Rev-x-24/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 24/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Lucije Čimić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. G. iz R., zastupane po punomoćniku D. M., odvjetniku u V. G., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo pravosuđa, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko-upravni odjel, Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5216/12-2 od 25. rujna 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-752/10-38 od 1. lipnja 2011., u sjednici održanoj 13. svibnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim se traži da se naloži tuženici isplatiti tužiteljici 226.779,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to pobliže specificirano u izreci prvostupanjske presude te je naloženo tužiteljici naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 20.000,00 kn.

Tužiteljica je protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11, dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači i tužbeni zahtjev prihvati, a podredno da nižestupanjske presude ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama naprijed navedenih razloga zbog kojih je revizija izjavljena, a sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da ti revizijski razlozi ne postoje.

Drugostupanjski sud je u žalbenom postupku postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a i u obrazloženju presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu, pa stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a.

Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Suprotno revizijskim navodima ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazu svjedokinje D. P. i samog tog zapisnika, jer navedena svjedokinja u svom iskazu ne navodi da je radila nezakonito i nepravilno kako to tvrdi revidentica.

Zaključak na kojem se temelji pobijana presuda da propust zemljišnoknjižne referentice u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja nepravilan ili nezakoniti rad nije nejasan ni proturječan pa je presudu moguće ispitati.

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete zbog nepravilnog i nezakonitog rada službenika – referenta Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Rijeci, za čiji rad odgovara tuženica.

Tužbeni zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji da trpi štetu u iznosu od 226.779,00 kn, jer je temeljem predugovora o kupoprodaji stana navedeni iznos isplatila prodavatelju I. B. pouzdavši se u istinitost vlasničkog lista broj 3164 u kojem je I. B. bio upisan kao vlasnik stana u R., a da je nakon što je predugovor dostavljen zemljišnoknjižnom odjelu utvrđeno da je predmetni stan upisan kao vlasništvo I. A.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da se I. B. temeljem ugovora o otkupu suvlasničkog dijela stana u R., sklopljenog 1993. upisao u poduložak broj 870 kao suvlasnik tog stana u dijelu od 924/4410, te da je isti u navedenom podulošku bio upisan kao suvlasnik do 30. studenoga 1993. kada se I. A. upisao kao suvlasnik u navedenom suvlasničkom dijelu,

- da je preostali suvlasnički dio navedenog stana I. B. kupio 1997., te da je temeljem ugovora iz 1993. i 1997. te aneksa ugovoru iz 1993. upisan u poduložak 3164 kao vlasnik navedenog stana u cijelosti,

- da je zemljišnoknjižna referentica "povjerenjem po stanju u podulošku 3164", bez potpune provjere kroz imenik izdala zemljišnoknjižni izvadak u kojom je I. B. bio naveden kao samovlasnik te nekretnine, iako je bio suvlasnik,

- da je Zemljišnoknjižni odjel poništio poduložak broj 870,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci broj P-4703/01 od 21. lipnja 2005. I. B. obvezan vratiti tužiteljici iznos od 226.779,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a na ime isplaćene kupoprodajne cijene za predmetni stan. Odbijanje tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na zaključku da u konkretnom slučaju nisu ispunjenje pretpostavke za odgovornost tuženice jer da tužiteljica nije dokazala da je postojala namjera službenika Zemljišnoknjižnog odjela da se tužiteljici nanese šteta odnosno da nije dokazala uzročno-posljedičnu vezu između nastale štete i nezakonitog ili pravilnog rada Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Rijeci.

Drugostupanjski sud zaključuje da, iako je zemljišnoknjižna referentica izdala zemljišnoknjižni izvadak u kojem je prodavatelj I. B. naveden kao samovlasnik predmetnog stana, a u stvarnosti to nije bio već tek suvlasnik u odgovarajućem dijelu, opisani propust u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja nepravilan ili nezakoniti rad u smislu čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 75/93), a niti u smislu čl. 67. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 3/94).

Suprotno revizijskim navodima tužiteljice sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev.

Naime, I. B. se temeljem ugovora od 24. kolovoza 1993., aneksa od 14. listopada 1997. i ugovora od 30. listopada 1997. upisao 2. studenoga 1998. u poduložak 3164 kao vlasnik u 1/1 dijela na predmetnom stanu. Tužiteljica kao kupac i I. B. kao prodavatelj su 10. studenoga 1998. sklopili predugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine, a I. A. se 24. studenoga 1998. upisao u navedenom podulošku kao vlasnik predmetnog stana u cijelosti i to temeljem ugovora sklopljenih 29. rujna 1993. i 10. studenoga 1997. odnosno prije nego što je tužiteljica podnijela Zemljišnoknjižnom odjelu prijedlog za upis temeljem predugovora sklopljenog s I. B.

Dakle, u vrijeme kada je tužiteljica sklopila predugovor s I. B. predmetni stan je već bio prodan drugom kupcu (I. A.), koji se i uknjižio kao vlasnik prije nego što je tužiteljica podnijela prijedlog za upis Zemljišnoknjižnom odjelu. Poduložak 3164 u kojem je I. B. u vrijeme sklapanja predugovora s tužiteljicom bio upisan kao samovlasnik nikada nije stavljen izvan snage, a razlog zbog kojeg tužiteljica nije uspjela upisati svoje pravo u navedeni poduložak je dvostruka prodaja predmetnog stana, a ne nepravilan i nezakoniti rad suda za koji bi odgovarala tuženica, pa nije od značaja propust u radu Zemljišnoknjižnog odjela na kojoj činjenici tužiteljica temelji postojanje odštetne odgovornosti tuženice.

Stoga, prema ocjeni ovoga, ne postoji uzročna veza između postupanja Zemljišnoknjižnog odjela i štete, pa nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost tuženice. U odnosu na revizijske prigovore valja još reći da tužiteljica neosnovano smatra da tuženica solidarno odgovara za štetu s I. B. To zato što je za nastanak solidarne obveze uvijek potrebna pravna osnova (zakon ili pravni posao) koja u ovom slučaju ne postoji.

Kako, slijedom navedenog, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 13. svibnja 2014.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Lucija Čimić, v.r.