I Kž-430/1990-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 430/1990-5

PRESUDA I RJEŠENJE

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrohvnog suda mr. Zmajević Branka, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana i Svedrović Marijana, kao članova vijeća i stručnog suradnika Burkanović Branke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. S., zbog krivičnog djela iz čl. 83. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. KZ SFRJ, odlučujući o žalbama optuženika i javnog tužioca, podnesenim protiv presude Okružnog suda u Karlovcu od 7. veljače 1990. K 59/89, u sjednici održanoj 19. ožujka 1991. u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Turk Vladimira,

presudio i riješio je :

I. Uvažava se djelomično žalba opt. M. S., ukida pobijana presuda u odnosu na krivično djelo pod toč. 1. izreke prvostepene presude i predmet u tom ukinutom dijelu vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

II. Uslijed odluke pod I preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni, na način da se usvaja po prvostepenom sudu utvrdjena kazna zatvora za krivično djelo iz čl. 83. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. KZ SFRJ, opisano pod toč. 2. izreke te presude, te se opt. M. S. za to djelo po čl. 83. st. 1. KZH osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

III. U ostalom dijelu žalba optuženika i žalba javnog tužioca u cijelosti, odbijaju se kao neosnovane, te se u preostalom pobijanom a nepreinačenom i neukinutom dijelu potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. M. S. zbog dva krivična djela pokušaja silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. KZ SFRJ, pobliže činjenično opisanih u toč. 1. i 2. izreke prvostepene presude, za koja su mu utvrdjene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po jedne godine za svako djelo, te je uz primjenu propisa u stjecaju osudjen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

I Kž 430/1990-5

Protiv te presude podnijeli su žalbe optuženik i javni tužilac. Optuženik se žali zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlaže da se prvostepena presuda preinači i njega oslobodi od optužbe ili da se ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Javni tužilac se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači ha način da se optuženiku izrekne stroža kazna.

Optuženik je podnio odgovor na žalbu javnog tužioca, s prijedlogom da se žalba javnog tužioca odbije kao neosnovana a uvaži njegova žalba.

Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

Na temelju čl. 370. st. 2. ZKP javni tužilac Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba javnog tužioca uvaži i optuženiku izrekne stroža kazna.

Na zahtjev stavljen u žalbi optuženika u smislu čl. 371. st. 1. ZKP o sjednici vijeća obaviješteni su optuženik i njegov branitelj, koji medjutim nisu pristupili, pa je sjednica vijeća u smislu čl.371. st. 4. ZKP održana u njihovoj odsutnosti.

Djelomično je osnovana žalba optuženika, dok žalba javnog tužioca nije osnovana.

Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi, da prvostepeni sud svoje utvrdjenje da je optuženik učinio krivična djela zbog kojih je oglašen krivim, temelji prije svega na iskazima oštećenih, kojima poklanja vjeru, nasuprot obrani optuženika, koju je ocijenio kao neistinitu.

Ovakva činjenična utvrdjenja i zaključci prvostepenog suda u odnosu na krivično djelo pod toč. 1. izreke pobijane presude ukazuju se pogrešnim, te ih, barem za sada, nije moguće prihvatiti.

Naime, u odnosu na djelo pod toč. 1. izreke prvostepene presude, prije svega postavlja se pitanje pravilnosti zaključka prvostepenog suda da onakvo ponašanje optuženika, kako ga smatra utvrdjenim prvostepeni sud, objektivno predstavlja započinjanje radnje izvršenja krivičnog djela silovanja u smislu upotrebe neodoljive fizičke sile podobne da svlada otpor oštećenice i optuženiku neposredno omogući obljubu. U konkretnom slučaju, kada je optuženik nakon zaustavljanja vozila pitao oštećenice "koja će me danas voliti", te prvo uhvatio čvrsto za ruku ošt. D. S., a potom i nju i oštećenu B. G., obuhvatio oko ramena, nakon čega se ošt. D. S., istrga i pobjegla, za sada nije prihvatljivo rezoniranje prvostepenog suda da je optuženik postupao prema unaprijed stvorenoj namjeri da oštećenice prinudi na spolni odnos i da je time ostvario sva bitna obilježja bića krivičnog djela pokušaja silovanja, kako to navodi prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude. Uz ovakvo stanje stvari, prije bi se moglo raditi o pripremnim radnjama u smislu čl. 18. KZ SFRJ, koji u konkretnom slučaju

I Kž 430/1990-5

nisu kažnjive, a što prvostepeni sud očito nije razmatrao pri utvrdjivanju da li u odnosu na ovaj dio inkriminacije postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženika, niti je u tom pogledu dao prihvatljive razloge u obrazloženju svoje presude.

