Gž R-378/2019-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-378/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Ivice Botice kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić kao suca izvjestitelja i Andree Boras Ivanišević kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. J., OIB: ... iz S., zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-119/17 od 17. siječnja 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 5. rujna 2019.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-119/17 od 17. siječnja 2019. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

"Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj-za Ministarstvo obrane da tužitelju I. J. na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 52.091,53 kuna (slovima: pedeset dvije tisuće devedeset jednu kunu i pedeset tri lipe) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. od 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, isplatom na žiro-račun punomoćnika tužitelja A. P., odvjetnika u Z., IBAN: ..., tekućom:

na iznos od 3.529,20 kune od 16. travnja 2006.,

na iznos od 5.347,32 kune od 16. svibnja 2006.,

na iznos od 5.122,14 kune od 16. srpnja 2006.,

na iznos od 5.445,27 kune od 16. kolovoza 2006.,

na iznos od 1.909,92 kune od 16. rujna 2006.,

na iznos od 4.876,87 kune od 16. listopada 2006.,

na iznos od 4.739,61 kune od 16. studenog 2006.,

na iznos od 4.080,35 kune od 16. prosinca 2006.,

na iznos od 414,00 kune od 16. prosinca 2007.,

na iznos od 561,97 kune od 16. siječnja 2008.,

na iznos od 1.539,13 kune od 16. veljače 2008.,

na iznos od 5.255,68 kune od 16. ožujka 2008.,

na iznos od 348,29 kune od 16. lipnja 2008.,

na iznos od 4.720,56 kune od 16. kolovoza 2008.,

na iznos od 4.201,22 kune od 16. listopada 2008.,

kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 14.208,75 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, isplatom na žiro-račun punomoćnika tužitelja A. P., odvjetnika u Z., IBAN: ..., sve u roku 8 dana, dok se za više zatraženo za iznos od 22.362,40 kuna tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan."

Tužitelj pobija presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP), te predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno da se ukine.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je neosnovana.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu naknade za izvršeni prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom u razdoblju od 1. ožujka 2006. do 30. rujna 2008.

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev navodeći da je tužena u obvezi isplatiti tužitelju uvećani dio plaće za obavljeni prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, s pozivom na odredbe članka 7. i 41. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 137/04 - pročišćeni tekst 68/05 – dalje u tekstu: ZR), članka 14. i 97. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine",broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07; dalje u tekstu: ZSOS), članka 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 92/04; dalje u tekstu: KU/04), te članka 44. i 57. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 93/08; dalje u tekstu: KU/08).

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji prethodio njenom donošenju ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.

Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud odlučne činjenice pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj djelatna vojna osoba i pripadnik Hrvatske ratne mornarice raspoređen u ustrojbenu cjelinu Zapovjedništva Hrvatske ratne mornarice s pristožernim postrojbama, Flota Hrvatske ratne mornarice, Divizija za potporu, Desantna splav minopolagač GSM-110 Pogonski i brodski odred, na dužnosti električara, te da je na temelju zapovjedi neposrednog nadređenog odradio broj prekovremenih sati za koje nije dobio slobodne dane niti adekvatnu novčanu naknadu u vremenskom razdoblju od ožujka 2008. pa do zaključno kraja rujna 2008, da je tužitelj u okviru svog redovnog rada obnašao i dežurstvo u postrojbi koja su trajala 24 sata te da je dežurstvo obnašao subotom i nedjeljom i u neradne dane.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja prihvatio je djelomično tužbeni zahtjev smatrajući da boravak tužitelja na brodu u slučaju višednevnih plovidbi traje 24 sata od čega se 8 sati odnosi na redovni rad koji je tužitelju isplaćen, 8 sati na prekovremeni rad i 8 sati na dnevni odmor, a takvom obračunu naknade pridodao je za 8 sati tijekom kojih tužitelj nije radio već je imao slobodno vrijeme, ali nije mogao napustiti brod, iznos predviđen za pasivno dežurstvo odnosno 10% satnice redovnog rada.

Prema odredbi članka 3. ZSOS-a pripadnici oružanih snaga u smislu odredaba ovog zakona su vojne osobe, državni službenici i namještenici (u daljnjem tekstu: službenici i namještenici). Po članku 168. ZSOS-a djelatne vojne osobe, službenici i namještenici imaju pravo na plaću i dodatke na plaću te druga materijalna prava prema odredbama tog zakona.

Slijedom navedenog, članak 169. stavak 1. ZSOS-a određuje da se plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću, stavak 2. da osnovnu plaću djelatne vojne osobe čini umnožak koeficijenta osobnog čina i osnovice za obračun plaće uvećan za 0,5% za svaku godinu navršenog radnog staža, a stavak 3. da se osnovica za obračun osnovne plaće djelatne vojne osobe, službenika i namještenika određuje na način propisan Zakonom za državne službenike i namještenike.

