I Kž-708/2010-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 708/10-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala, Žarka Dundovića, Zlate Lipnjak Bosanac i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Tanje Pavelin-Borzić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. R. zbog kaznenog djela iz članka 90. u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 31. svibnja 2010. broj K-1/10, u sjednici održanoj 29. prosinca 2010. u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela i branitelja optuženika, odvjetnika S. D.,

p r e s u d i o j e :

I. Povodom žalbe optuženog J. R., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu iz članka 76. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08.) može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora, ali ne dulje od 5 (pet) godina.

II. Odbija se žalba optuženog J. R. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi J. R. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela pokušaja ubojstva iz članka 90. u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona, na temelju kojeg propisa mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju pet godina, na temelju članka 69. stavka 1. Kaznenog zakona opozvana je uvjetna osuda izrečena optuženiku presudom Općinskog suda u Zadru od 8. rujna 2009. broj K-827/09 pa mu je kazna zatvora u trajanju šest mjeseci uzeta utvrđenom te je optuženi J. R., uz primjenu članka 60. stavka 1. i 2. točke c) Kaznenog

I Kž 708/10-5

zakona, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju pet godina i dva mjeseca, u koju kaznu mu je na temelju članka 63. stavka 1. Kaznenog zakona uračunato vrijeme koje provodi u pritvoru od 15. prosinca 2009. pa dalje.

Na temelju članka 76. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona prema optuženom J. R. primijenjena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja ima trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja jedinstvene kazne zatvora.

Na temelju članka 122. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.) optuženi J. R. u cijelosti je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi J. R. putem branitelja, odvjetnika S. D., zbog „svih žalbenih osnova“ od kojih nastavno ističe bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a iz obrazloženja žalbe proizlazi da presudu pobija i zbog odluke o kazni te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi od optužbe.

Optuženi J. R. žalbu je podnio i putem branitelja, odvjetnika B. Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili „preinači (…) sukladno žalbi, a svakako se predlaže primijeniti odredbe Kaznenog zakona o sudskom ublažavanju kaznu kazne i u pogledu odluke o kazni preinačiti prvostupanjsku presudu“.

Obje ove žalbe su, budući da se žalbeni navodi ponavljaju i nadopunjuju, razmatrane kao jedna žalba optuženika.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se podneskom očitovalo o žalbi na način da je smatra neosnovanom te je predložilo njeno odbijanje, a kod tog prijedloga ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nazočan na sjednici drugostupanjskog vijeća.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela i branitelja optuženika, odvjetnika S. D., a, u skladu s odredbom članka 374. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku, u odsutnosti optuženog J. R. koji se nalazi u pritvoru i ima branitelja, a predsjednik vijeća niti vijeće nisu smatrali da bi njegova nazočnost bila svrhovita.

Žalba optuženog J. R. nije osnovana, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, našao da je odlukom o sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja od ovisnosti na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

I Kž 708/10-5

Pobijajući presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, optuženi J. R. ističe onu iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku, tvrdeći (u žalbi podnesenoj putem branitelja, odvjetnika S. D.) da se iz obrazloženja prvostupanjske presude prema kojem je „okr. R. bio svjestan da svojim postupanjem može uzrokovati smrt oštećenika koju je on navodno htio“ ne može „pravilno zaključiti da li je stajalište suda da je okr. postupao sa izravnom ili neizravnom namjerom“, pa smatra „da je presuda nerazumljiva i kao takva se ne može ispitati“.

Međutim, optuženik u žalbi pogrešno citira dio obrazloženja pobijane presude koji se odnosi na zaključke o obliku krivnje s kojim je optuženi R. kritične zgode postupao. Naime, prvostupanjski sud u presudi izrijekom navodi da je „kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u vezi s čl. 33. st. 1. Kaznenog zakona optuženik J. R. počinio s izravnom namjerom. Udarac s drvenom palicom u predio glave, te uporaba jake sile na način da je oštećenik M. M. zadobio tešku i po život opasnu ozljedu, upućuje na optuženikovu izravnu namjeru. Naime, takvo postupanje samo po sebi, po načinu počinjenja (…) upućuje na to da je optuženik R. bio svjestan da takvim svojim postupanjem može uzrokovati smrt oštećenika M. M. i da je htio tu posljedicu“ (3. odlomak na 22. stranici pisane presude). Ovakvo obrazloženje izravne namjere kao oblika krivnje s kojim je optuženik počinio inkriminirano kazneno djelo potpuno je jasno i razumljivo.