Naime, s obzirom da je u vrijeme koje se optuženiku inkriminira da je i u odnosu na ošt. D. S. učinio pokušaj krivičnog djela silovanja, bila prisutna i ošt. B. G., te ima u vidu što je optuženik rekao i kako se ponašao, za sada ne bi bio održiv zaključak prvostepenog suda kako u odnosu na radnju izvršenja inkriminiranog krivičnog djela, tako ni u pogledu optuženikova umišljaja, napose intelektualne konponente tog umišjaja, tj. svijesti optuženika da primjenjuje silu prema ženskoj osobi s ciljem da protiv njezine volje izvrši obljubu. S obzirom na navedeno, kako je činjenično stanje u odnosu na djelo pod toč. 1. izreke pobijane presude pogrešno utvrdjeno, valjalo je na temelju čl. 385. st. 1. ZKP uvažiti žalbu optuženika i u tom dijelu ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

U ponovljenom postupku prvostepeni sud će svestranije analizirati obranu optuženika, ocijeniti iskaze oštećenica, te uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog dogadjaja pri utvrdjivanju postoje li krivično djelo i krivična odgovornost optuženika u odnosu na ovaj dio inkriminacije, te tako utvrditi pravno relevantno činjenično stanje, na kojem će temeljiti novu i na zakonu osnovanu presudu, koju je dužan obrazložiti u skladu s odredbom čl. 357. st. 7. ZKP.

Nasuprot izloženom, nije u pravu optuženik kad u žalbi ističe da je u pogledu djela pod toč. 2. izreke pobijane presude činjenično stanje pogrešno utvrdjeno.

Protivno žalbenim navodima, kojima se ne iznosi ništa novog što nije bilo predmetom raspravljanja tijekom postupka, prvostepeni sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, kada je našao da je optuženik na prijevaran način domamio oštećenice u šumu, izvan naseljenog mjesta, lažno im prethodno prikazavši da će ih odvesti u Delnice, te nakon što je ošt. D. S. pobjegla, na način opisan pobliže u toč. 2. izreke pobijane presude, fizičkom snagom prinudio ošt. B. G. da legne na tlo i da se razodjene, a sve u namjeri da slomi njezin otpor i prisili je na obljubu, koju namjeru nije ostvario zbog otpora i domišljatosti oštećenice, koja je uspjela pobjeći koristeći se izgovorom da mora vršiti nuždu.

Takvo činjenično stanje prvostepeni sud temelji prije svega na okolnosnom i uvjerljivom iskazu ošt. B. G., kojoj je s pravom poklonio vjeru, dovodeći njezin iskaz u vezu s drugim izvedenim dokazima, naročito iskazima svjedoka Z. A., L. Z., H. M. i B. J., kod kojih je oštećenica zatražila pomoć i koji su pozvali miliciju. Kad se imaju u vidu i pravilno ocijeni iskaz oštećenice i navedenih svjedoka, uz činjenicu da je liječničkim pregledom na vratu oštećenice utvrdjena tjelesna povreda u vidu modrice, prvostepeni sud je s pravom obranu optuženika, koja se u suštini svodi na puko poricanje djela, ocijenio kao logički neodrživu, krajnje neuvjerljivu i stoga neprihvatljivu. U skladu s takvom obranom optuženika je i njegovo inzistiranje

I Kž 430/1990-5

u žalbi na ponovnoj preocjeni dokaznog materijala, što se u stvari svodi na pobijanje sudačkog uvjerenja i ponavaljanje obrane, koju je prvostepeni sud analizirao i temeljito ispitao, te je otklonio kao neosnovanu, navodeći za to u obrazloženju svoje presude iscrpne, logične i uvjerljive razloge, koji ni najmanje nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja u odnosu na krivično djelo izvršeno na štetu ošt. B. G..

Razmotrivši odluku o krivičnoj sankciji, ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud prihvaća razloge kojima se rukovodio prvostepeni sud kad je optuženiku za krivično djelo učinjeno na štetu B. G. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Takva kazna nije prestroga, kako to smatra optuženik, ako se ima u vidu činjenica njegove ranije osudjivanosti, iako zbog drugih krivičnih djela. Isto tako ne može se prihvatiti ocjena izražena u žalbi javnog tužioca, da je takva kazna preblaga, ako se uzme u obzir da je djelo ipak ostalo u pokušaju, dok za tvrdnju iznesenu u žalbi javnog tužioca, da su oštećenice morale doživjeti velike psihičke traume što će kroz duži vremenski period imati posljedice po njihov psihički status, u spisu nema pouzdanih podataka, niti su u tom pravcu tijekom postupka provedeni kakvi dokazi.

Prema tome, kako su razlozi u žalbama stranaka samo djelomično ostvareni, te kako ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 376.st. 1. t. 1. i 2. ZKP nisu nadjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, niti povrede krivičnog zakona na štetu optuženika, odlučeno je kao u izreci ove drugostepene presude i rješenja.

U Zagrebu, 19. ožujka 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Burkanović Branka,

mr. Zmajević Branko, v.r.