I Kž-217/2000-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 217/00-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Lidije Grubić Radaković i Ante Potrebice, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika V. B. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 3. i dr. KZ, odlučujući o žalbama optuženika V. B. i državnog odvjetnika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zadru od 14. prosinca 1999. godine, br. K-33/95, u sjednici održanoj 27. travnja 2004. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se presuda suda prvog stupnja i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Uslijed odluke pod I. žalba optuženika V. B. je bespredmetna.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zadru proglašen je krivim optuženik V. B. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 3. KZ, pa je po čl. 67. KZ primijenjena uvjetna osuda kojom je optuženiku izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci s rokom kušnje od jedne godine. Temeljem čl. 354. t. 3. ZKP optuženik K. Š. oslobođen je od optužbe za kazneno djelo iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ.

Protiv ove presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženik V. B. po svom branitelju V. M., odvjetniku iz Z..

Državni odvjetnik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o uvjetnoj osudi, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu u cijelosti ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu ujućem dijelu preinači u odluci o kaznenoj na ponovno suđenje, a podredno da presudu u osuđ sankciji i optuženiku V. B. izrekne primjerenu kaznu zatvora.

- 2 –

I Kž 217/00-3

Optuženik V. B. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, no iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog povrede kaznenog zakona, te odluke o kaznenoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe ili da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Glavni državni odvjetnik u svom pisanom podnesku predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, zbog čega žalbu optuženika treba smatrati bespredmetnom.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženika V. B. bespredmetna.

U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi navodi da je izreka presude u osuđujućem dijelu, koji se odnosi na optuženika V. B., proturječna sama sebi, s obzirom na okolnost da u samom izmijenjenom činjeničnom opisu djela visina nepripadne imovinske koristi, ne odgovara pojedinačnom zbroju vrijednosti uzete robe i razlike u vrijednosti ostavljene robe. Prema tome, ukupna imovinska korist po izmijenjenom činjeničnom opisu djela ne bi iznosila 19.247,58 kn, već 19.430,37 kn, kako to osnovano ističe žalitelj, pri čemu je pogrešno naveden iznos u odluci o oduzimanju imovinske koristi, pa je iz tog razloga izreka presude i nerazumljiva. Također, u izreci presude iznos od 333,81 kn označava se kao pribavljena nepripadna imovinska korist, da bi se u obrazloženju presude taj isti iznos uzimao kao priznat po cijenama u vrijeme kada je optuženik robu preuzeo, pozivanjem na nalaz vještaka za knjigovodstvo, čime je izreka presude u proturječju s njenim obrazloženjem. Na taj način je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. t. 11. ZKP.

U pravu je također državni odvjetnik kada navodi da je i činjenično stanje pogrešno ći, tako i oslobađajući dio presude, što je i rezultiralo utvrđeno, kako u odnosu na osuđuju

ostvarenjem bitne povrede u osuđujućem dijelu presude.

Naime, po nalazu financijskog vještaka, vrijednost robe prema važećim cijenama u poduzeću G. na dan 6. kolovoza 1993. godine, kada je ovaj optuženik po optužnici od optuženika K. Š. zatražio ispis robe i zatim platio iznos od 2.686,54 kn označavajući ga kao avans, iznosila je 60.656,88 kn, a tek formiranjem novog računa-konta po vještaku, iznos dugovanja optuženika na dan 16. lipnja 1994. godine, iznosio bi 19.326,37 kn. Prema tome, na temelju nalaza vještaka, slijedi zaključak, da je iznos naveden u izmijenjenom činjeničnom opisu djela, dugovanje optuženika nakon prebijanja povratom robe, djelomičnog plaćanja i saniranja inflacije kroz zatezne kamate, a nikako stvarna pribavljena imovinska korist u vrijeme počinjenja kaznenog djela. To prvenstveno iz razloga, što se optuženiku i stavlja na teret zlouporaba položaja i ovlasti iz pozicije direktora oštećenog poduzeća, na način da se neplaćanjem preuzete robe u vrijeme preuzimanja, a zatim i fiktivnim vraćanjem određene vrste i količine robe koja nije napustila skladište, koristio i inflacijom pribavljajući si time nepripadnu imovinsku korist.

