I Kž-1020/2002-9 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1020/02-9

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Marijana Svedrovića, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec, Erike Kocijančić, Damira Kosa i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. B., zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, odlučujući o žalbama optuženice Z. B. i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru, br. K 67/01 od 2. listopada 2002. godine, u javnoj sjednici vijeća održanoj 23. prosinca 2003. godine, u nazočnosti branitelja optuženice L. Š., odvjetnika iz Z. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se žalba opt. Z. B., ukida se pobijana presuda i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Nad optuženicom Z. B. produljuje se pritvor.

III. Uslijed odluke pod toč. I. žalba državnog odvjetnika postala je bespredmetnom.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski je sud u Zadru u obnovi postupka koja je dopuštena rješenjem istoga suda br. Kv 453/01 od 21. studenog 2001. godine djelomično stavio izvan snage presudu istoga suda br. K 25/94 od 11. prosinca 1995. godine u odnosu na žaliteljicu Z. B. i to u činjeničnom dijelu izreke i u dijelu o kazni, tako da ju je proglasio krivom zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (OKZRH), za koje joj je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 13 godina. Temeljem čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu sud je optuženici uračunao vrijeme za koje je lišena slobode od 1. studenog 2001. godine do 26. studenog 2001. godine, te vrijeme provedeno u pritvoru od 27. studenog 2001. godine pa nadalje.

Temeljem čl. 90. st. 4. Zakona o kaznenom postupku (ZKP/93) optuženica je u cijelosti oslobođena naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv ove presude uložile su žalbe obje stranke.

Optuženica, putem svoga branitelja L. Š., odvjetnika iz Z., pobija presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

I Kž 1020/02-9

povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda preinači tako da se optuženica oslobodi optužbe, ili da se pobijana presuda ukine i predmet ustupi Međunarodnom kaznenom sudu za ratne zločine učinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu.

Državni odvjetnik pobija presudu zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kazni i predlaže da se presuda donesena u predmetu čija je obnova dopuštena ostavi na snazi i u odnosu na odluku o kazni.

U odgovoru na žalbu državnog odvjetnika, koja je uložila optuženica putem svoga branitelja tvrdi se da žalba nije osnovana i predlaže da se ona odbije kao neosnovana, a prihvati žalba optuženice.

Postupajući po zahtjevu optuženice navedenom u podnesku od 21. ožujka 2003. godine o sjednici vijeća obaviješten je njezin branitelj L. Š.. Obavijest o sjednici dostavljena je i optuženici, ali kako je ocijenjeno da njena nazočnost na sjednici ne bi bila svrhovita nije osiguran njezin dolazak na sjednicu.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavko Zadnik predložio je na sjednici vijeća da se prihvati žalba državnog odvjetnika uložena zbog odluke o kazni, te da se preinači pobijana presuda i optuženici izreče stroža kazna, a da se odbije žalba optuženice kao neosnovana.

Branitelj optuženice u cijelosti je ostao kod žalbe i odgovora na žalbu, te je predložio da se prihvati žalba optuženice, a žalba državnog odvjetnika kao neosnovana.

Žalba optuženice je osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika postala bespredmetnom.

Obrazlažući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, koje navodi pod jedanaest točaka žalbe, žaliteljica pretežno, u biti, ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer prigovara zaključcima suda prvog stupnja koje je izveo iz provedenih dokaza tvrdeći, primjerice, da u spisu predmeta nema dokaza o tome da je ona provodila velikosrpsku ideju vojnog osvajanja ili izdvajanja dijelova teritorija Republike Hrvatske, da je sudjelovala u stvaranju napadačkog plana ili da je znala što znači "akcija čišćenja sela" i da je u dogovoru s ostalim učestvovala u napadu na selo Škabrnju, pa će ti prigovori biti ocijenjeni u okviru ocjene žalbe uložene zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije u pravu žaliteljica kada tvrdi da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 10. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 120/99 i 58/02, u daljnjem tekstu: ZKP), time što je izmijenio prvobitnu presudu na njenu štetu, protivno odredbi čl. 411. st. 4. ZKP, kada je u činjenični opis koji je bio predmetom postupka čija je obnova dopuštena, dodao da je ona bila naoružana automatskom puškom, te kao oštećenike imenovao još 12 osoba koje nisu bile imenovane u pravomoćnoj presudi Županijskog suda Zadar br. K 25/94, od 11. prosinca 1995. godine.

