Revr-694/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 694/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. R. iz J., zastupane po T. F., odvjetniku u O., protiv tuženika B. d.d. D., zastupanog po F. A., dipl. pravniku, radi utvrđenja ništavosti povratka na rad i isplate plaće odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 20. studenog 2003., br. Gž 791/03-2, kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Belom Manastiru od 14. svibnja 2002., br. P 127/99-17, u sjednici održanoj dana 17. siječnja 2007.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I/ Nalaže se tuženiku B. d.d. D. da tužitelju R. P. iz J., …, isplati iznos od:

- 1.346,80 kn na ime plaće za mjesec veljaču 1998. godine s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. 03. 1998. godine pa do isplate

- 1.346,80 kn na ime plaće za mjesec ožujak 1998. godine s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. 04. 1998. godine pa do isplate

- 1.346,80 kn na ime plaće za mjesec travanj 1998. godine s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. 05. 1998. godine pa do isplate

a sve u roku od 8 dana.

II/ Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

„1. Utvrđuje se ništavim ugovori o radu na određeno vrijeme zaključeni između tužitelja P. R. i tuženika B. d.d. D. od 12. svibnja 1998. g., 01. srpnja 1998. g. i 30. listopada 1998.g.

2. Utvrđuje se da odluka o otkazu ugovora o radu koja je dana usmeno nezakonita te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

3. Nalaže tuženiku da tužitelja vrati na poslove koje je obavljao prije nezakonitog prestanka rada, da mu prizna sva prava i obveze iz rada za razdoblje od nezakonitog prestanka rada od 26.11.1998. godine pa do povratka na rad te da mu isplati sve dospjele a neisplaćene plaće za razdoblje od 26. studenog 1998.g. pa do povratka na rad zajedno s zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15-tog u mjesecu pa do konačne isplate, te da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

- te s dijelom tužbenog zahtjeva glede isplate plaće u iznosu od 609,60 kn.“

Presudom i rješenjem suda drugog stupnja suđeno je i riješeno je:

„I. Djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično usvaja kao osnovana žalba tužitelja izjavljena protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude te se ista a) potvrđuje u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev da se utvrde ništavim ugovori o radu sklopljeni na određeno vrijeme između tužitelja i tuženika kao i nezakonitom usmena odluka o otkazu ugovora o radu te da se utvrdi da nije prestao radni odnos tužitelja kod tuženika (II/ 1 i 2 prvostupanjske odluke).

b) ukida u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na poslove koje je ranije obavljao te da mu prizna sva prava iz rada do povratka na rad i isplati sve dospjele plaće u tom periodu sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II/3 odluke).

II. U dosuđujućem, žalbom ne pobijanom dijelu prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.“

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihvaćena i pobijana drugostupanjska presuda da bude ukinuta.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a državni odvjetnik nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti prema nenoveliranim odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 – dalje: ZPP), koji se u konkretnom slučaju primjenjuju, o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Stvarnu osnovu predmetne tužbe na kojoj tužitelj temelji svoj zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljenih između stranaka 12. svibnja 1998., 1. srpnja 1998. i 30. listopada 1998., te zahtjev za utvrđenje „da odluka o otkazu ugovora o radu koja je dana usmeno nezakonita i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao“, predstavljaju činjenični navodi da je nakon reintegracije Hrvatskog podunavlja tužitelj radio i primao plaću kod tuženika od kolovoza 1997. pa do 30. travnja 1998. bez sklopljenog pisanog ugovora o radu, da su potom stranke sklopile sporne ugovore o radu na određeno vrijeme i da je nakon isteka roka na koji je sklopljen posljednji ugovor (od 1. studenog do 20. studenog 1998.), tužitelju usmeno priopćeno da mu radni odnos prestaje, te mu je uručena radna knjižica.

