II Kž-100/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž 100/1999-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Senke Klarić-Baranović i Milana Petranovića, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. Z. Ž. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnijetoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 4. veljače 1999. br. K 5/99 (Kv 30/99), u sjednici održanoj 16. veljače 1999.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijano rješenje, te se pritvor okr. Z.Ž. i okr. S.Č. produljuje iz zakonske osnove koja se temelji na čl. 102. st. 1. ZKP.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem, na temelju čl. 107. st. 1. ZKP, produljen je pritvor okr. S.Č. iz zakonske osnove koja se temelji na čl. 102. st. 2. toč. 3. ZKP, dok je istovremeno okr. Z.Ž., pobijanim rješenjem, pritvor ukinut, kojim se okrivljenicima inače optužnicom državnog odvjetnika stavlja na teret kazneno djelo zlouporabe droge iz čl. 173. st. 2. KZ.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i pritvor okrivljenicima produlji kao obligatoran po čl. 102. st. 1. ZKP.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

Naime, s pravom državni odvjetnik upućuje da se u konkretnom slučaju prema navodima optužnice radi o najtežem i najpogibeljnijem obliku kaznenog djela zlouporabe droge, zbog čega smatra da se prvostupanjski sud preuranjeno upustio u ocjenu onih okolnosti u svezi sa učinom djela, koja je stvar ocjene raspravnog vijeća.

Naime, ovdje je potrebno naglasiti da je upravo pooštravanjem kazne za kaznena djela zlouporabe opojnih droga namjera zakonodavca bila u prevenciji ovih kaznenih djela, pri čemu težina djela, kako to proizlazi iz odredbe čl. 53. st. 2. KZ, ima posebno značenje kod odluke o produljenju pritvora kao obligatornog, jer je očito da je zakonodavac sam unaprijed, kroz visinu zapriječene kazne, odredio da se radi o najtežem i najpogibeljnijem obliku ovog kaznenog djela, što vrijedi i za fazu kaznenog postupka nakon podignute optužnice, kada se prvostupanjski sud još ne može upuštati u ocjenu do tada provedenih dokaza, koji bi bili odlučujući za primjenu vrste i visine kazne, te s tim u svezi i odluke o pritvoru.

S obzirom na naprijed izloženo, a kako se okrivljenicima podignutom optužnicom stavlja na teret kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, za koje je djelo kao zakonski maksimum propisana kazna dugotrajnog zatvora, to je s obzirom na težinu djela koje se ogleda i u visini zapriječene kazne zatvora, pritvor obligatoran, kada za sada u spisu nema okolnosti koje bi upućivale na mogućnost izricanja blaže kazne.

Stoga je, na temelju čl. 398. st. 3. ZKP, odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu, 16. veljače 1999.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Katica Jelić, v.r.