U citiranoj presudi, kojom su, uz optuženicu, proglašene krivima još 23 osobe zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, pravomoćno je bilo utvrđeno da su svi optuženici,

I Kž 1020/02-9

kao pripadnici ili tzv. JNA, redovnog ili mobiliziranog sastava, ili kao pripadnici neprijateljskih paravojnih formacija tzv. "SAO Krajine", ili takvih formacija sa područja Srbije, naoružani učestvovali u napadu na selo Škabrnju. Prema tome, tom je presudom utvrđeno da je i žaliteljica bila naoružana, ali nije navedeno koju je vrstu oružja imala uza se. Kada je u pobijanoj presudi sud naveo da je bila naoružana automatskom puškom samo je preciznije odredio vrstom naoružanja kojom je raspolagala, što nije bilo precizirano u presudi Točna je tvrdnja žaliteljice da u presudi K 25/94 nisu kao oštećenici imenovani I. V. B., A. B., M. B., J. E., D. G., A. J., J. P., I. R., M. Ž., P. Ž., R. Ž. i T. Ž., koji su imenovani u pobijanoj presudi. Međutim, presudom br. K 25/94, optuženica je proglašena krivom da je učestvovala u ubojstvu 44 osobe, od kojih su samo 29 bile imenovane, a pobijanom presudom proglašena je da je odgovornom za ubojstvo 34 osobe, koje su sve poimence navedene, jer je sud tijekom ovog postupka pribavio sve raspoložive podatke o žrtvama napada na selo i utvrdio identitet svake od njih. Upravo radi toga što je broj žrtava, za čiju smrt je proglašena krivom optuženicom, manji od broja navedenog u presudi br. K 25/94, okolnost da su sada sve žrtve poimence navedene ne predstavlja izmjenu presude na štetu tužiteljice i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju se ona poziva.

U pravu je, međutim, žaliteljica kada tvrdi da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi, čime je, i po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

U činjeničnom opisu presude sud utvrđuje da je optuženica, provodeći velikosrpsku ideju vojnog osvajanja i izdvajanja dijela teritorija Republike Hrvatske, postupajući protivno odredbama čl. 3. toč. 1. a) IV. Ženevske Konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata i čl. 4. toč. 2. a), te 13. toč. 2. Dopunskog protokola uz tu konvenciju o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba – Protokol II., zajedno s ostalim osuđenicima, koji su imenovani, ušla kao pripadnica vojske SAO Krajine, naoružana automatskom puškom u selo

kog uništenja

Škabrnje i nakon slamanja otpora branitelja sela i masovnog topnič gospodarskih i sakralnih objekata, zajedno sa ostalim sudjelovala u nasilnom izvlačenju iz podruma i drugih zaklonjenih prostora civilnog i neboračkog stanovništva, pretežito žena i osoba starije dobi, kao i djece, koji nisu pružali nikakav otpor, kojom prilikom su ubijene 34 civilne osobe.

Odredbom čl. 3. toč. 1. a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, čija se povreda stavlja optuženici na teret, propisano je da je, u slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba, zabranjeno prema osoba koje ne učestvuju međusobno u neprijateljstvima poduzimati postupke kojima se nanose povrede života i tjelesnog integriteta, naročito sve vrste ubojstava i sakaćenja, svireposti i mućenja, a odredbom čl. 4. Protokola II, koji se također odnosi na zaštitu žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba u st. 2. također je zabranjeno vršiti nasilje nad životom, zdravljem, fizičkim i mentalnim blagostanjem ljudi. U čl. 13. st. 2. istog Protokola propisano je da civilno stanovništvo, te pojedini civili, neće biti predmetom napada, i da su zabranjeni svi akti čiji je glavni cilj širenje straha među stanovništvom.

Optuženici nije stavljena na teret povreda odredaba Dopunskog protokola u Ženevsku konvenciju od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih sukoba – Protokol I,

I Kž 1020/02-9

koji u čl. 51. st. 4. zabranjuje napade bez izbora ciljeva, a u čl. 52. zabranjuje napade na civilne objekte, a niti povrede drugih konvencija kojima se štite civilni i vjerski objekti, niti su te povrede obuhvaćene činjeničnim opisom izreke pobijane presude, pa je potpuno nejasno zbog čega sud u pravnom opisu djela utvrđuje da je optuženica sudjelovala i u uništavanju u velikim razmjerima imovine civilnog stanovništva, što nije bilo opravdano vojnim potrebama.