Optuženi J. R. (u žalbi podnesenoj putem branitelja, odvjetnika B. Z.) također tvrdi da pobijana presuda „nema razloga o odlučnim činjenicama te postoji bitna proturječnost o razlozima presude“, jer da je „okrivljenik J. R. osuđen (…) za učin kaznenog djela ubojstva u pokušaju, a u obrazloženju prvostupanjske presude nigdje se ne navodi zašto optuženik nije djelo dovršio“, a to da je odlučna činjenica, „jer je temeljni kriterij razlikovanja kaznenog djela teške tjelesne ozljede i pokušaja ubojstva, odgovor na pitanje da li je ubojstvo u pokušaju okrivljenik mogao dovršiti na način kako ga je zamislio“.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, već je u opisu radnje kaznenog djela u izreci pobijane presude navedeno da je život oštećenog M. M., nakon što je zadobio opisane ozljede koje mu je udarcem bejzbol palicom u glavu zadao optuženi J. R., bio spašen kirurškom operacijom, a u obrazloženju presude je, suglasno citiranom dijelu izreke, opisano nesporno utvrđenje da je optuženi R. oštećenom M. zadao u glavu drvenom palicom udarac od kojega je ovaj zadobio tešku i po život opasnu ozljedu te da mu je samo pravodobnom liječničkom intervencijom spašen život (6. odlomak na 17. stranici pisane presude). Dakle, potpuno su jasno opisani razlozi zbog kojih, usprkos dovršenoj radnji optuženika (udarcu drvenom palicom u glavu), nije nastupila zabranjena posljedica - smrt oštećenog M. M..

Na citirane žalbene tvrdnje također valja odgovoriti da „temeljni kriterij razlikovanja kaznenog djela teške tjelesne ozljede i pokušaja ubojstva“ nije „odgovor na pitanje da li je ubojstvo u pokušaju okrivljenik mogao dovršiti na način kako ga je zamislio“, nego odgovor na pitanje je li počinitelj kaznenog djela u trenutku poduzimanje radnje postupao s namjerom da zada tešku tjelesnu ozljedu ili je postupao s namjerom da usmrti žrtvu, a prvostupanjski je sud je dao potpune i jasne razloge zbog kojih je našao dokazanom optuženikovu izravnu namjeru da usmrti oštećenog M. M..

Slijedom iznesenog, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku, niti koja druga takva povreda

I Kž 708/10-5

na koju drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 379. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku, pazi po službenoj dužnosti.

Obrazlažući žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, optuženi J. R. tvrdi da je do takve povrede došlo zbog nepostojanja njegove namjere da usmrti oštećenika i da se zapravo radilo o nepodobnom pokušaju (žalba podnesena putem branitelja, odvjetnika S. D.) odnosno da je optuženik svojom radnjom ostvario obilježja jednog dovršenog kaznenog djela teške tjelesne ozljede, a ne ubojstva u pokušaju (žalba podnesena putem branitelja, odvjetnika B. Z.).

Iz ovakvog obrazloženja žalbe proizlazi da optuženi R. ističe tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, dakle, da smatra da je sud na ono činjenično stanje koje po stajalištu žalitelja proizlazi iz provedenih dokaza - a ne na one činjenice koje je sud utvrdio - trebao primijeniti drugu pravnu normu. Međutim, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 368. točke 1. do 4. Zakona o kaznenom postupku ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud i koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni žalitelja, proizlaze iz provedenih dokaza.

Prvostupanjski je sud utvrdio da je optuženi J. R. kazneno djelo pokušaja ubojstva počinio s izravnom namjerom, jer je htio usmrtiti oštećenog M. M., a pritom da je uporabio i sredstvo prikladno za ostvarenje tog cilja, na način kojim bi željenu posljedicu i ostvario da oštećeniku nije pružena medicinska pomoć, zbog čega ne može biti govora niti o ostvarenju obilježja kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 99. Kaznenog zakona, niti o neprikladnom pokušaju (članak 33. stavak 3. Kaznenog zakona).

Stoga su citirani žalbeni navodi, budući da se u suštini svode na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, u ovoj odluci pomno ocijenjeni kod obrazlaganja te žalbene osnove, a ovdje valja odgovoriti da sud prvog stupnja nije počinio povredu kaznenog zakona iz članka 368. točke 4. Zakona o kaznenom postupku koju ističe žalitelj.

