Gzz-17/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 17/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B.J. iz K., zastupan po A.Ž., odvjetniku iz K., protiv tuženog "Č. ", koga zastupa B.B., radi isplate kamata, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 24. veljače 1993. br. Gt-45/93, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 13. veljače 1992. br. Gž-296/92, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Čazmi od 9. prosinca 1991. br. P-219/89, u sjednici održanoj dana 8. lipnja 1993.,

p r e s u d i o j e :

Prihvaća se zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske, te se preinačuje presuda Okružnog suda u Bjelovaru od 13. veljače 1992. br. Gž-296/92 i sudi: Žalba tuženog odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čazmi od 9. prosinca 1991. br. P-219/89.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženom da tužitelju plati iznos od 5.580 dinara s pripadajućim kamatama i da mu naknadi parnične troškove u iznosu od 10.334 dinara.

Sud drugog stupnja je preinačio presudu suda prvog stupnja i tužbeni zahtjev odbio a tužitelju naložio da tuženom naknadi parnične troškove u iznosu od 10.334 dinara.

Protiv presude suda drugog stupnja Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se presuda suda drugog stupnja preinači, žalba tuženog odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi.

Odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti nije podnesen.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Prije svega valja navesti da je sud drugog stupnja pogrešno otklonio u ovom sporu primijeniti odredbu čl. 16. Zakona o osnovama poslovanja OUR-a (u daljnjem tekstu: ZOP). To zbog toga jer je utvrđeno da su stranke dana 20. lipnja 1989. zaključile kupoprodajni ugovor kojim se tuženi kao prodavatelj obvezao tužitelju kao kupcu isporučiti vozilo u roku od 90 dana računajući od dana kada tužitelj kao kupac uplati kupoprodajnu cijenu.

Nije sporno da je tužitelj u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu kao ni to da tuženi nije u ugovorenom roku tužitelju isporučio vozilo.

Na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je temeljem odredbe čl. 16. ZOP-a usvojio tužbeni zahtjev. To zbog toga jer je tuženi prilikom zaključenja ugovora ugovorio (uvjetovao) isporuku kupljenog automobila

unaprijed

isplatom

kupoprodajne cijene a isporuku se obvezao izvršiti u roku od 90 dana nakon uplate kupoprodajne cijene.

Kako je nesporno da tuženi isporuku kupljene robe nije izvršio u ugovorenom roku prema toč. 4. st. 2. čl. 16. ZOP-a učinio je djelo špekulacije u prometu robom jer tužitelju nije prilikom obračuna obračunao i priznao odgovarajuće kamate na uplaćeni iznos u smislu citirane zakonske odredbe.

Okolnost da je ugovorena fiksna cijena ne oslobađa tuženog da obračuna kupcu odgovarajuće kamate jer navedena zakonska odredba ne isključuje tu prodavaočevu obvezu ni u slučaju kada je ugovorena fiksna cijena.

Te obveze tuženik se nije oslobodio ni unošenjem klauzule u čl. 11. ugovora kojom je ugovoreno da kupcu kada je roba isporučena po garantiranoj cijeni ne pripada pravo na kamate. To zbog toga jer je odredba čl. 16. prisilni propis i zbog toga sud temeljem odredbe st. 3. čl. 3. ZPP ne može uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s takvom zakonskom odredbom (takva raspolaganja ne mogu dobit sudsku zaštitu), kako to pravilno navodi sud prvog stupnja u razlozima svoje presude).

Materijalno pravo je sud prvog stupnja pravilno primijenio i u odnosu na kamate kada je odredio da kamate teku od dana podnošenja tužbe. Odluka o kamatama u skladu je s odredbom st. 1. i 2. čl. 279. Zakona o obveznim odnosima.

Zbog izloženog je zahtjev za zaštitu zakonitosti prihvaćen, presuda suda drugog stupnja (zbog pogrešne primjene materijalnog prava) preinačena, žalba tuženog kao neosnovana odbijena i presuda suda prvog stupnja koji je pravilno primijenio materijalno pravo potvrđena.

U Zagrebu, 8. lipnja 1993.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović v.r.