Ne samo da se u činjeničnom opisu izreke ne navodi povreda propisa kojima se za vrijeme oružanog sukoba štiti imovina civilnog stanovništva, već se ne navode ni radnje kojima bi optuženica te povrede uzrokovala, pa je time, i po ocjeni ovog suda, izreka presude proturječna sama sebi.

Dvojbu u pogledu činjenice da li sud smatra da je optuženica učestvovala i u ovoj radnji izvršenja djela stvara i dio obrazloženja na stranici 62 presude, pod naslovom "što je drugačije utvrđeno u odnosu na raniju presudu", gdje je navedeno da se razlika sastoji samo u broju civilnih žrtava. Iz toga se zaključuje da sud smatra utvrđenim da je optuženica odgovorna i za uništavanje u velikim razmjerima imovine civilnog stanovništva, jer je pravomoćnom presudom br. K 25/94 utvrđeno da su svi osuđenici, pa dakle i žaliteljica, "zajedno ušli u selo… u više skupina… pa su nakon slamanja otpora branitelja sela masovno i gotovo u potpunosti uništavali i uništili…" gospodarske i sakralne objekte.

Izmijenjenom optužnicom Z. B. se stavlja na teret djelovanje koje je uslijedilo nakon slamanja otpora branitelja sela i masovnog topničkog uništavanja stambenih, gospodarskih i sakralnih objekata kada je "zajedno s ostalima sudjelovala u nasilnom izvlačenju iz podruma civilnog stanovništva", kojom prilikom su ubijene 34 osobe, a upravo to proizlazi i iz činjeničnog opisa djela u pobijanoj presudi.

U pravu je žaliteljica i kada tvrdi da u odnosu na tu radnju, uništavanje u velikim razmjerima imovine civilnog stanovništva, ni obrazloženje presude ne sadrži jasne i određene razloge.

Iz okolnosti da je optuženica sudjelovala u napadu na Škabrnju, da je istjerivala civile iz podruma, nakon čega su civili starije životne dobi ubijeni, da je odvozila dječake koji su se nalazili u podrumu S. Š. na ispitivanje i tijekom cijelog dana 18. studenog 1991. godine "djelovala u određenim radnjama kao što je npr. odvođenje civila u zarobljeništvo izvan centra sela" i da je djelovala zajednički sa ostalim, u skladu sa usvojenim planom da napad počne teškim naoružanjem, a potom je u uslijedio napad pješaštva koji su češljali kuću po kuću, kojom prigodom su ubijeni civili", kao što je navedeno na stranici 61 presude, ne može se zaključiti da je ona na bilo koji način sudjelovala u uništavanju imovine civilnog stanovništva. Naime, u obrazloženju presude ne navodi se ni jedna okolnost koja bi ukazivala na to da je optuženica na bilo koji način sudjelovala u donošenju odluke da se gađaju i ruše civilni objekti, ili da je takvu odluku provodila, i iako je točan zaključak suda da svaki supočinitelj ne mora svojom radnjom neposredno ostvariti brojna obilježja kaznenog djela ratnog zločina, već da je dovoljno da je dao objektivan doprinos njegovom izvršenju postupajući na temelju zajedničkog dogovora ili plana, ostalo je nejasno u čemu se taj doprinos optuženice sastojao u odnosu na radnju izvršenja uništavanjem u velikim razmjerima imovine civilnog stanovništva.

I Kž 1020/02-9

S pravom žaliteljica, u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, postavlja pitanje na koji bi način ona uopće mogla učestvovati u toj radnji izvršenja, kada nije bila pripadnik zapovjednog kadra tzv. JNA, u kojem bi slučaju mogla odgovarati po načelu zapovjedne odgovornosti, a niti motoriziranih postrojbi te vojske, koje su granatirale selo, u kojem bi slučaju moglo doći u pitanje njena odgovornost kao neposrednog počinitelja.