Međutim, ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe optuženika po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 379. stavka 1. točke 2. Zakona o kaznenom postupku, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, našao je da je odlukom o sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja od ovisnosti na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

Naime, prvostupanjski je sud, odredivši primjenu sigurnosne mjere iz članka 76. Kaznenog zakona prema optuženom J. R., odredio da ona „ima trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja jedinstvene kazne zatvora.“

Međutim, odredbom članka 75. stavka 3. Kaznenog zakona, na koju upućuje odredba članka 76. stavka 2. tog Z., propisano je da ova sigurnosna mjera traje do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora, te da u svim slučajevima obvezno liječenje ne može trajati dulje od pet godina.

I Kž 708/10-5

Propuštanjem navođenja i ovako određenog najduljeg mogućeg trajanja izrečene sigurnosne mjere prvostupanjski je sud prekoračio ovlast koju ima po zakonu, a time je počinio povredu kaznenog zakona iz članka 368. točke 5. Zakona o kaznenom postupku.

Stoga je na temelju članka 390. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku valjalo povodom žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti, preinačiti prvostupanjsku presudu, kako je i presuđeno pod točkom I. izreke.

Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi J. R. u žalbi prvenstveno pokušava osporiti utvrđenje prvostupanjskog suda da je on kritične zgode zadao oštećeniku udarac s namjerom da ga usmrti. Pritom optuženik (u žalbi podnesenoj putem branitelja, odvjetnika S. D.) ukazuje na iskaz svjedoka D. M. prema kojemu je optuženi R., nakon zadavanja udarca oštećeniku, „ostao stajati u šoku“, na temelju čega zaključuje da optuženik nije iskazao namjeru ponoviti napad, a iz toga da proizlazi da nije imao namjeru usmrtiti oštećenog M. M.. Navodi da bi optuženik, da je uistinu imao namjeru usmrtiti oštećenika, nastavio udarati ga. Tvrdi da nepostojanje takve namjere proizlazi iz činjenice da je optuženik zamahnuo palicom preko druge osobe, F. V. K., i to desnom rukom, a on da je ljevak. O. R. također (u žalbi podnesenoj putem branitelja, odvjetnika B. Z.) navodi da je predmetno „djelo počinjeno palicom promjera 5 centimetara, pa iako je propušteno utvrditi od koje je vrste drveta načinjena palica, takvo oružje samo po sebi nije podobno da u jednom udarcu zada smrtonosne ozljede“. Ističe da je palica uslijed udarca pukla, što znači da je „postigla maksimalnu kinetičku energiju u trenutku udarca te da njome nije mogao biti zadan udarac jačeg intenziteta, a time da nije mogla nastupiti teža posljedica.“ Navodi i da su „intenzitet i lokacija udarca (…) takve prirode da bi u slučaju drugačijeg sredstva udarca mogli rezultirati smrtnom posljedicom“ te da je optuženik, „da je htio zadati još udaraca, (…) to mogao nesmetano učiniti“, a „nakon prvog i jedinog udarca (…) nije nastavio napad, već se odmah povukao, što znači da (…) prava namjera okrivljenika J. R. nije bila da oštećenika usmrti, nego da ga tjelesno ozlijedi“. Zaključuje da, s obzirom na mogućnost dovršenja djela, „nema nikakve dvojbe da je ovdje eventualno riječ o neizravnoj namjeri“.

U odnosu na sredstvo i način napada i pitanje jesu li oni bili prikladni za usmrćenje oštećenika valja istaći da je samo jednim udarcem predmetnom drvenom palicom optuženi R. oštećenom M. M., prema nalazu i mišljenju liječnika vještaka dr. J. Š., zadao tešku i po život opasnu ozljedu u vidu otvorenog prijeloma lijeve tjemeno sljepoočne kosti lubanje s utisnućem, uz ozljedu tvrde moždane ovojnice i žarišnih krvarenja ispod mekih moždanih ovojnica i nagnječenja mozga sljepoočno. Intenzitet i težina ovih ozljeda dovoljno govore i o snazi udarca od kojega je pukla i drvena palica, a liječnik vještak određeno je naveo da je smrtni ishod otklonjen medicinskom intervencijom, jer ovakve ozljede, bez pravodobnog liječenja, dovode do infekcije koja rezultira difuznom upalom moždanih ovojnica i mozga te smrću. Stoga su neutemeljeni i žalbeni navodi da je pogrešno utvrđenje suda da je život oštećenika bio spašen hitnom kirurškom intervencijom.

