Rev-2590/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2590/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Miroslave Vekić, Vesne Milošević i Ivice Crnića, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja Z. J. iz N. B., kojeg zastupa punomoćnik D.

V., odvjetnik iz B., protiv tuženice Države SFRJ za VP … C. - SSNO, koju zastupa Vojno pravobranilaštvo VP …, radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 4. lipnja 1991. posl. br. Gž-4989/1991-2, kojom je odbijena žalba tuženice i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 6. veljače 1991. poslovni br. Pn-608/87, u sjednici održanoj dana 26. veljače 1992.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom prvostepenog Općinskog suda u Zagrebu od 6. veljače 1991. godine poslovni broj Pn-608/87 naloženo je tuženici da isplati tužitelju na ime naknade štete iznos od 72.000 dinara sa kamatama i parničnim troškom u visini od 11.983,20 dinara sve to u roku od 15 dana (točka I i II izreke prvostepene presude). Istom prvostepenom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja u visini od 60.000 dinara sa zakonskim zateznim kamatama (toč. III izreke prvostepene presude).

Presudom drugostepenog Okružnog suda u Zagrebu od 4. lipnja 1991. godine poslovni br. Gž-4989/91-2 odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i prvostepena presuda u pobijanom dijelu (kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i odlučeno o nadoknadi parničnog troška) potvrđena.

Protiv ove pravomoćne drugostepene presude reviziju je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da sud reviziju prihvati, preinači presudu suda drugog stupnja tako da odbije tužbeni zahtjev, odnosno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženice prvostepeni je sud temeljem odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku koji je sada preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio na odgovor tužitelju i na izjašnjenje nadležnom javnom tužiocu.

Tužitelj nije odgovorio na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnio javni tužilac Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud ocjenjuje da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud, temeljem odredbe čl. 386. spomenutog zakona, pazi po službenoj dužnosti.

Suprotno tvrdnji revidentice pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, razlozi pobijane presude nisu ni međusobno proturječni, ni suprotni sadržaju spisa, pa se pravilnost pobijane presude može valjano ispitati. Pri tome valja istaći da revidentica ne navodi u čemu bi se sastojala proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju nalaza i zapisnika sa ročišta u postupku i nalaza ili zapisnika sa ročišta u spisu. Zbog navedenih razloga u postupanju nižestepenih sudova nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13.

ZPP.

Neosnovana je i tvrdnja revidentice da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa da se time ostvario revizioni razlog iz odredbe čl. 385. st.

3. ZPP-a.

Prvostepeni je sud utvrdio, a drugostepeni sud prihvatio utvrđenja prvostepenog suda iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj zadobio tjelesnu povredu za vrijeme služenja vojnog roka 15. veljače 1986. godine prilikom igranja nogometa,

- da je prema rasporedu rada za 15. veljače 1986. godine bilo planirano da vojnici, među kojima i tužitelj, imaju nastavu 2 sata marksističkog obrazovanja, 2 sata PNHBO i dva sata fizičkog odgoja odnosno obuke,

- da je kvalitet izvođenja te nastave i pridržavanje rasporeda rada trebao kontrolirati potporučnik

O. K.,

- da je 14. veljače 1986„ godine komandir C. D. izvršio pripremu i između ostalog naredio da se posljednja dva sata fizičke obuke izvode u slučaju nepovoljne vremenske situacije već da se to vrijeme čisti naoružanje i uređuju vojarne,

- da je potporučnik O. K., dana 15 veljače 1986. godine u 10,30 sati održao sastanak s vojnicima i naredio im da do ručka čiste naoružanje, planirana nastava iz PNHBO održana je prethodnog dana, a da vremenski uvjeti nisu mogli osigurati uvjete normalnom izvođenje nastave fizičkog odgoja,

- da je desetar M. H. negdje oko 11,15 sati na traženje šestorice vojnika odobrio da vojnici mogu otići igrati nogomet time da se toj grupi pridružio tužitelj,

- da je grupa vojnika, među kojima je bio i tužitelj, otišla igrati nogomet na avionskoj asfaltnoj cesti na kojoj je mjestimično bilo leda,