Iako se na str. 60 presude utvrđuje da je najmanje pet kuća uništeno granatiranjem, a na isti način da su oštećene tri crkve, dok je najmanje deset kuća zapaljeno, optuženici se ne stavlja na teret, da je, eventualno podmetnula požare u bilo koju od kuća koje su brojni svjedoci vidjeli kako gore.

U pravu je žaliteljica kada tvrdi da je i činjenično stanje, na kojemu se temelji odluka o njezinoj odgovornosti, pogrešno utvrđeno.

I po ocjeni ovoga suda ne može se, za sada, prihvatiti zaključak suda prvog stupnja o tome da je postojao zajednički plan, koji je usvojila i prihvatila i optuženica, o tome da napad na Škabrnju započne teškim naoružanjem, potom pješaštvom kojim treba češljati kuću po kuću, kojom prigodom su ubijeni civili, prognani civili, a domovi im uništeni", kao što je navedeno na str. 61 presude, odnosno da je cilj cijele akcije bio da se selo okupira, a iz njega istjeraju ljudi i civili ubiju.

Da je postojao takav zajednički plan o fizičkoj likvidaciji civila, onda bi u potpunosti bio prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja o tome da je optuženica odgovorna za smrt svih oštećenika navedenih u izreci presude i pored toga što nije učestvovala u radnji lišenja života svake pojedine osobe, jer se samo zajedničkim djelovanjem svih osoba koje su prema planu bile zadužene "čistiti kuću po kuću" i ubijati civile, mogao ostvariti planirani cilj. Stoga bi u tom smislu i optuženica imala funkcionalnu vlast nad djelom koje je imalo za posljedicu ubijanje 34 civila, pretežito žena i starijih osoba, koje nisu pružale bilo kakav otpor. Međutim, to utvrđenje suda dovode u sumnju dijelovi iskaza brojnih svjedoka i određeni dokumenti koji se nalaze u spisu predmeta, iz kojih bi se prije moglo zaključiti da su ubojstva civila bila posljedica ekscesa pojedinaca i grupa, a ne rezultat planirane akcije, u kojoj je, uz osuđenike navedene u presudi K 25/94, učestvovala i žaliteljica.

Tako svjedokinja Z. B., koja je vidjela "da namaškarani četnici" ubijaju R. K., R. i I., njenog muža J., sina i snahu, nakon čega je u očaju pala na tlo i molila "prave vojnike", da ju ubiju, navela da joj je jedan vojnik rekao: "ne ubijamo vas mi nego vaši susjedi", a ubijanje je prekinuto "kada je došao jedan oficir i onima koji su ubijali rekao da su se dogovorili da se ne ubijaju civili, a oni to ipak rade".

J. M. tvrdi da ga je od sigurne smrti spasio kapetan Z. J. koji je rekao četnicima koji su ga napali da je bilo dosta krvi.

Svjedok L. B. govori o tome da su napadači, koji su prvi došli u dvorište J. B., odjeveni u maskirne uniforme, iz podruma izveli sve civile, njih 16-17, naredili im da legnu na zemlju, muškarce udarali nogama, ali da je u dvorište došao kapetan Z., "koji nas je doslovno odvukao i spasio sigurne smrti". On ih je odveo na sabirno mjesto, a iz razgovora s njim saznali smo da su vojnici u maskirnim uniformama "već napravili neko zlo".

I Kž 1020/02-9

Iz iskaza svjedoka S. R., N. K., G. R., J. M., D. G. i M. Š. proizlazi da su vojnici ili zapovjednici tzv. JNA sprječavali vojnike koji su bili odjeveni u maskirne uniforme, koje svjedoci nazivaju četnicima, a koji su očigledno pripadali paravojnim formacijama tzv. SAO Krajine, da fizički zlostavljaju i ubijaju civile, te svjedocima pomogli da dođu u centar sela gdje su se skupljale zarobljene osobe.

Osim toga, u spisu predmeta na listu 609a-609g nalazi se dokumentacija koja je zaplijenjena prilikom asanacije terena u Škabrnji, na kojemu su počinjeni zločini koji su predmetom ovog postupka. Iz "službenih zabeležaka" koji su sačinili kapetan K. Š. R. i major M. O. može se zaključiti da su službena tijela tzv. JNA istraživala tko je, prilikom napada na Škabrnju, ubijao civile. Konačno i milicija tzv. SAO Krajine obavila je očevid 21. studenog 1991. godine, snimila mrtva tijela ubijenih civila, staraca i starica, što se također nalazi u spisu predmeta na listovima 823-826.

