Rev-1344/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1344/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ivana Mikšića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. H. iz B., koga zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik iz B., protiv tužene C. o. d.d. Z., F. B., koju zastupa punomoćnica M. S., radi novčanog potraživanja, rješavajući reviziju tužitelja i tužene izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 30. ožujka 1995. godine broj Gž-532/95-2, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 6. svibnja 1994. godine broj P-268/93-45, u sjednici održanoj dana 2. rujna 1999. godine,

presudio i riješio je:

Odbija se revizija tužene kao neosnovana, djelomično se odbija revizija tužitelja kao neosnovana i to glede odluke o glavnoj stvari.

Prihvaća se revizija tužitelja u dijelu, kojim je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu kamata na iznos protuvrijednosti domaće valute od 80.865 DEM za razdoblje od 4.3.1992. godine do 5.5.1994. godine, te se u tom dijelu ukida presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 30. ožujka 1995. godine broj Gž-532/95-2 i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje o ukinutom dijelu.

Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja je presuđeno:

"Tužena C. o. d.d. F. B., dužna je isplatiti tužitelju H. Ž. iz B., iznos od 302.111.640 HRD-a (tristodvamilionastojedanaesttisućašestočetrdeset HRD) sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos koja kamata teče od 6.5.1994.g. kao dana presuđenja pa sve do isplate te je tužena dužna tužitelju naknaditi troškove ove parnice u iznosu od 48.513.000 HRD-a, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Presudom suda drugog stupnja je presuđeno: "Preinačuje se presuda suda prvog stupnja tako da glasi:

Tužena C. o. d.d. Z. F. B. dužna je platiti tužitelju Ž. H. iz B. protuvrijednost iznosa od 80.865 DEM u domaćoj valuti prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. na dan plaćanja s kamatom koju na devizna sredstava u DEM po viđenju plaća Zagrebačka banka d.d., a kamata teče od 6. svibnja 1994. g. pa do isplate, te je tužena dužna tužitelju nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 48.513,00 kn, sve to u roku od 15 dana.

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tužena C. o. d.d. Z. F. B., dužna je platiti tužitelju Ž. H. iz B. iznos od 302.111.640 HRD sa zakonskom zateznom kamatom od 4.3.1992. g. do 5.5.1994.g."

Protiv presude suda drugog stupnja stranke su izjavile reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužitelj predlaže da se drugostupanjsku presudu preinači u smislu navoda njegove revizije, tj. da se presudi kao u presudi prvog stupnja, a ukoliko se prihvati stav drugog suda da se tužitelju dosude zakonske zatezne kamate od 4.3.1992. godine ili da se u tom dijelu ukine drugostupanjsku odluku i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužena predlaže da se drugostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači na način da se tužitelja odbije s tužbenim zahtjevom a tuženoj dosudi parnični trošak.

Tužitelj u odgovoru na reviziju tužene pobija navode revizije tužene i predlaže da se revizija tužene odbije kao neosnovana, dok tužena nije podnijela odgovor na reviziju tužitelja.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o revizijama stranaka.

Revizija tužene nije osnovana, a revizija tužitelja je djelomično osnovana.

U reviziji tužitelja se pobija pravilnost primjene odredbe čl. 188. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, u daljnjem tekstu ZPP) po sudu drugog stupnja i odbijajući dio odluke o zateznoj kamati odnosno dospjelost potraživanja tužitelja.

U reviziji tužene se napada svojstvo tužitelja kao osiguranika iz ugovora tužitelja zaključenog sa tuženom o kasko osiguranju automobila prema polici od 24.1.1992. godine (str. lista 5 spisa).

Sud drugog stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 188. st. 2. ZPP kada je prihvatio prvonavedeni tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja (str. lista 85 spisa) predan sudu na raspravi od 6.5.1994. godine, jer je tužitelj postavio tužbeni zahtjev za isplatu protuvrijednosti iznosa od 80.865 DEM, a ukoliko sud ne prihvati taj zahtjev da postavlja alternativni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 302.111.640 HRD.

Dakle, sud drugog stupnja pravilno je prihvatio prvonavedeni tužbeni zahtjev a odbio tužitelja sa drugonavedenim tužbenim zahtjevom za razliku od suda prvog stupnja koji je odlučio o drugopostavljenom tužbenom zahtjevu odnosno prihvatio drugonavedeni tužbeni zahtjev.

Utvrđeno je, da je tužitelj kupio sporni automobil, da je sa tuženom zaključio ugovor o kasko osiguranju istog automobila zbog rizika krađe i da je nastupio osigurani slučaj, kao i visinu naknade štete u njemačkim markama, jer se radi o vozilu proizvedenom u Njemačkoj.

Sud drugog stupnja pravilno je zaključio da je tužitelj u smislu Pravila za osiguranje automobilskog kaska, koja su sastavni dio ugovora o osiguranju zaključenog između stranaka, osiguranik s obzirom da je u toč. 2.3) navedeno, da je osiguranik - osoba čija je stvar, odnosno imovinski interes osiguran i kome pripadaju prava iz osiguranja, a što je sukladno odredbi čl. 924. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96, u daljnjem tekstu ZOO).

Naime, odredbom čl. 924. ZOO je propisano, da osiguranje imovine može zaključiti svaka osoba koja ima interes da se ne dogodi osigurani slučaj, pošto bi inače pretrpjela neki materijalni gubitak, te da prava iz osiguranja mogu imati samo osobe koje su u času nastanka štete imale materijalni interes da se osigurani slučaj ne dogodi.

Dakle, tužitelj je u smislu citiranih odredaba pravila i citiranog propisa osigurao svoj automobil, koje je kupio, bez obzira da li je raniji prodavatelj imao pravo vlasništva na spornom automobilu.

Međutim, sud drugog stupnja pogrešno je primijenio odredbu čl. 919. ZOO kada je tužitelja odbio sa zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata od 4.3.1992. godine do 5.5.1994. godine s obzirom da za primjenu navedenog propisa nisu bile utvrđene okolnosti odlučne za nastanak obveze tužene da tužitelju isplati spornu štetu (čl. 5. i 6. Pravila za osiguranje automobilskog kaska).

Stoga je u tom dijelu valjalo ukinuti presudu suda drugog stupnja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje o ukinutom dijelu kako bi u nastavku postupka sud prvog stupnja utvrdio sporne okolnosti i donio novu odluku o zahtjevu tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđenu naknadu štete kroz period od 4.3.1992. godine do 5.5.1994. godine.

U novoj odluci o glavnoj stvari sud drugog stupnja odlučit će o trošku revizije.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove odluke (čl. 393., čl. 395. st. 2. i čl. 166. st. 4. ZPP).

U Zagrebu, 2. rujna 1999. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.