbeni navod državnog odvjetnika kako je opt. H.O. došao na imanje V. da bi njemu, tj. V.V. omogućio neprimijećeno napuštanje mjesta gdje je sakrio drogu, jer napuštanje toga mjesta sa automobilom ne može se nikako tretirati kao neprimijećeno napuštanje. Naime, neprimijećeno napuštanje mjesta moglo se je ostvariti uporabom motora s kojim je opt. V.V. došao na svoje imanje, a još više pješice, pa angažiranje opt. H.O. za tu svrhu nema nikakvog smisla ni potrebe. Iako se u ovom konkretnom predmetu radi o neuobičajenoj i velikoj količini opojne droge heroina, ta okolnost sama po sebi ne ukazuje da je i opt. H.O. bio uključen u počinjenje predmetnog kaznenog djela. Stoga je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 3. st. 2. ZKP pravilno odlučio u korist opt. H.O. (in dubio pro reo).

Nadalje, državni odvjetnik, opt. V.V., opt. A.Š. i opt. D.A. nisu u pravu kada se žale zbog odluke o kazni.

Naime, razmotrivši odluku o kazni ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, utvrdio je da je prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne optuženicima pravilno ocijenio sve okolnosti koje u smislu odredbe čl. 56. st. 1. i 2. KZ utječu na odluku o kazni.

Prije svega, suprotno žalbenom navodu državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je u odnosu na sve optuženike veliku količinu opojne droge heroina pravilno vrednovao kao otegotnu okolnost. Razloge koje je u tom smislu naveo prvostupanjski sud prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud, te žalitelja, državnog odvjetnika, radi nepotrebnog ponavljanja, upućuje na njih (str. 26 presude).

Isto tako ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća utvrđene olakotne okolnosti glede opt. V.V. i razloge prvostupanjskog suda o njihovom postojanju. Slijedom toga, u odnosu na primjenu odredbe čl. 173. st. 8. KZ, treba reći, da je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda opt. V.V. dragovoljno pridonio otkrivanju predmetnog kaznenog djela, unatoč okolnosti što je tvrdio kako nije znao za sadržaj pokazanog paketa. Navodi državnog odvjetnika da bi droga i bez toga, tj. bez sudjelovanja opt. V.V. bila brzo i jednostavno pronađena su samo pretpostavke, pa nisu važne za odlučivanje.

Nadalje, suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio utvrđene i u presudi navedene olakotne okolnosti u odnosu na opt. A.Š. i opt. D.A. Stoga nije utemeljena tvrdnja državnog odvjetnika da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti, a podcijenio težinu i društvenu opasnost počinjenog kaznenog djela. U tom smislu ovaj drugostupanjski sud prihvaća razloge prvostupanjskog suda i žalitelja upućuje na njih.

Zbog naprijed navedenih razloga u odnosu na izrečene kazne nisu osnovane ni žalbe opt. V.V., opt. A.Š. i opt. D.A.. Suprotno njihovim žalbenim navodima, upravo zbog velike količine opojne droge heroina i u svezi s tim zbog težine i društvene opasnosti predmetnog kaznenog djela izrečene kazne su po ocjeni Vrhovnog suda, kao drugostupanjskog suda, primjerene i u skladu s odredbom čl. 50. i čl. 6. KZ.

Konačno, opt. A.Š. i opt. D.A. nisu u pravu kada se žale zbog odluke o sigurnosnim mjerama i troškovima kaznenog postupka. S obzirom da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je pronađena opojna droga heroin pripada svoj trojici optuženika, prvostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 80. st. 1. i 3. KZ i čl. 173. st. 7. KZ pravilno primijenio sigurnosnu mjeru oduzimanja opojne droge prema svim optuženicima jer je oduzimanje opojne droge obvezno po zakonu. U odnosu na sigurnosnu mjeru oduzimanja vaga iz presude je razvidno da je ta mjera primijenjena prema opt. D.A.

Zbog navedenog, suprotno žalbenom navodu opt. A.Š., iako je opojna droga privremeno oduzeta od opt. V.V., osporavanu sigurnosnu mjeru trebalo je primijeniti i prema njemu.

S obzirom da prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka dr. B.V. u odnosu na opt. D.A. utvrdio da je on ovisnik o opojnoj drogi heroinu, ispravno je zaključio da su ispunjeni zakonski uvjeti za primjenu mjere iz čl. 76. KZ.

Isto tako opt. A.Š. i opt. D.A. neosnovno pobijaju odluku o troškovima kaznenog postupka jer je ta odluka, suprotno njihovim žalbenim navodima u dovoljnoj mjeri obrazložena. Osim toga, ako se naknadno pojave okolnosti zbog kojih bi plaćanje troškova kaznenog postupka bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženika ili osoba koje su dužni uzdržavati, na zahtjev optuženika, predsjednik vijeća prvostupanjskog suda može u skladu s odredbom čl. 123. st. 4. ZKP osloboditi optuženika od dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

Budući da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ocjenom žalbenih navoda stranaka utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je žalbe stranaka odbiti na temelju odredbe čl. 387. ZKP, pa je presuđeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 3. srpnja 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.