Nadalje, iz spisa je vidljivo da su se stanovnici Škabrnje za vrijeme napada 18. studenog 1991. godine povukli u pet podruma. Dolaskom napadača istjerani su svi ljudi iz svih podruma. Tada su ubijeni Š. K. i L., V. S. i M. J., koji su istjerani iz podruma S. Š., čemu je prisustvovala optuženica, B. J., Š. V., R. I., R. K., P. P. i M. koji su istjerani iz podruma P. P., P. J. i Lj., te Č. Ž., koji su istjerani iz podruma D. P., dok nitko od civila koji su se nalazili u podrumima M. i M. B. i J. B. nisu ubijeni, iako svjedok P. G. i L. B., koji su bili u podruma J. B., iskazuju da je u tom području bilo naoružanja koje je pripadalo braniteljima sela. L. B. kaže da se tamo nalazio puškomitraljez i puška šat-gan, a P. G. navodi da je uza se imao pušku dvocijevku.

Sve ove, naprijed navedene okolnosti dovode u sumnju zaključak suda o tome da je i likvidacija civila bila dio zajedničkog plana koji je prihvatila i provodila optuženica, na kojemu sud temelji svoju odluku o njenoj odgovornosti za smrt svih 34 oštećenika, koji su ubijeni 18. studenog 1991. godine.

Djelomično je u pravu žaliteljica kada navodi da je sud pogrešno zaključio da su sve 34 osobe, navedene u činjeničnom opisu djela ubijene hicima vatrenog oružja iz neposredne blizine, pucanjem pretežno u glave žrtava.

Iz podataka što se nalaze na listovima 35, 40 i 802 spisa, te iskaza svjedokinje D. D. (list 923 spisa), pripadnice Samostalnog bataljuna Škabrnja (u daljnjem tekstu: SBŠ) koja je pomagala 18. studenog 1991. godine liječniku, proizlazi da su Ž. M. i B. A. poginule od gelera granata još u vrijeme dok je selo bilo pod kontrolom hrvatske vojske, time da je Ž. M. bila transportirana u bolnicu u Zadar i tamo podlegla ranama, dok je B. A. bila mrtva već u trenutku kada su svjedokinja i liječnik došli pružiti joj pomoć.

Međutim, ne može se prihvatiti tvrdnja žaliteljice da sud nije na pouzdan način utvrdio da su preostali oštećenici ubijeni vatrenim oružjem iz neposredne brzine.

O tome se sudsko-medicinski vještak, patolog J. D., decidirano izjasnio i nije točna žalbena tvrdnja da je naveo da se o udaljenosti između napadača i žrtve ne može očitovati, jer da to spada u domenu vještaka balističke struke. Vještak je, dapače, detaljno obrazložio na temelju kojih tragova na tijelu žrtava je zaključio da su povrede zadane iz neposredne blizine i

I Kž 1020/02-9

to njegovo obrazloženje je, i po ocjeni ovoga suda, logično i uvjerljivo, pa stoga i potpuno prihvatljivo. Tek na pitanje obrane da li se može izjasniti o tome iz kojeg je oružja pucano na žrtve, rekao je da to spada u područje balističkog a ne sudsko-medicinskog vještačenja.

S obzirom da za ocjenu da li su žrtve u trenutku lišenja života bile bespomoćne i nisu predstavljale baš nikakvu opasnost za napadača, dakle da se radilo o civilima i iz kojih se udaljenosti na njih pucalo, irelevantno i iz kojeg tipa vatrenog oružja, pravilno je sud prvog stupnja odbio prijedlog obrane da se provede kombinirano sudsko-medicinski i balističko vještačenje, pa nije u pravu žaliteljica kada tvrdi da je u tom dijelu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

Suprotno tvrdnji žaliteljice pravilno je sud utvrdio da je i K. R. ubijena hicem iz vatrenog oružja iz neposrdne blizine, iako je preko njenog tijela prešao tenk, pri čemu je došlo do potpunog zgnječenja glave, vrata, prsnog koša i trbuha. To proizlazi, ne samo iz nalaza i mišljenja vještaka dr. D., već i iz iskaza svjedoka Z. B., S. M., N. P. i S. R.. Sve one tvrde da su vidjele da je oštećenica mrtva još prije nego što je cestom naišao tenk koji je prešao preko dijela njenog tijela. S. R. određeno tvrdi da u trenutku kada su svrstani u kolonu i krenuli prema centru sela, tijelo oštećenice još uvijek nije bilo pregaženo.

