Rev-x-533/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 533/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. N. Š. iz C., 2. R. Š. iz C., 3. A. R. iz K., i 4. J. R. iz Z. (Nizozemska, H.), zastupane po 3.tužiteljici A. R., a svi tužitelji zastupani po punomoćniku R. A., odvjetniku iz C., protiv tuženika: 1. A. M. i 2. M. M., oboje iz S., radi priznanja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2680/06-2 od 20. veljače 2008., kojima su potvrđeni presuda Općinskog suda u Crikvenici broj P-430/01 od 16. ožujka 2006. i rješenja Općinskog suda u Crikvenici broj P- 430/01 od 16. ožujka 2006., u sjednici održanoj 10. travnja 2013.,

p r e s u d i o j e:

U odnosu na presudu Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2680/06-2 od 20. veljače 2008. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Crikvenici broj P-430/01 od 16. ožujka 2006. revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

U odnosu na rješenje Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2680/06-2 od 20. veljače 2008. pod toč. I. izreke kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Crikvenici broj P- 430/01 od 16. ožujka 2006. revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„Odbijaju se tužbeni zahtjevi tužitelja, koji glase:

„a) Nalaže se tuženicima da tužiteljima priznaju pravo suvlasništva u 3/4 dijela (tj. N. i R. Š. zajedno u 2/4 dijela, a nasljednicima pokojnog R. L. zvanog V. tj. J. R. i A. R. u 1/4 dijela) na nekretnini kat. čest. br. 430/363 K (zgrada-kuća broj 25 sa zemljištem) od 17 čhv, upisane u zk. ul. br. 555, k.o. Grad S., a što su tužitelji stekli na temelju valjanog kupoprodajnog ugovora od 22. veljače 1966. godine, te da im izdaju valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis u zemljišnim knjigama navedenog prava suvlasništva tužitelja na tim nekretninama, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda, a sve to u roku od 15 dana.

b) Nalaže se tuženicima da solidarno tužiteljima isplate naknadu tržišne vrijednosti za 3/4 dijela nekretnine kat. čest. br. 430/363 K (zgrada-kuća broj 25 sa zemljištem) od 17 čhv, upisane u zk. ul. br. 555, k.o. Grad S. (i to N. i R. Š. zajedno u 2/4 dijela, a nasljednicima pokojnog R. L. zvanog V. tj. J. i A. R. zajedno 1/4 dijela tržišne vrijednosti u odnosu na čitavu tu nekretninu).“

II Nalaže se tužiteljima da naknade tuženicima parnični trošak u iznosu od 1.619,80 kuna, u roku 15 dana.“

Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

„I Odbija se prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere zabranom tužiteljima da otuđe nekretninu označenu kao kat. čest. br. 430/363 K (zgrada-kuća broj 25 sa zemljištem) od 17 čhv, upisanu u zk. ul. br. 555, k.o. Grad S..

II Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Senju da izvrši zabilježbu odbijanja prijedloga tužitelja za izdavanje privremene mjere iz točke I izreke ovog rješenja na nekretnini opisanoj u točki I izreke rješenja.“

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda suda prvog stupnja potvrđuje, uz istovremeni ispravak uvoda citirane presude, tako da umjesto imena i prezimena 2.tuženice „M. M.“ ima pisati „M. M..“

Rješenjem suda drugog stupnja odlučeno je:

„I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i rješenje suda prvog stupnja potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.“

Protiv drugostupanjske presude i drugostupanjskog rješenja pod toč. I. izreke reviziju su podnijeli tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, te pobijanu presudu i rješenje u pobijanom dijelu preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti i odredi predloženu privremenu mjeru, odnosno da pobijane nižestupanjske odluke ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno na ponovni postupak. Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija protiv presude je neosnovana, a revizija protiv rješenja je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u granicama razloga navedenih u reviziji.

Tužitelji ističu revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ali pritom određeno ne navode u čemu se navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka sastoji, već samo citiraju zakonski tekst iz navedene odredbe.

Stoga, sukladno odredbi čl. 392. a) ZPP navedeni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije bilo moguće uzeti u razmatranje.

Ako bi se moglo uzeti da je sadržajno istaknuta revizija zbog postojanja relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP, tada najprije valja reći da se u smislu čl. 385. st. 1. i 2. ZPP protiv drugostupanjske presude može podnijeti revizija zbog postojanja relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka koja je učinjena pred drugostupanjskim sudom.