Slijedom iznesenog, pravilno prvostupanjski sud, ukazujući na navedeno sredstvo počinjenja djela, na činjenicu da je optuženik oštećenog M. tom palicom udario u glavu, kao i na intenzitet udarca kojim su nanesene najteže ozljede koje su takvim sredstvom mogle biti zadane, zaključuje da je optuženi J. R. postupao s izravnom namjerom da usmrti oštećenog M. M..

I Kž 708/10-5

Nadalje, činjenica da je optuženi R. oštećenom M. M. zadao samo jedan udarac drvenom palicom u glavu te da ga nakon toga nije nastavio udarati ne dovodi u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda o optuženikovom postupanju s opisanom izravnom namjerom. Naime, optuženik, kada tvrdi da je oštećenom M. mogao zadati još udaraca, ispušta iz vida činjenicu da je drvena palica kojom je udario oštećenika u glavu uslijed siline udarca pukla, dakle, da on više nije imao u rukama ono sredstvo kojim je napao oštećenika, pa očigledno nije niti mogao nastaviti napad istim sredstvom i istim intenzitetom kakvim ga je poduzeo.

Pritom valja istaći da je postojanje namjere za počinjenje djela relevantno za ocjenu postojanja kaznenog djela isključivo u trenutku radnje njegovog počinjenja; okolnost je li počinitelj nakon poduzimanja te radnje ustrajao u ostvarenju svoje namjere ili je prestao s njenim činjenjem, bilo zbog ocjene da je ta radnja bila dostatna za ostvarenje željenog cilja ili iz nekog drugog razloga (primjerice, jer je spriječen od drugih osoba ili uslijed gubitka sredstva počinjenja), pa čak i zbog odustanka od ostvarenja te namjere, kod tzv. dovršenog pokušaja - dakle, kada je poduzeta takva radnja koja je sama za sebe dostatna za ostvarenje nauma - može biti od značaja samo za ocjenu težine počinjenog kaznenog djela i odabira odgovarajuće kaznenopravne sankcije, a ne i za opravdavanje sumnje u utvrđenje takve namjere u vrijeme počinjenja djela.

Optuženi J. R. u žalbi ocjenjuje pogrešnim i nalaz i mišljenje vještaka psihijatra dr. E. Ž., navodeći da iz provedenih dokaza proizlazi da je on cijeli dan prije kritičnog događaja konzumirao alkohol, da nije njegovu alkoholiziranost vještak uzeo u obzir te da je vještak trebao dati nalaz uvjetno - pod pretpostavkama nekoliko različitih stupnjeva alkoholiziranosti optuženika - i primjenu one verzije koja je za optuženika najpovoljnija. Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, vještak psihijatar dao je mišljenje o utjecaju optuženikove alkoholiziranosti, ali i ovisnosti o alkoholu kao i poremećaja osobnosti na njegovo ponašanje kritične zgode, pri čemu je imao na umu njegovo cjelokupno postupanje te je dao valjano argumentiran i obrazložen zaključak o ubrojivosti optuženog R. u vrijeme počinjenja djela koja je bila smanjena, ali ne u značajnoj mjeri. Stoga je prvostupanjski sud, prihvativši nalaz i mišljenje vještaka, pravilno utvrdio i ovaj element optuženikove krivnje.

Slijedom svega iznesenog, žalbenim tvrdnjama nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a žalbom optuženika ne ukazuje se na neke činjenice koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, a koje bi mogle biti odlučne, pa nije osnovana žalba optuženika iz razloga navedenih u članku 369. Zakona o kaznenom postupku.

Pobijajući odluku o kazni, optuženi J. R. u žalbi tvrdi da je „kazna od 5 godina zatvora za jedan udarac drvenom palicom po glavi, u odnosu na sudsku praksu (višekratno udaranje palicom, ubadanje nožem, pucanje iz neposredne blizine pištoljem u ošt. kao sredstvo izvršenja) (…) Drakonska“ (žalba podnesena putem branitelja, odvjetnika S. D.) odnosno da postoje dva razloga za sudsko ublažavanje kazne: okolnost da je djelo ostalo u pokušaju i da je optuženik bio smanjeno ubrojiv, kao i niz olakotnih okolnosti: da je on prethodno bio napadnut i tjelesno ozlijeđen, zbog čega je kod njega došlo do jake razdraženosti, da je značajan doprinos oštećenika i njegovog društva koje je izazvalo i tražilo sukob, da je optuženik osoba mlađe životne dobi (u vrijeme počinjenja djela imao je svega 21 godinu) pa da je djelo rezultat mladenačke lakomislenosti i utjecaja alkohola, ukazuje i na njegovo držanje pred sudom i faktično priznanje djela, a smatra i da je pogrešno cijenjena otegotnom

I Kž 708/10-5

navodna „iznimna brutalnost“, jer se radilo o jednom udarcu, bez pokušaja daljnjeg napada (žalba podnesena putem branitelja, odvjetnika B. Z.).