- da je tužitelj u namjeri da glavom odbije loptu koja je dolazila prema njemu u situaciju kad nitko od igrača nije bio u neposrednoj blizini skočio i kod doskoka stao na led, okliznuo se i pao,

- da je tužitelj u tom štetnom događaju zadobio krvne podljeve glave lijevo fronto temporalno, potres i prignječenje mozga, akutni subduralni intracerebralni hematom lijevo, koja povreda je bila teška tjelesna povreda,

- da je tužitelj zbog zadobivenih povreda trpio bolove jakog intenziteta u trajanju od tri tjedna, srednje jakosti u trajanju četiri tjedna, a manje bolove u trajanju četiri mjeseca,

- da je kod tužitelja kao posljedica zadobivenih povreda došlo do smanjenja opće životne i radne sposobnosti, te da će tužitelj u budućem životu i radu imati smanjenje životnih aktivnosti za 40%,

- da je tužitelj pretrpio u nezgodi i strah jačeg intenziteta koji je trajao 4 - 5 dana, te sekundarni strah radi brige za stanje zdravlja i ishod liječenja te za daljnju budućnost i socijalnu egzistenciju. Posljedica ovog straha je i današnji strah od mogućnosti novog povređivanja,

- da kod tužitelja radi zaostalih ožiljnih promjena na glavi i u području krila lijeve crijevne kosti postoji naruženje na granici srednjeg i većeg stupnja.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestepeni su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili osnovanim tužbeni zahtjev kao u toč. I i II izreke prvostepene presude.

Prema odredbi čl. 218. st. 3. Zakona o službi u oružanim snagama ("Službeni list" br. 7/85 i 26/85 koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, društveno- politička zajednica odgovara za štetu koja nastane vojnim osobama na službi u JNA po općim propisima o naknadi štete. To znači da država SFRJ u ovom slučaju odgovara tužitelju za štetu prema odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Sl. list SFRJ" broj 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja - u daljnjem tekstu: ZOO) po načelu presumirane krivnje.

Pravilno su nižestepeni sudovi ocijenili da postoji odgovornost tuženice za štetu nastalu tužitelju. Ovo iz razloga što u situaciji kada meteorološki uvjeti nisu bili takvi da osiguravaju normalno odvijanje fizičkog odgoja prema planiranom rasporedu nastave već su naprotiv ti uvjeti bili takvi, da je planirana nastava fizičkog odgoja zamijenjena drugim nastavnim programom, nije bilo mjesta davanju odobrenja vojnicima da mogu igrati nogomet na djelomično zaleđenoj podlozi. Kada je desetar koji je nadzirao rad vojnika prilikom obavljanja naređene djelatnosti (čišćenje oružja i čišćenje vojarne) odobrio vojnicima igranje nogometa (protivno naredbi komandanta C. D.) na djelomično zaleđenoj podlozi koja nije bila podobna za igranje nogometa na siguran način tada je Država SFRJ odgovorna za štetu nastalu tužitelju uslijed pada na djelomično zaleđenom prostoru na kojem su vojnici igrali nogomet. Pri tom na navode revizije valja istaći da je nogomet kolektivna igra pa da je desetar tuženice uskratio odobrenje vojnicima za izgradnje nogometa ne bi tužitelj kao vojnik imao mogućnost da se pridruži šestorici vojnika koji su dobili odobrenje za igranje nogometa i na taj način na zaleđenoj podlozi zadobije tešku tjelesnu povredu.

Revident neosnovano smatra da je do tjelesne povrede došlo pristankom tužitelja na određeni rizik koji proistječe iz nogometne igre. To iz razloga što u ovom slučaju tjelesna povreda tužitelja nije nastala u vezi s igrom već u vezi sa neuvjetnom podlogom na kojoj se nogomet igrao. Visinu naknade nematerijalne štete nižestepeni su sudovi pravilno utvrdili primjenom odredbe čl. 200. ZOO i dosuđeni iznosi tužitelju predstavljaju po ocjeni ovog suda pravičnu novčanu naknadu štete zbog pretrpljenih boli. duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, straha i naruženosti.

Zbog navedenih razloga u postupanju nižestepenih sudova nisu se ostvarili razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti kao ni revizioni razlog koji revident navodi u reviziji, pa je revizija tuženika temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 26. veljače 1992. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.