Međutim, članak 97. ZSOS-a u stavku 5. određuje da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima, a stavak 6. da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena, te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća.

Tuženica nije dokazala preraspodjelu radnog vremena, a iz priložene dokumentacije dostavljene po tuženici i iz iskaza svjedoka i tužitelja, nedvojbeno proizlazi da je tužitelj radio i subotom, i nedjeljom i blagdanom što istome daje legitimaciju u konkretnoj pravoj stvari.

Članak 14. ZSOS-a određuje da se o svim pitanjima koja nisu uređena ovim zakonom ili propisima donesenim na temelju ovog zakona primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu odnosno, kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

Obveza poslodavca u plaćanju prekovremenog rada, pa bila to i Republika Hrvatska regulirano je nizom općih pravnih propisa, od ZR-a do međunarodnih normi. S tim u vezi, odredba članka 12. ZR-a određuje da, ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

Pravilnikom o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 6/03; dalje u tekstu: Pravilnik) uređuje se dodatak na plaću i način isplate plaće pripadniku Oružanih snaga Republike Hrvatske. Dodatak na plaću je novčani iznos koji se isplaćuje djelatnim vojnim osobama, državnim službenicima i namještenicima prema uvjetima propisanim Pravilnikom (članak 2.) i utvrđuje se u koeficijentu od osnovice za obračuna plaće (članak 3.) dok je člankom 6. normiran mornarički dodatak.

Člankom 1. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine", broj 9/03) određeno je da djelatne vojne osobe, službenici i namještenici raspoređeni u Glavni stožer oružanih snaga Republike Hrvatske, zapovjedništva, postrojbe i ustanove oružanih snaga Republike Hrvatske, imaju tjedno radno vrijeme u trajanju od 40 sati te se isto u pravilu raspoređuje od ponedjeljka do petka. Međutim, u konkretnom slučaju, a to je razvidno upravo iz podataka koje je dostavila sama tuženica, tužitelj je radio i noću, subotom i nedjeljom i blagdanom.

I sama tuženica se poziva na odredbu članka 97. ZSOS-a, glede visine cijene rada satnice dakako, ovdje je primijeniti kolektivne ugovore sklopljene sukladno općim propisima o radu, a glede državnih službenika i namještenika jer na to nedvojbeno upućuju naprijed iznijete zakonske odredbe.

Slijedom navedenog, pravilno se tužitelj poziva na primjenu KU/04 gdje je odredbom članka 39. određeno među ostalim, da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%. Ako službenik ili namještenik radi na blagdane, neradne dane utvrđenim zakonom i na Uskrsima pravo na plaću uvećano za 150% te da se dodaci međusobno ne isključuju. Prekovremenim radom, kad je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama (2 prve - 2 druge - 2 treće - 2 dana slobodna) ili u turnusu, smatra se svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati kao i svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada. Ako je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno. Umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (jedan sat prekovremenog rada = jedan sat i trideset minuta redovnog sata rada), te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao vrijeme kad je taj prekovremeni rad i ostvaren. Tijekom postupka nisu dostavljena odgovarajuća rješenja o tome.

Dakle, temelj za plaćanje prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom ovaj drugostupanjski sud pronalazi u ZSOS-u kao općem propisu, a (supsidijarno) također i u propisima o državnim službenicima i namještenicima te općim propisima o radu. S druge strane, kako tužena nije dokazala ni da je prema ZSOS-u organizirala preraspodjelu radnog vremena niti je da je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezan uz kontinuirano obavljanje poslova i zadaća, a što bi iste ekskulpiralo u ovoj pravnoj stvari, pa je tužitelj dokazao pravni temelj svoje tražbine u dijelu osmosatnog prekovremenog rada dnevno.

Visina tužbenog zahtjeva utvrđena na temelju rezultata financijskog vještačenja provedenog po vještaku dipl. oec. V. K. na osnovu dokumentacije koje je dostavila sama tuženica (Izvod iz brodskog dnevnika i dr.) provedenog u četiri varijante.

Pravilnom primjenom materijalnog prava, prihvatiti je varijantu prema kojoj se u situaciji kada je tužitelj boravio više dana na brodu po 24 sata, obračun vrši na način da se obračunava 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada i 8 sati dnevnog odmora slijedom čega proizlazi da bi tužitelj u utuženom razdoblju po osnovi prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom ostvario naknadu u ukupnom bruto iznosu od 49.355,78 kuna ili po mjesecima kako je to prikazano u koloni broj 28 Tablice 2 koja je priložena u prilogu dopunskog vještva.