Ne može se prihvatiti žalbena tvrdnja da oštećenici J. M., K. Š., P. i M. P. nisu bili civili u trenutku kada su ubijeni, 18. studenog 1991. godine.

Sud je utvrdio da su te osobe kao i S. V., bili pripadnici SBŠ, ali je pravilno zaključio, s obzirom da su povukli sa borbenih položaja, sklonili u podrume i nisu pružali bilo kakav otpor prema napadačima, da su u trenutku smrti imali status civilnih osoba, o čemu je u presudi, na stranici br. 57, naveo jasne razloge na koje se upućuje žalitelj.

Što se tiče prigovora optuženice iskazu svjedoka ŽŠ valja reći i da je sud prvog stupnja ocijenio da je njegov iskaz nepouzdan upravo iz svih onih razloga koji se ističu u žalbi.

Sud u presudi navodi da je stekao dojam da taj svjedok "ima potrebu konstruiranja iskaza na način da optuženicu tereti za usmrćenje pojedinih osoba" i u tom dijelu iskaz ne prihvaća. Optuženicom se žaliteljici ni ne stavlja na teret da je osobno bilo koju osobu lišila života, niti je za to proglašena krivom, ni pored iskaza svjedoka ŽŠ koji je najprije, 1. prosinca 1992. godine, tvrdio da je ona nožem ubila K. Š., a zatim, na glavnoj raspravi 24. travnja 2002. godine, da je iz vatrenog oružja, rafalom, ubila J. M., nakon čega je i taj iskaz svjedok izmijenio.

Točna je tvrdnja optuženice da su i neki drugi svjedoci mijenjali iskaze tijekom postupka, ali se ne može prihvatiti žalbeni navod da je sud nekritički i olakotno prihvatio sve one iskaze koje idu na teret optuženici, za razliku od iskaza koji potvrđuju njenu obranu da kritičnog dana nije bila u Škabrnji.

Sud je sve iskaze vrlo kritično i temeljito analizirao i naveo u kojim dijelovima i iz kojih razloga ne prihvaća iskaze svjedoka J. M., S. M., E. Š., N. P., M. J. i J. P., te zbog čega ne vjeruje iskazima svjedoka koji potvrđuju obranu optuženice, pa te razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

I Kž 1020/02-9

Očito je da svjedoci J. Đ., Č. Z., te M. M. pokušavaju olakšati propisni položaj optuženice, radi čega su njihovi iskazi neodređeni i nelogični iz razloga koje je sud naveo na stranici 55 obrazloženja presude.

Kada se usporede iskazi M. M. i njenog svekra M. Č. vidi se da su oni potpuno različiti, jer svjedokinja tvrdi da su 18. studenog 1991. godine u podrumu njihove kuće bili i ona i svekar Č., a M. Č. tvrdi da uopće ne zna što se dešavalo 18. studenog 1991. godine, jer je sve to vrijeme bio izvan kuće i boravio s ovcama na ispaši.

Konačno da svjedokinja M. M. nastoji pod svaku cijenu pomoći optuženici proizlazi i iz nesporne činjenice da kuća obitelji M. uopće nema podruma, kao što je vidljivo iz fotografija koje je u spis predmeta predala svjedokinja N. P., nakon čega je optuženica ustvrdila da u toj kući postoji jedna prostorija u ravnini zemlje koju svi nazivaju podrumom, pa u tom smislu treba tumačiti iskaz svjedokinje M. M. a i njenu obranu.

