I Kž-192/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 200/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Horvatinović Ružice, kao predsjednika vijeća, te Svedrović Marijana i Primorac Vladimira, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M.J.,. zbog krivičnog djela iz čl. 83. st. 1. KZH i dr., odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Okružnog sdua u Zagrebu od 10. veljače 1992. K 256/91-24, u sjednici održanoj 8. listopada 1992., u prisutnosti zamjenika javnog tužitelja Hrvatske K.I.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. M.J. kao neosnovana i potvrdjuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružni sud u Zagrebu od 10. veljače 1992. br. K 256/91-24, oglasio je krivim opt. M.J., zbog krivičnog djela iz čl. 83. st. 1. Kruvičnog zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZH) i čl. 83. st. 1. KZH u vezi čl. 19. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivinčog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ), pobliže opisanih u toč. 1) i 2) izreke pobijane presude i po čl. 83. st. 1. KZH i čl. 19. st. 2. KZJ uz primjenu odredbe čl. 48. st. 1. KZJ utvrdio im kazne zatvora i to: za krivično djelo iz toč. 1) izreke pobijane presude u trajanju od 6 (šest) godina, a za kriv. djelo iz točke 2) pobijane presude u trajanju od 2 (dvije) godine, a temeljem čl. 49. st. 1. KZJ, opt. M.J. uzeta je kao utvrdjena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) godina i 8 (osam) mjeseci, na koju je kaznu opt. M.J. po čl. 83. st. 1. KZH uz primjenu čl. 48. st. 2. toč. 3. KZJ osudjen na temelju pravomoćne pesude Okružnog suda u Zagrebu od 14. srpnja 1987., br. K 290/85 (Kv 299/87), a kojom su preinačene u odluci o kazni slijedeće pravomoćne presude: presuda Okružnog suda u Zagrebu od 18. studenog 1986. br.

I Kž 200/92

K 290/85 (Kv 371/86), a kojom je M.J., po čl. 83. st. 1. KZH, uz primjenu odredbe čl. 48. st. 2. toč. 3. KZJ osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, a koja je presuda potvrdjena presudom Vrhovnog suda Hrvatske od 14. travnja 1987. br. Kž 91/87-3; presuda Okružnog suda u Bjelovaru od 9. prosinca 1985. br. K 8/85, a koja je potvrdjena presudom Vrhovnog suda Hrvatske od 17. listopada 1986. br. Kž 427/86, a kojom je M.J., po čl. 83. st. 1. KZH u vezi čl. 19. st. 1. KZJ, osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine,

- pa je opt. M.J., po čl. 83. st. 1. KZH, uz primjenu odredbe čl. 48. st. 2. t. 3. KZJ osudjen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina.

Po čl. 50. st. 1. KZJ, opt. M.J., u kaznu uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanju kazne zatvora od 11. svibnja 1984. do 2. srpnja 1984. g., te od 4. srpnja 1985. - pa nadalje, kao i vrijeme koje je opt. M.J. uračunato primjenom Zakona o amnestiji. Istom presudom, opt. M.J. temeljem čl. 350. t. 3. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku (Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem teksu: ZKP), oslobodjen je optužbe da bi počinio kriv. djelo iz čl. 83. st. 1. KZH u vezi čl. 19. st. 1. KZJ pobliže opisano u toč. 3) izreke pobijane presude.

Protiv osudjujućeg dijela pobijane presude podnio je žalbu opt. M.J., po branitelju M.V., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predlaže da drugostepeni sud osudjujući dio pobijane presude preinači i opt. M.J. oslobodi od optužbe ili pak, pobijanu presudu (u osudjujućem dijelu) ukine i u tom dijelu vrati prvostepenom sudu predmet na ponovno sudjenje, ili pak pobijanu presudu (u osudjjujćem dijelu) preinači u odluci o kazni i opt. M.J. osudi na "blažu kaznu".

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Javni tužitelj Hrvatske postupajući po odredbi iz čl. 370. st. 2. ZKP, stavio je prijedlog da se žalba opt. M.J. odbije kao neosnovana i potvrdi osudjujući dio prvostepene presude.

Žalba je neosnovana.

Prije svega, iako žalitelj u žalbi ističe da se žali i zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i povrede krivičnog zakona na štetu optuženika, iz obrazloženja žalbe

činjeničnog stanja i

proizlazi da se žalitelj žali samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog

odluke o kazni.

Nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

Naime, prema žalitelju prvostepeni sud je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer je iz izvedenih dokaza (prije svega iskaza svjedoka - oštećenica H.D. i

I Kž 200/92

K.J. ) pogrešno zaključio da je opt. M.J. prema oštećenicama primjenjivao silu, a ustvari prema žalitelju, radi se o dobrovoljnom pristanku oštećenica na obljubu, kao što je pogrešno zaključio da je optuženik uračunljiva osoba, iako, prema žalitelju okolnost da je optuženik specijalni povratnik, starosna dob oštećenica... ukazuju na potrebu da se opt. M.J. "psihijatrijski pregleda i analizira" - što prvostepeni sud nije učinio, zbog čega je, prema žalitelju, nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

Suprotno navodima žalitelja, prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

Sve ono što ističe u žalbi (izostanak prisile, dobrovoljnost od strane oštećenica) u suprotnosti je sa izvedenim dokazima u ovom krivičnom postupku. Iz iskaza ošt. H.D. i ošt. K.J. proizlazi da su obje bile "u velikom strahu" jer su obje bile uvjerene da imaju ispred sebe

koji je doveo do izvjesnog

"P. ", i ta okolnost izazvala je kod obje oštećenice takav strah "zakočenja" njihovog otpora, no i onaj otpor koji su pružale (verbalno protivljenje, "deranje" predstavlja evidentan otpor tj. obranu od i otimanje od optuženika) u konkretnoj situaciji

prisile koju je vršio opt. M.J. prema njima.

Isto tako, prvostepeni sud nije imao razloga odredjivati psihijatrijsko vještačenje prema optuženiku jer u toku krivičnog postupka optuženik nije ispljavao nikakve simptome koje bi upozorile prvostepeni sud na nužnost odredjivanja psihijatrijskog vještačenja, a ono što ističe žalitelj u žalbi (starost oštećenica te povratništvo optuženika) nisu takve okolnosti koje same po sebi ukazuju na nužnost odredjivanja psihijatrijskog vještačenja prema opt. M.J. - kako to ističe i prvostepeni sud.

Isto tako, nije u pravu žlitelj kada u žalbi ističe da je prvostepeni sud osudio optuženika na prestrogu kaznu. Istina, radi se o maksimalnoj kazni zatvora, no opt. M.J. je specijalni povratnik (pored osudjivanosti i za druga krivična djela), očigledno je da je u velikoj mjeri sklon vršenju krivičnih djela silovanja, zbog čega, i prema mišljenju ovog drugostepenog suda, kaznom zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina - kada se ima na umu da je opt. M.J. veći dio kazne izdržao, ostvarit će se sve svrhe kažnjavanja iz čl. 33. KZJ, kao to ističe i prvostepeni sud.

Kako razlozi žalbi nisu ostvareni i kako ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 376. st. 1. t. 1. i 2. ZKP, nisu nadjene ni bitne povrede odredaba krivičnog postupka niti povrede krivičnog zakona na štetu optuženika M.J., odlučeno je kao u izreci a temeljem čl. 384. ZKP.

U Zagrebu, 8. listopada 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Horvatinović mr Ružica, v.r.