Ovo stoga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revr-1082/13-2 od 5. listopada 2016. naveo "…..da se nameće kao razumljiva i prihvatljiva ocjena da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima i slobodno vrijeme, a koje se vrijeme provedeno izvan stvarno odrađenih sati rada ne može smatrati prekovremenim radom. Stoga da su niže stupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog shvaćanja propustili utvrditi činjenice bitne za definiranje karaktera rada tužitelja kroz utuženo razdoblje, vodeći računa o naravi njegovog radnog mjesta i posebnosti obavljanja ove vrste službe iz sadržaja radnih naloga – zapovijedi za obavljanje odgovarajućih poslova, a polazeći od činjenice da je potpuno neprihvatljivo da bi tužitelj mogao raditi 24 sata dnevno (bez odmora) određeno razdoblje (tako i u presudi Revr-753/09 od 17. studenog 2009.), a vodeći računa o tome da se pravo na uvećanje plaće ostvaruje samo za stvarno odrađene sate rada (tako u tumačenju Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenja Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 6. lipnja 2006.)". Isto je navedeno u odluci broj Revr-1045/12-2 od 19. travnja 2017..

Prvostupanjski je sud svoje shvaćanje da tužitelju pripada pravo na plaćanje s osnove pasivnog dežurstva za 8 sati vremena provedenog u odmoru temelji na činjenici da on nije slobodan napustiti radno mjesto tj. da je dužan boraviti na brodu kako u radne dane tako vikendom i blagdanom.

Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nije životno ni logično da bi efektivni rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno, četiri do sedam dana uzastopno, već da je životno i logično da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti radno mjesto tijekom višednevnih službi ima slobodno vrijeme i tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada se ne može smatrati prekovremenim radom.

Slijedom navedenog, ovaj drugostupanjski sud smatra da pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz Kolektivnog ugovora službenika može ostvariti samo za stvarno odrađene sate te rada dužeg od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke, ali isto tako ni s naslova pasivnog dežurstva jer tužitelj nije boravio kod kuće niti u pasivnom dežurstvu.

Slijedom navedenog, a s obzirom da je na prvostupanjsku presudu samo tužitelj podnio žalbu, to je sud prvog stupnja odlučio kao u izreci ove odluke.

Nadalje, tužitelja se u žalbi poziva na Direktivu 2003/88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 4. studenog 2003. u određenim vidovima organizacije radnog vremena kao u članku 2. točka 1. i 2. definira radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razbolje koje nije radno vrijeme.

Člankom 1. stavkom 2. propisano je kako se ista primjenjuje na sve sektore djelatnosti, kako javne tako i privatne, u smislu članka 2. Direktive 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989., a članak 2. stavak 2. Direktive 89/391/EEZ određuje da se ta Direktiva ne primjenjuje kod obilježja svojstvenih određenim specifičnim aktivnostima u sektoru državne uprave, kao što su oružane snage ili policija ili na neke posebne aktivnosti u poslovima zaštite građana s kojim je u direktnoj suprotnosti.

Međutim ta odredba u nastavku određuje i da je u tom posebnom slučaju potrebno u najvećoj mogućoj mjeri osigurati sigurnost i zdravlje radnika s obzirom na svrhu ove Direktive, što po ocjeni ovog drugostupanjskog suda znači da se dosegnute tekovine navedenih direktiva imaju posredno primijeniti i u konkretnom slučaju. Puni naziv Direktive 89/391/EEZ glasi Okvirna direktiva o sigurnosti i zdravlju na radu i podrazumijeva osiguranje uvjeta za sigurnost zaposlenika. Ako tužitelj radi boravi sedam dana po 24 sata na brodu, ako na brodu nema dovoljno članova posade, ako mu se ne isplaćuju naknade posebnih dodataka s naslova sati provedenih na brodu ako joj nisu "efektivno radno vrijeme" nedvojbeno se može zaključiti da tuženica kao poslodavac nije osigurala radne uvjete koji garantiraju sigurnost i zdravlje zaposlenika, ali to nije stvar razlike plaće već eventualno naknade štete, što nije predmet ovog tužbenog traženja.

U odnosu na uopće primjenu navedenih Direktiva, s obzirom da utuženo razdoblje ono u kojem tuženica nije bila članica Europske unije, za navesti je da se iste ne primjenjuju direktno. Međutim, Europski sud ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svijetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme zajednice, a sve svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

S obzirom na sve naprijed navedeno, zaključiti je da tužitelj kroz utuženo razdoblje nije ostvario rad u razdoblju odmora od osam sati niti u dežurstvu (pasivno) slijedom čega u konkretnom slučaju nisu primjenjiva pravna stajališta izražena odlukama Suda Europske Unije na koja je ukazano u žalbi broj C303/98 "SIMAP" C151/02 "JAEGER".

Prema obračunu troškova postupka sud prvog stupnja je sukladno odredbi članka 154. stavak 5. i 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) pravilno obračunao troškove koji su bili neophodni za vođenje postupka.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu, potvrditi presudu u pobijanom dijelu te odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Splitu 5. rujna 2019.

Predsjednik vijeća:

Ivica Botica, v. r.