Pravilno je, po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja odbio kao svjedoke saslušati osobe iz zapovjedništva Sektora obrane Zadar na okolnost njihovih kontakata sa svjedokom M. M., zapovjednikom SBŠ, tijekom 18. studenog 1991. godine. Za ocjenu da li su ubijene osobe bili civili i da li su u trenutku pogibije pružali otpor napadačima, to nije od bilo kakvog značaja. Ove odlučne okolnosti sud je s punom sigurnošću utvrdio na temelju iskaza svih saslušanih svjedoka, koji su se 18. studenog 1991. godine nalazili u Škabrnji. Sa sigurnošću je utvrđeno da je ulaskom postrojbi tzv. JNA i ostalih paravojnih postrojbi selo ostalo nebranjeno, a i da su se svi oštećenici predali i izašli iz podruma u kojima su potražili zaštitu. Za ocjenu odgovornosti optuženice irelevantno je, da li su na nekom drugom terenu bile u tijeku borbe, pa je s pravom ocijenio sud da su ti dokazni prijedlozi obrane nevažni, kao i dokazni prijedlozi koji na stranici 13 žalbe obrana ponavlja.

Za ocjenu odgovornosti optuženice irelevantno je što je sve prethodilo napadu na selo Škabrnju, što se detaljno elaborira u žalbi, jer se njoj ne stavlja na teret donošenje odluke o napadu ili rukovođenje tom akcijom, već samo sudjelovanje u njoj.

Prema tome, ovaj sud ne nalazi da bi činjenično stanje, na kojemu se temelji odluka o odgovornosti optuženice, bilo nepotpuno utvrđeno, već da je samo pogrešno utvrđeno u odnosu na zaključak suda o tome da je i likvidacija civila bila dio zajedničkog plana, u čijoj je realizaciji učestvovala i optuženica.

Upravo radi toga i bitne povrede odredaba kaznenog postupka koji je počinio sud, ukinuta je pobijana presuda i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uslijed čega je žalba državnog odvjetnika postala bespredmetnom.

U ponovnom postupku sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano. Na nesumnjiv i jasan način utvrdit će, vodeći računa o činjeničnom opisu djela kako on proizlazi iz izmijenjene optužnice, da li je Z. B. odgovorna i za radnju uništavanja u velikim razmjerima imovine stanovništva, o čemu će u presudi navesti jasne i temeljite razloge.

I Kž 1020/02-9

Pažljivom analizom svih dokaza, a naročito onih na koje je ukazano u ovoj odluci, utvrdit će da li je i likvidacija civila bila dio dogovora vojnih i paravojnih postrojbi koje su upale u Škabrnju, ili, eventualno samo paravojnih postrojbi u kojem bi se slučaju moglo govoriti o optuženičinoj odgovornosti za smrt svih 34 žrtve, ili se radilo o ekcesima pojedinih grupa paravojske, u kojem slučaju treba ocijeniti za smrt kojih osoba može odgovarati optuženica i, ovisno o tome, sud će donijeti novu odluku.

Kako je pobijana presuda ukinuta, ovaj je sud, temeljem čl. 388. st. 5. ZKP, ocjenjivao da li i nadalje postoje razlozi za produljenje pritvora, na temelju kojih se optuženica nalazila u pritvoru tijekom kaznenog postupka.

Mišljenje je ovog suda da i nadalje postoje pritvorski razlozi propisani u čl. 102. st. 1. toč. 1. i 4. ZKP.

Tijekom prvostupanjskog postupka nad optuženicom je određivan i produljivan pritvor na temelju čl. 188. st. 2. toč. 1. i 4. ZKP/93. Ona je uhićena na temelju Međunarodne tjeralice, pa je ocijenjeno da postoji opasnost da bi, ako bi se nalazila na slobodi, pobjegla ili se krila. Ta opasnost postoji i sada, zbog čega je opravdano odrediti pritvor temeljem čl. 102. st. 1. toč. 1. ZKP.

Isto tako tijekom postupka je ocijenjeno da se protiv nje vodi postupak za kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od dvanaest i više godina, da su posljedice kaznenog djela, koje joj se stavljaju na teret izuzetno teške, jer se radilo o napadu na selo u kojem je ubijen veći broj civila, koji nisu pružali bilo kakav otpor, a ubijeni su nakon prestanka napada i okupacije sela.

Stoga je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju radi i nadalje o onim posebno teškim okolnostima djela koje opravdavaju određivanje pritvora iz razloga navedenih u čl. 102. st. 1. toč. 4. ZKP.

Iz naprijed iznesenih razloga, temeljem čl. 388. st. 1. ZKP pritvor je nad optuženicom produljen.

U Zagrebu, 23. prosinca 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Marijan Svedrović, v.r.