Rev-3240/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3240/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Veseljka Šeparovića, Ilije Čuljata, Vladimira Drakulića i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P.C. iz V., protiv tuženika "V. - T. " d.o.o. V., koga zastupa punomoćnica M.S., radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i vraćanja na rad, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu od 31. ožujka 1994. br. Gž-410/94, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu od 16. listopada 1993. br. P-1390/93, u sjednici održanoj dana 15. studenog 1995.,

p r e s u d i o j e :

Prihvaća se revizija tuženika kao osnovana preinačuje presuda Županijskog suda u Varaždinu od 31. ožujka 1994. br. Gž-410/94 i sudi:

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu od 31. siječnja 1994. br. P-1390/93.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na poništenje Rješenja tuženika od 15. X. 1993. o prestanku radnog odnosa tužitelja i Odluke tuženika od 19. XI. 1993. kao i zahtjev da se tuženika obaveže da tužitelja vrati u radni odnos kod tuženika u roku od osam dana pod prijetnjom izvršenja, time da je preinačeno rješenje tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja od 15. X. 1993. glede datuma prestanka radnog odnosa tako da je utvrđen kao dan prestanka radnog odnosa 16. X. 1993.

Sud drugog stupnja usvojio je žalbu tužitelja preinačio presudu suda prvog stupnja te poništio rješenje tuženika od 15. X. 1993. o prestanku radnog odnosa tužitelja kao i odluku tuženika od 19. XI. 1993. kojom je odbijen prigovor tužitelja izjavljen protiv rješenja o prestanku radnog odnosa tužitelja od 15. X. 1993. te je tuženik dužan tužitelja primiti u radni odnos u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavio je reviziju tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se revizija prihvati a pobijana drugostupanjska presuda preinači tako da se tužiteljeva žalba protiv prvostupanjske presude odbije i prvostupanjska presuda potvrdi.

Na reviziju nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Predmet spora jest zahtjev tužitelja na poništenje rješenja tuženika od 15. X. 1993. o prestanku radnog odnosa tužitelja i odluka tuženika kojim je prigovor tužitelja protiv prvostupanjskog

rješenja

o

prestanku radnog odnosa odbijen.

Odlučujući o tom tužbenom zahtjevu sudovi su utvrdili: da je tužitelj konačnom i pravomoćnom odlukom tuženika od 16. VII. 1991. godine utvrđen viškom jer je za njegovim radom prestala potreba te je upućen na "čekanje" uz naknadu plaće u visini zajamčenog osobnog dohotka u trajanju utvrđenom zakonom; da je rok počeo teći 15. X. 1991. godine; da je spornom odlukom tuženika od 15. X. 1993. godine utvrđeno da tužitelju prestaje radni odnos zbog proteka vremena od dvije godine; da je kod tužitelja zbog bolesti utvrđeno smanjenje radne sposobnosti s danom 28. X. 1993. te da je tužitelj bio na bolovanju od 11. X. 1993. do 9. XI. 1993.

Sporno je pravno pitanje na temelju kojih radnopravnih propisa valja ocjenjivati zakonitost pobijanog rješenja o prestanku radnog odnosa. Ovo posebno s obzirom na okolnost da je u vrijeme donošenja pobijanog rješenja o prestanku radnog odnosa tužitelj bio na bolovanju.

Odluka tuženika kojom je tužitelj utvrđen viškom zbog organizacijskih i tehnoloških unapređenja i upućen na "čekanje" na zakonom određeno vrijeme donesena je u vrijeme važenja Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("NN", br. 34/91) i Zakona o radnim odnosima ("NN", br. 19/90). Dakle, sukladno tim propisima utvrđen je tužiteljev status djelatnika na "čekanje" pa upravo primjenom tih propisa, prema nalaženju ovoga suda, treba ocijeniti i pravne učinke toga statusa na tijek i prestanak radnog odnosa. Ovo tim više jer Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radnim odnosima ("NN", br. 19/92) ne propisuje, što se zaštite prava djelatnika tiče, njegovu primjenu i na djelatnike koji su prema ranijim propisima utvrđeni viškom zbog tehnoloških i organizacijskih unapređenja. Naprotiv odredba čl. 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radnim odnosima upućivala bi na suprotno. A pored toga Zakon o radnim odnosima/92 na drugačiji način regulira pitanje sada ekonomskog viška od onog kako je to bilo regulirano radnopravnim propisima iz 1990. godine.

Prema propisima koji su bili na snazi u vrijeme kada je tužitelj utvrđen viškom i upućen na čekanje bolovanje djelatnika nije utjecalo na tijek čekanja, dakle da bi bolovanje eventualno produžavalo inače zakonom određeno vrijeme čekanja, niti je bilo prepreka da protekom vremena "čekanja" dođe do prestanka radnog odnosa.

Radni odnos djelatnika na čekanju prestaje istekom roka na koji je na čekanje upućen (dakako ukoliko u međuvremenu nije osigurano neko drugo pravo i sl. koje utječe na status "djelatnika na čekanju"), a odluka poduzeća koju ono donosi glede prestanka radnog odnosa ima samo deklaratorni karakter (čl. 75. st. 2. toč. 8. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa).

Stoga je s osnovom sud prvog stupnja zaključio da je tužitelju zakonito prestao radni odnos kod tuženika.

Rješenje o prestanku radnoga odnosa kojim je deklariran prestanak radnog odnosa zbog proteka roka na koji je tužitelj upućen na čekanje doneseno je 15. X. 1993., dakle u vrijeme važenja novele Zakona o radnim odnosima od 2. IV. 1992. i u vrijeme kada se tužitelj nalazio na bolovanju. Odredbom čl. 78. Zakona o radnim odnosima/92 propisano je između ostalog da zbog trajnog prestanka potrebe za radom radni odnos ne može prestati radniku koji je zbog bolesti privremeno nesposoban za rad. Međutim, navedena odredba iako je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijanog rješenja pa i pružanja zaštite ne može se primijeniti na razrješavanje radnopravnog statusa tužitelja, kako to cijeni sud drugog stupnja, a iz razloga koji su naprijed navedeni.

Niti činjenica nastanka smanjene sposobnosti za rad zbog bolesti ne utječe na drukčiju odluku u sporu, ovo već s obzirom na to da je nesposobnost nastupila nakon što je radni odnos tužitelja prestao.

Proizlazi iz navedenog da je revizija tuženika osnovana pa je stoga preinačena presuda suda drugog stupnja tako da je žalba tužitelja odbijena a potvrđena je presuda suda prvog stupnja (čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku - "NN", br. 53/91, 91/92).

U Zagrebu, 15. studenog 1995.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.