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i ispravno cijenio sve okolnosti koje, u skladu s odredbama članka 56. Kaznenog zakona, utječu na visinu kazne odmjerene mu za kazneno djelo pokušaja ubojstva iz članka 90. u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona za koje ga je proglasio krivim, a pravilno je odmjerio i jedinstvenu kaznu zatvora sukladno odredbama članka 60. Kaznenog zakona.

Naime, prvostupanjski je sud olakotnim cijenio optuženikovu smanjenu ubrojivost, primjereno držanje pred sudom kao i određeni oštećenikov doprinos kaznenom djelu, a otegotnim je cijenjena brutalnost koju je optuženik pokazao prilikom počinjenja djela kao i njegova ranija osuđivanost.

Nije u pravu optuženi R. kada tvrdi da okolnost da je oštećeniku zadao samo jedan udarac isključuje mogućnost ocjene njegovog djela brutalnim. Naime, iako je djelu prethodio sukob u caffe baru i ispred njega koji optuženik nije izazvao, od tog događaja pa do počinjenja kaznenog djela prošlo je relativno dulje vremensko razdoblje. Optuženi J. R. je, nakon odlaska do kuće po drvenu palicu, otišao pred kuću oštećenog M. M. i tamo neko vrijeme s udaljenosti promatrao razgovor oštećenika, A. Š. i F. V. K., da bi im u jednom trenutku bez riječi prišao i oštećeniku zadao snažni udarac palicom u glavu. Takvo njegovo postupanje sadrži visoki stupanj bezobzirnosti i brutalnosti koji svakako treba cijeniti prilikom odmjeravanja kazne.

Upravo opisane otegotne okolnosti, posebno optuženikova ranija osuđivanost (za kazneno djelo prijetnje iz članka 129. stavka 2. Kaznenog zakona), uz činjenicu da je on predmetno kazneno djelo počinio u roku provjeravanja određenom mu uvjetnom osudom koja mu je izrečena presudom Općinskog suda u Zadru od 8. rujna 2009. broj K-827/09, otklanjaju mogućnost primjene instituta ublažavanja kazne koje je samo kao fakultativno predviđeno odredbom članka 33. stavka 2. Kaznenog zakona, dok okolnost da je optuženikova ubrojivost bila smanjena, ali ne u značajnoj mjeri, protivno citiranoj žalbenoj tvrdnji, ne predstavlja osnovu za zakonsko ublažavanje kazne koje je, prema odredbi članka 42. Kaznenog zakona, moguće samo kad je počinitelj kaznenog djela bio smanjeno ubrojiv u znatnoj mjeri.

Stoga su i mlađa životna dob optuženika na koju on ukazuje u žalbi, jednako kao i činjenica da je ovo kazneno djelo ostalo u pokušaju, u dovoljnoj mjeri našle odraza prilikom odmjeravanja optuženiku kazne na donjoj granici one zapriječene člankom 90. Kaznenog zakona za kazneno djelo ubojstva.

Slijedom iznesenog, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, kazna zatvora u trajanju pet godina ukazuju se primjerenom kako počinjenom djelu, tako i ličnosti počinitelja, a ta kazna, kao i jedinstvena kazna zatvora u trajanju pet godina i dva mjeseca odmjerena nakon uzimanja utvrđenom kazne zatvora u trajanju šest mjeseci iz opozvane uvjetne osude, pogodne su da ostvare i opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona - da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju - i svrhu kažnjavanja iz članka 50. Kaznenog zakona - da se izrazi društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utječe na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, utječe na

I Kž 708/10-5

sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Zbog toga je i žalba optuženika zbog odluke o kazni (članak 370. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku) neosnovana.

Iako optuženi J. R. u žalbi (onoj podnesenoj putem branitelja, odvjetnika B. Z.), ističe da prvostupanjsku presudu i zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, taj dio žalbe nije razmatran, jer takav zahtjev oštećenik tijekom glavne rasprave nije postavio, pa o njemu nije niti odlučeno.

Slijedom svega iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, valjalo je na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku žalbu optuženog J. R. odbiti kao neosnovanu i u nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu 29. prosinca 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Tanja Pavelin Borzić, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.