Osim toga, prihvaćanjem ocjene dokaza iz prvostupanjske presude od strane drugostupanjskog suda, ni u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s toč. 8. ZPP, jer je riječ o prihvaćanju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i rezultata cjelokupnog postupka, te je ocjena dokaza opravdana uvjerljivim razlozima.

Neosnovano sadržajem revizije revidenti ukazuju i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 220. ZPP koja da je počinjena time što je odbijen dokazni prijedlog tužitelja za izvođenjem vještačenja po građevinskom vještaku na okolnost procjene vrijednosti predmetne nekretnine. To zbog toga što sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da im tuženici priznaju pravo suvlasništva u 3/4 dijela na nekretnini kat. čest. br. 430/363 K (zgrada-kuća br. 25 sa zemljištem) od 17 čhv, upisane u zk. ul. br. 555 k.o. Grad S., koje su tužitelji, kako tvrde, stekli na temelju valjanog kupoprodajnog ugovora od 22. veljače 1966., te zahtjev da im tuženici izdaju valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis u zemljišnim knjigama navedenog prava suvlasništva tužitelja na tim nekretninama, jer da će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda. K tomu u slučaju da sud ne prihvati navedeni tužbeni zahtjev tužitelji su sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP postavili i zahtjev da im tuženici solidarno isplate naknadu tržišne vrijednosti za 3/4 dijela predmetne nekretnine.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su 1. i 2. tužitelji te L. R. čije su zakonske nasljednice 3.tužiteljica J. R. i 4.tužiteljica A. R. zajedno s prvotuženikom kao kupci sklopili Ugovor o kupoprodaji 22. veljače 1966. kojim su od sada pok. R. B. kao prodavatelja kupili njegov suvlasnički dio od 7/18 dijela stambene zgrade u S., sagrađene na kat. čest. br. 430/363 K, zk. ul. br. 555 k.o. Grad S., što u naravi predstavlja jedan dvosobni neuseljivi stan na trećem katu, te tavanske prostorije čitave zgrade i dio prizemlja koji se sastoji od jedne konobe sa ulazom, za kupoprodajnu cijenu od 20.000.- dinara time da su se kupci obvezali prodavatelju odmah isplatiti dio kupoprodajne cijene u iznosu od 5.000.- dinara, a razliku cijene od 15.000.- dinara da će isplatiti najkasnije do 15. travnja 1966.,

- da je 15. prosinca 1966. sklopljen novi ugovor o kupoprodaji za iste nekretnine, osim u odnosu na dvosobni stan na trećem katu opisane zgrade, te tavanske prostorije čitave zgrade, a koji ugovor su sklopili R. B. kao prodavatelj i tuženici, Z. P., te S. P. kao kupci, time da je kupoprodajna cijena ugovorena u iznosu od 10.000.- novih dinara,

- da je 24. siječnja 1969. ponovno sklopljen ugovor o kupoprodaji u kojem je predmet kupoprodaje ista nekretnina, kao i u ugovoru o kupoprodaji od 15. prosinca 1966. time da je sada ugovor o kupoprodaji sklopljen između prodavatelja M. B., V. B. i M. B., te A. B. (sada M.) kao nasljednika pok. R. B. i tuženika kao kupaca,

- da su se tuženici na temelju Ugovora o kupoprodaji od 24. siječnja 1969. uknjižili u zemljišnim knjigama kao vlasnici nekretnina koje su po tom ugovoru bile predmet prodaje,

- da su tužitelji znali da tuženici preuređuju konobu koja je bila predmet kupoprodaje u ugostiteljski objekt, na što nisu reagirali,

- da je prvotuženik prodavatelju R. B. na ime kupoprodajne cijene po ugovoru o kupoprodaji od 15. veljače 1966. isplatio 5.000.- starih dinara,

- da je R. B. dopisom po odvjetnici A. L.-S. pozvao kupca N. Š. iz ugovora o kupoprodaji od 15. veljače 1966. na isplatu iznosa od 1.500.000.- starih dinara na ime kupoprodajne cijene, koji iznos N. Š. nije uplatio,

- da iz iskaza svjedoka Z. P. proizlazi da je 2-3 dana prije sklapanja ugovora o kupoprodaji od 15. prosinca 1966. N. Š. izjavio da odustaje od ugovora o kupoprodaji od 22. veljače 1966.,

- da je tuženicima sporna nekretnina predana u posjed, te da tužitelji od 1966. do podnošenja predmetne tužbe 1974. ni na koji način nisu reagirali na čin stupanja u posjed prijepora od strane tuženika.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev pozivom na pravna pravila Općeg građanskog zakonika (OGZ) – paragraf 918. i 863. uz obrazloženje da su kupci iz ugovora o kupoprodaji od 22. veljače 1966., a jednako tako i R. B. kao prodavatelj, izrazili svoju volju u pogledu odustanka od navedenog Ugovora, te da tužitelji na temelju istog ne mogu polagati nikakva vlasnička prava na predmetnu nekretninu.