Postojanje ništavosti predmetnih ugovora o radu na određeno vrijeme tužitelj obrazlaže navodima da su prije sklapanja tih ugovora postojale okolnosti na temelju kojih se smatra da su stranke sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme, budući da je tužitelj radio i primao plaću kod tuženika, a da prije toga nije sklopljen pisani ugovor o radu, niti je tuženik uručio tužitelju pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, pa da stoga nisu mogli biti sklopljeni ugovori o radu na određeno vrijeme prije nego je prestao ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Na osnovi činjeničnih utvrđenja da je prije sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme tužitelj radio kod tuženika u siječnju 1998. na temelju ugovora o djelu, a potom da je nastavio raditi do 12. svibnja 1998. kada je sklopljen prvi ugovor o radu na određeno vrijeme, a nakon proteka roka na koji je sklopljen taj ugovor sklopljeni su novi ugovori o radu na određeno vrijeme od 1. srpnja 1998., 1. rujna 1998. i 30. listopada 1998., drugostupanjski sud je zaključio da u konkretnom slučaju utvrđena dužina faktičnog rada i sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme isključuju primjenu odredbe čl. 11. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 – dalje: ZR) kojom su utvrđene pretpostavke na osnovi kojih se smatra da je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te da sporni ugovori o radu na određeno vrijeme nisu ništavi po odredbama Zakona o radu, a niti po općim pravilima obveznog prava.

Prema u odnosno vrijeme važećim nenoveliranim odredbama čl. 11. st. 3. i 4. ZR-a u slučaju ako ugovor o radu nije sklopljen u pisanom obliku, poslodavac je dužan radniku prije početka rada uručiti pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, a ako poslodavac u navedenom roku ne sklopi s radnikom ugovor o radu u pisanom obliku ili mu ne izda pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, smatra se da je sa radnikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, osim ako u roku od godine od početka rada ne dokaže suprotno.

Dakle, u slučaju postojanja navedene oborive presumpcije o sklapanju ugovora o radu na određeno vrijeme, poslodavac može u roku od godinu dana od početka rada dokazati da je sklopljen ugovor o radu za određeno vrijeme.

Upravo činjenica da su stranke unutar navedenog roka sklopile pisani ugovor na određeno vrijeme opravdava zaključivanje drugostupanjskog suda da tom ugovoru nije prethodio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

No, ako bi se i prihvatila tužiteljeva tvrdnja da su stranke prije sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme, ta okolnost ne bila od značaja za ocjenu pitanja pravne valjanosti spornih ugovora, jer bi ta činjenica značila da je time samo promijenjen sadržaj ugovora glede trajanja radnog odnosa stranaka, što međutim nije u suprotnosti sa nekim kogentnim propisom, pa ta činjenica ne može imati za posljedicu apsolutnu ništavost ugovora.

U reviziji se neodlučno ističe da je tužitelj potpisao ugovor o radu na određeno vrijeme „pod prijetnjom otkaza“, jer mana volje izazvana prijetnjom ne predstavlja razlog ništavosti ugovora, već se, sukladno odredbi čl. 60. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i dr.) zbog tog razloga može tražiti poništenje ugovora.

Prema odredbi čl. 10. st. 4. ZR-a, a jednako i prema odredbi čl. 103. toč. 2. ZR-a ugovor o radu na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koje je ugovor sklopljen. Dakle, do prestanka ugovora o radu na određeno vrijeme iz razloga isteka vremena njegovog trajanja dolazi na osnovi te činjenice, o čemu poslodavac samo obavještava radnika, pa tuženik nije postupio suprotno odredbama Zakona o radu kada je tužitelja samo usmeno obavijestio o prestanku radnog odnosa nakon isteka vremena na koje je sklopljen posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme.

Slijedom navedenog proizlazi da su nižestupanjski sudovi materijalno pravo pravilno primijenili kada su ocijenili neosnovanim naprijed navedene tužbene zahtjeve.

Glede revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka o reviziji se neosnovano ističe postojanje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, jer suprotno revizijskim navodima pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

U ovom sporu odlučne činjenice nisu niti sporne, a u odnosu na nesporne činjenice navedena bitna povreda ne može biti počinjena. Stoga se u reviziji neosnovano navodi da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a iznijeti razlozi da su nerazumljivi i proturječni.

Rješenjem iz toč. 1. b) drugostupanjske odluke prvostupanjska presuda je ukinuta u dijelu kojim je odbijen zahtjev za vraćanje tužitelja na rad, te da mu tuženik prizna sva prava iz rada i isplati naknadu plaće uz obrazloženje da je u tom dijelu presude ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, pa se u reviziji neosnovano i bespredmetno ističe da pobijana presuda ne sadrži razloge zašto je taj zahtjev odbijen kao neosnovan.

Budući da nisu ostvareni u reviziji istaknuti revizijski razlozi, te da nije ostvarena niti

. 10. ZPP na koju, sukladno

bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč

nenoveliranoj odredbi čl. 386. ZPP, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija je odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 17. siječnja 2007.

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.