- 3 –

I Kž 217/00-3

Imovinska korist u vrijeme počinjenja djela kao jedno od obilježja kaznenog djela, po svojoj definiciji nikako ne može predstavljati i dugovanje, jer se radi o dvije različite kategorije u kaznenopravnom smislu, za razliku od građanskopravnog odnosa (npr. neispunjenje ugovorne obveze), i stoga se njihovi iznosi ne moraju poklapati. Prema tome, pogrešno za sada, na temelju nalaza financijskog vještaka, prvostupanjski sud zaključuje da je stvarna imovinska korist ujedno i naknadni obračun sadašnjeg dugovanja optuženika, pa je i iz tog razloga žalba državnog odvjetnika osnovana.

U pravu je također državni odvjetnik kada u žalbi navodi, da je prvostupanjski sud za sada pogrešno zaključio, da nije dokazano da bi optuženik K. Š. počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti. To iz razloga, što već iz navoda obrane ovog optuženika proizlazi da, s obzirom na okolnost da je on tempore criminis bio na mjestu referenta financijsko-materijalne operative, pa da iako osobno nije radio u robnom knjigovodstvu, nije se moglo dogoditi da sva dokumentacija, pogotovo ona sporna, ne prođe kroz njegove ruke. Da su na traženje optuženika V. B. otpremnice ostale kod njega, proizlazi, ne samo iz njegovog priznanja, nego i iskaza svjedoka R. Š., skladištara u poduzeću i posredno svjedokinje M. B., šefa računovodstva. Prema tome, ne može se prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda, ako s obzirom na okolnost da dužnost optuženika K. Š. nije bilo fakturiranje robe, izostaje njegova odgovornost za naplatu, kada je opće poznato da se naplata temelji na otpremnicama, o čemu i govore svjedoci ispitani u postupku, zaposlenici u oštećenom poduzeću, pa i sam optuženik.

Konačno, sam optuženik K. Š. priznaje da je unosio sam cijene u otpremnice, pa čak navodi kako je na kraju 1992. godine otvorio jedno nepostojeće skladište i na to skladište zadužio svu robu koju je za sebe izdvojio optuženik V. B., a koja roba nije izašla van, a sve iz razloga što cijene nisu bile usklađene, zahvaljujući činjenici pomaganja ovog optuženika optuženiku V. B.. S obzirom na narav posla i zaduženja, te okolnost da sam optuženik navodi kako je bio zamoljen od optuženika V. B. za pomaganje u ovakvoj vrsti manipuliranja robom iz skladišta i pratećom dokumentacijom radi pribavljanja imovinske koristi, nije moguće za sada prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda, kako nije dokazano da bi optuženik K. Š. iskoristio svoje ovlasti u namjeri pribavljanja imovinske koristi optuženiku V. B., jer je upravo zbog svojih ovlasti mogao prihvatiti ovo traženje.

Pritom okolnosti, da li je optuženik zlouporabio ovlasti psihičkom prisilom nadređene osobe, odnosno kasnije pokušao spriječiti nastanak potpune štete zabranom iznošenja robe iz skladišta bez fakturiranja, a nakon što se saznalo za manipulaciju robom, irelevantne su za učin djela i ove činjenice mogu poslužiti samo za ocjenu okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, a nikako za nedokazanost namjere zlouporabe ovlasti, kako to pogrešno zaključuje sud prvog stupnja.

Stoga je valjalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i u odnosu na osuđujući i u odnosu na oslobađajući dio presude i presudu suda prvog stupnja u cijelosti ukinuti.

Žalba optuženika V. B. je bespredmetna i to iz razloga, što se unatoč toga da se kao razlozi žalbe navode bitna povreda odredaba kaznenog postupka, te nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, žalbom se osporava visina dugovanja optuženika, što je predmet utvrđivanja visine oduzimanja imovinske koristi i imovinsko pravnog zahtjeva, a koje

- 4 –

I Kž 217/00-3

činjenice ovise najprije o pravilnosti kod donošenja odluke i pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, zbog kojih razloga je prvostupanjska presuda ukinuta.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, nakon što ponovno provede dokazni postupak, postupiti u skladu s odredbom čl. 351. st. 1. ZKP, te otkloniti nedostatke na koje je ukazano ovim rješenjem i donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku.

Radi svega navedenog odlučeno je temeljem odredbe čl. 388. ZKP.

U Zagrebu, 27. travnja 2004. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Aleksandra Holjevac, v.r.

Ana Garačić, v.r.