Nižestupanjski sudovi odbijaju i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su tuženici vlasnici nekretnine koja je predmet spora, slijedom čega ne postoji pravna osnova za obvezivanje tuženika da tužiteljima isplate naknadu tržišne vrijednosti za 3/4 dijela predmetne nekretnine.

I po ocjeni ovog suda pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili.

Pravno pravilo paragrafa 918. OGZ-a određuje da ako jedna strana ne ispuni naplatni ugovor u vrijeme, kad treba, na mjestu, gdje treba ili na način, kako je ugovoreno, može druga strana tražiti ili ispunjenje i naknadu štete zbog zakašnjenja ili izjaviti, stavljajući prigodan rok za naknadno ispunjenje, da odustaje od ugovora.

Imajući na umu navedeno pravno pravilo, te činjenična utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da tužitelji nisu stekli pravo vlasništva predmetnih nekretnina navodeći za to valjane argumente, tj. da tužitelji nisu platili kupoprodajnu cijenu po ugovoru od 22. veljače 1996. tj. nisu ispunili ugovornu obvezu niti onda kada ih je prodavatelj R. B. dopisom po odvjetnici A. L. S. (list 25 spisa) pozvao na isplatu 1.500.000.- starih dinara na ime kupoprodajne cijene dajući im primjeren naknadni rok za ispunjenje.

Budući da tužitelji nisu niti u naknadnom roku isplatili (ostatak) cijene, ugovor je raskinut u smislu naprijed citiranog pravnog pravila paragrafa 918. OGZ.

Prema tome, tužitelji nisu mogli steći pravo vlasništva jer za to ne postoji pravna osnova (ugovor).

S druge strane utvrđeno je da je ugovor koji su tuženici sklopili s nasljednicima pok. R. B. 24. siječnja 1969. ispunjen – plaćena je kupoprodajna cijena i izvršen je upis prava vlasništva (pravno pravilo paragrafa 431. OGZ).

Neosnovano se u reviziji navodi da tuženici nisu bili savjesni stjecatelji jer se u ovom slučaju pitanje savjesnosti ili nesavjesnosti ne može postaviti. Naime, nesavjesnost postoji u slučaju kada je stjecatelj znao ili prema okolnostima morao znati da osoba od koje stječe pravo vlasništva i koja je upisana u zemljišne knjige nije stvarni vlasnik. U ovom slučaju prodavatelji (nasljednici pok. R. B.) su bili i zemljišnoknjižni i stvarni (su)vlasnici, pa se slijedom toga ne radi o dvostrukom otuđenju.

Preostalim revizijskim navodima u osnovi se preocjenjuju izvedeni dokazi i prigovara se pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a to sukladno odredbi čl. 385. ZPP nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju.

U pravu su revidenti da je punomoćnik tuženika odvjetnik T. M. (od 1. ožujka 2004. do 25. ožujka 2005.) tuženike zastupao suprotno odredbi čl. 9. st. 2. toč. 3. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“, broj: 9/94) i čl. 36. toč. 3. Kodeksa odvjetničke etike. Međutim, usprkos tomu, o parničnim troškovima, nižestupanjski sudovi odlučili su pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, jer prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP stranka koja u cijelosti izgubi parnicu (u konkretnom slučaju tužitelji) dužna je protivnoj stranci (dakle, ovdje tuženicima) nadoknaditi troškove, i to sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, a upravo su tako postupili i nižestupanjski sudovi odlučujući o parničnim troškovima.

Zbog navedenog, valjalo je reviziju tužitelja na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

Nije dopuštena revizija izjavljena protiv drugostupanjskog rješenja pod toč. I. izreke kojim je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere. Sud privremenu mjeru određuje u skladu s odredbama Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05 – dalje: OZ) kojima nije propisano da se tzv. redovna revizija može podnijeti protiv odluke donesene u ovršnom postupku, odnosno postupku osiguranja. Naime, prema odredbi čl. 12. st. 1. OZ u ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, tj. revizija po dopuštenju drugostupanjskog suda – a u ovom predmetu drugostupanjski sud u izreci svog rješenja nije odredio da je revizija dopuštena.

Zbog izloženog, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci rješenja.

U Zagrebu, 10. travnja 2013.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.