Rev-1111/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1111/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, dr. Ivana Kaladića, Davorke Lukanović-Ivanišević i Ivana Mikšića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Ć. iz Z., zastupanog po I. J., odvjetniku u Z., protiv tuženika S. o. d.d. R., Filijala Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 22. srpnja 1997. godine, br. XXIII Gž-799/97-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 14. studenog 1996. godine, br. Pn-2556/96, u sjednici održanoj dana 24. travnja 2001. godine

p r e s u d i o je:

Revizija se djelomično prihvaća, te se preinačuju nižestupanjske presude - presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 22. srpnja 1997. godine, br. XXIII Gž-799/97-2 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 14. studenog 1996. godine, br. Pn-2556/96 u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za poništenje izjave o namirenju, tako da se taj zahtjev odbija, te u dosuđujućem dijelu naknade nematerijalne štete, tako da se odbija dio tužbenog zahtjeva za iznos od 13.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos od 14. studenog 1996. godine do isplate.

Odlučuje se o troškovima cijelog postupka tako da je tuženik dužan naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 5.970,00 kn.

U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

“I. Poništava se izjava o namirenju kojom se tužitelj D.Ć. iz Z. odrekao daljnjih potraživanja prema tuženici.

II. Tužena S. dužna je platiti tužitelju Ć.D. novčani iznos od 37.000,00 kn sa zakonskom kamatom u visini stope propisane Uredbom o visini stope zatezne kamate počev od 14. 11. 1996. pa do isplate kao i naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 9.172,00 kn i to sve u roku od petnaest dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.”

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da presude budu preinačene i tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Odgovor na reviziju nije podnesen, a državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Odlučujući o zahtjevu za poništenje predmetne izjave o namirenju sudovi su zahtjev prihvatili pozivajući se na odredbu iz čl. 100. Zakona o obveznim odnosima - ZOO (“Narodne novine br. 53/91 i dr.) prema kojoj u slučaju kada je ugovor sklopljen prema unaprijed oštampanom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

Nedvojbeno je da s obzirom na sadržaj pobijane pisane izjave bez datuma, koju je pripremio tuženik u obliku formulara, u kojoj se u uvodnom dijelu konstatira da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 04. ožujka 1991. godine oštećeno osobno vozilo Fiat 750 Lux, registarske oznake ….., da je za štetu isključivo odgovoran osiguranik tuženika B.H., te da se na temelju oštećenikovog odštetnog zahtjeva kao i na temelju provedenih izvida sporazumno utvrđuje šteta u iznosu od 2.400,00 N dinara, a potom se navodi izjava tužitelja da će isplatom tog iznosa biti podmireni svi zahtjevi tužitelja iz iste prometne nezgode, može zaključiti da sa tom izjavom tužitelj odrekao svakog daljnjeg potraživanja u svezi štete na vozilu, a ne i po osnovi naknade nematerijalne štete. U izjavi se niti ne navodi da je tužitelj u prometnoj nezgodi ozljeđen, te koji iznos bi mu bio isplaćen s osnove naknade nematerijalne štete, a niti u visini kojeg iznosa bi tužitelj zatražio naknadu te štete, pa je sasvim izvjesno da se iznos od 2.400,00 N dinara koji se navodi u izjavi odnosi isključivo na naknadu materijalne štete nastale oštećenjem tužiteljevog osobnog vozila.

Međutim, okolnost da se radi o proturječnom sadržaju izjave kojeg stranke različito tumače i kojeg su sudovi pravilno tumačili uz primjenu odredbe iz čl. 100. ZOO, ne predstavlja razlog zbog kojeg bi bio osnovan zahtjev za poništenje izjave, pa su sudovi materijalno pravo pogrešno primjenili kada su taj zahtjev usvojili.

Iako se u reviziji posebno ne prigovara visini dosuđene naknade nematerijalne štete, ovaj sud je pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, utvrdio da pogrešna primjena materijalnog prava postoji i u dijelu nižestupanjskih presuda kojim je odlučeno o visini nematerijalne štete.

Na temelju činjenica da je tužitelj u štetnom događaju zadobio trzajnu ozljedu vratne kralježnice, da je zbog te ozljede trpio fizičke bolove jakog intenziteta sedam dana, srednje jake bolove 10 dana, slabe 20 dana i povremene bolove dva mjeseca, da je pretrpio i strah jakog intenziteta u trajanju od jedan do dva sata, te u daljnjem tijeku liječenja sekundarni strah zbog brige za stanje zdravlja i ishod liječenja, te da je ozljeda ostavila trajne posljedice zbog kojih su smanjenje životne aktivnosti tužitelja za 10%, sudovi su visinu nematerijalne štete utvrdili u iznosu od 10.000,00 kn za fizičke bolove, iznosu od 7.000,00 kn za pretrpljeni strah i iznosu od 20.000,00 kn za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti.

Imajući u vidu sve okolnosti slučaja, a posebno narav ozljede, jačinu i trajanje fizičkih bolova i pretrpljenog straha, te stupanj smanjenja životne aktivnosti tužitelja i pojavne oblike kroz koje će se smanjenje životne aktivnosti očitovati, kao i tužiteljevu životnu dob (19 godina u vrijeme nastanka štetnog događaja) ovaj sud ocjenjuje da primjerene iznose pravične novčane naknade utvrđene u skladu s kriterijima i mjerilima propisanim odredbama iz čl. 200. Zakona o obveznim odnosima – ZOO (“Narodne novine br. 53/91 i dr.), predstavlja iznos od 6.000,00 kn za fizičke bolove, iznos od 3.000,00 za pretrpljeni strah i iznos od 15.000,00 kn za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti.

Proizlazi dakle, da je materijalno pravo pogrešno primjenjeno u dijelu nižestupanjskih presuda kojim je odlučeno o tim odštenim zahtjevima, pa budući ne postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 13. ZPP, koje se ističu u reviziji, a ne postoji niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju, sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe iz čl. 395. st. 1. ZPP, nižestupanjske presude je valjalo djelomično preinačiti u navedenom dijelu i odbiti dio tužbenog zahtjeva za iznos od 13.000,00 kn, dok je u odnosu na odluku o zahtjevu za poništenje izjave nižestupanjske presude valjalo također preinačiti i taj zahtjev odbiti u cijelosti.

Odluka o troškovima cjelog postupka temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 24. travnja 2001.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v. r.