I Kž-225/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 225/1996-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Senke Klarić-Baranović, Ane Garačić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M.B. zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 16. siječnja 1996. godine br. K-81/95, u sjednici održanoj 15. svibnja 1997. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske V.T.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. M.B. te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. M.B. da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio krivično djelo iz čl. 161. st. 2. KZRH u svezi čl. 157. st. 1. KZRH, pa je za to djelo, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Po čl. 63. OKZRH optuženiku je izrečena i sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom - traktorom za vrijeme od jedne godine.

Protiv te presude optuženik je podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te predlaže, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske vraćajući spis stavio je u smislu čl. 360. st. 2. ZKP pismeni prijedlog da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrdi.

Žalba nije osnovana.

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik smatra da je prvostupanjski sud propustio utvrditi brzinu kretanja traktora u času nezgode, iako o tomu, po njegovoj ocjeni, ovisi utvrđenje je li on bio ili nije bio očigledno nesposoban za sigurnu vožnju. Stoga je, smatra žalitelj, u tom pravcu trebalo dopuniti već provedena vještačenja, medicinsko i prometno.

Međutim, iznijeta se stajališta žalitelja ukazuju pogrešnim a prijedlozi nepotrebnim, budući da se optuženik i ne tereti za prebrzu vožnju kao uzrok nezgode. Optuženik je terećen, a tako i oglašen krivim, da je pri koncentraciji od 2,00‰ alkohola u krvi zbog smanjene kritičnosti primio i smjestio oštećenika S.Č. koji je bio dijete, na rudu između traktora i prikolice i da je nakon toga, po nestabilnoj cesti posutoj tucanikom poduzeo upravljanje traktorom, tako da je uslijed nestabilnog položaja na kojem je sjedio oštećenik i nestabilnog kretanja isti pao s rude na kolnik te pregažen točkovima prikolice, pa kako je sud prvog stupnja to neprijeporno utvrdio, a to ne odriče ni sam žalitelj, onda je očigledno, da se upravo u opisanom postupanju optuženika ogleda negativni utjecaj alkohola i da je optuženik bio svjestan da uslijed takove njegove vožnje u opisanim okolnostima može ugroziti sigurnost javnog prometa i dovesti u opasnost život ljudi, iz čega je zaključiti, da je u odnosu na osnovno krivično djelo, ono iz čl. 157. st. 1. KZRH postupao s eventualnim umišljajem. Jasno je, da optuženik nije želio i ne pristaje na krajnju posljedicu takove svoje vožnje, na smrt oštećenika, ali je u odnosu na tu mogućnost nemaran i olako je držao da do iste neće doći, pa je dakle, u odnosu na takovu krajnju posljedicu postupao nehatno.

Prema tomu, uzročnu vezu između alkoholiziranog stanja optuženika i nastanka prometne nezgode sud prvog stupnja je pravilno utvrdio te vrlo razložno i logično obrazložio. Radi toga, žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije mogla biti uvažena.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Sve okolnosti koje optuženik iznosi u žalbi, predstavljaju ponavljanje onih olakotnih okolnosti koje je sud prvog stupnja pravilno utvrdio i već u dovoljnoj mjeri vrednovao, kada im je dao značaj osobito olakotnih okolnosti te optuženiku, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, dakle, tek nešto višu u odnosu na najnižu kaznu koja se uz primjenu navedenih propisa za predmetno djelo uopće može izreći.

Ovo posebice kada se ima na umu da je optuženik specijalni povratnik, budući da je za istovrsno krivično djelo već osuđen.

Zbog toga, unatoč činjenici što je malodobni oštećenik njegov nećak, pa je vjerovati da je optuženik i osobno pogođen teškom posljedicom djela, ta činjenica ne opravdava izricanje još blaže kazne.

Konačno, sud prvog stupnja je pravilno optuženiku izrekao i sigurnosnu mjeru iz čl. 63. OKZRH, jer je, prema gore iznijetom, optuženik i prije kršio prometne propise te već skrivio prometnu nezgodu u alkoholiziranom stanju, a i tada mu je bila izrečena istovjetna sigurnosna mjera koja očito nije dala rezultata, pa je sada bilo nužno istu ponovno izreći, te je vrijeme njezinog trajanja primjereno. Slijedom iznijetog, sa žalbom optuženika, na temelju čl. 374. ZKP, postupljeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 15. svibnja 1997.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Katica Jelić v.r.