Croatian Supreme Court dismisses appeal as inadmissible due to lack of uniform law application importance.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal as inadmissible, rejecting the plaintiff's request for costs. The defendant argued that the lower court erred by binding itself to an administrative decision regarding sick leave duration, citing conflicting case law. The court ruled that the defendant's legal question did not meet the threshold for an extraordinary appeal because recent Supreme Court jurisprudence already established that courts are bound by administrative decisions on such matters.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP; čl. 392. st. 2. ZPP: An appeal is inadmissible if the legal question raised does not concern the uniform application of law or equality of citizens, as established by recent Supreme Court precedent.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
Broj: Rev 1404/09-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća i Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja M. G. iz S., kojeg zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik u S., protiv I-tuženika E. o. d.d. i II-tuženika J. o. d.d., koje zastupaju punomoćnici – odvjetnici Odvjetničkog društva G. & p. iz Z., Pisarnica I S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji I-tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-578/08-2 od 10. prosinca 2008. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1800/03-51 od 5. srpnja 2007., u sjednici održanoj 22. siječnja 2013.,
r i j e š i o j e:
Odbacuje se revizija I-tuženika E. o. d.d. kao nedopuštena.
Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom, među inim, obvezan je I-tuženik E. o. d.d. obvezan naknaditi tužitelju materijalnu štetu s osnova izgubljene zarade u ukupnom iznosu od 74.329,86 kn (toč. V. izreke ).
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba I-tuženika kao neosnovana i u tom dijelu je potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je tužbeni zahtjev s osnova izgubljene zarade prihvaćen u iznosu od 64.859,21 kn (preko do 9.470,65 kn do 74.329,86 kn) I-tuženik je podnio reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP. Predlaže da se pobijana
enje.
presuda preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđ
U podnesenom odgovoru na reviziju tužitelj predlaže istu odbaciti kao nedopuštenu jer se radi o vrijednosti predmeta spora koja ne prelazi 100.000,00 kn, uz napomenu da reviziju nije dopustio niti drugostupanjski sud. Ujedno traži trošak odgovora na reviziju. Prije svega, u odnosu na takve navode odgovora na reviziju treba reći da je pobijana drugostupanjska presuda donesena 10. prosinca 2008., dakle nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08), pa se sukladno odredbi čl. 52. st. 4. u vezi s čl. 29. tog Zakona glede dopuštenosti revizije u ovom sporu primjenjuje novelirana odredba čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP).
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti tzv. redovnu reviziju prema odredbi st. 1. toga članka (dakle i kad vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 100.000,00 kn), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (tzv. izvanredna revizija) - pored ostalog, primjerice i ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa tim shvaćanjem (čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP). U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 3. ZPP). U ovom predmetu podnesena je upravo takva revizija, pa tužitelj neosnovano predlaže da se revizija I-tuženika odbaci iz razloga navedenih u odgovoru na reviziju.
Međutim, revizija I-tuženika nije dopuštena i to iz sljedećih razloga.
U predmetnoj reviziji I-tuženik postavlja postupovnopravno pitanje: - je li sud vezan odlukom nadležnog upravnog tijela (Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje), odnosno jesu li stranke ovlaštene osporavati takvu odluku u parničnom postupku?
Pobijanom drugostupanjskom odlukom sud je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je I-tuženik obvezan naknaditi tužitelju izgubljenu zaradu za vrijeme bolovanja u razdoblju od 6. studenoga 2001. do 30. lipnja 2004., navodeći da u ovom postupku nije bilo mjesta ocjenjivanju postupka ovlaštenog izabranog liječnika opće prakse tužitelja glede odlučivanja dužine trajanja bolovanja, a u vezi s time niti provođenju dokaza na okolnost postojanja uzročno-posljedične veze između dužine trajanja nesposobnosti za rad i štetnog događaja, jer je isto bilo podvrgnuto kontroli od strane ovlaštenih – zakonom propisanih nadležnih organa, koji u svojoj nadležnosti odlučuju u za to propisanom upravnom postupku, a sud je vezan odlukama donesenim u upravnom postupku i iste ne mogu biti predmetom preispitivanja u sudskom postupku.
Revident navodi da je pravno shvaćanje zauzeto u pobijanoj drugostupanjskoj odluci suprotno shvaćanju revizijskog suda u presudi broj Revr-639/04 od 21.04.2005., u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da „u parnici za naknadu štete odluku o odgovornosti donosi parnični sud i pritom nije vezan rješenjem RFMIO“, te pritom napominje da je razlika jedino u tome što se u predmetnoj pravnoj stvari radi o određivanju bolovanja od strane HZZO, a ne o umirovljenju od strane RFMIO.
Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka donesenih nakon spomenute presude (npr. odluka broj Revr-127/06 od 9. svibnja 2006., Rev-138/07 od 30. svibnja 2007., Revr-160/08 od 4. veljače 2009., Revr-501/08 od 25. studenoga 2009., Revr- 1547/10 od 26. siječnja 2011., Rev-1719/09 od 18. svibnja 2010., Rev-196/10 od 21. veljače 2012., Revx-471/10 od 29. veljače 2012.) zauzeo pravno shvaćanje da je sud vezan pravomoćnom odlukom donesenom u upravnom postupku kao prethodnom pitanju (čl. 12. st. 1. ZPP) i da stoga nema mogućnosti njezina preispitivanja u sudskom postupku.
Dakle, pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci drugostupanjskog suda ne odudara od recentne prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa se postavljeno pitanje ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
Zbog navedenog valjalo je reviziju I-tuženika kao nedopuštenu odbaciti temeljem odredbe čl. 392. st. 2. ZPP.
Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. ZPP).
U Zagrebu, 22. siječnja 2013.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.