Revt-171/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 171/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. R. iz P., kojeg zastupaju punomoćnici R. G., odvjetnik u R., i B. H., odvjetnica iz Odvjetničkog društva H. i p. u Z., protiv tuženika R. & B. F., T., H., SAD, kojeg zastupa punomoćnica A. L., odvjetnica u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 1035/10 od 30. prosinca 2010., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-59/07 od 4. studenoga 2009., u sjednici održanoj 18. lipnja 2013.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 230.000,00 USD sa zateznim kamatama i troškovima postupka (toč. I. izreke). Ujedno je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 71.985,75 kn (toč. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju, te pravovremenu dopunu revizije, zbog bitne povrede odredaba parničnog i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda ukine ili preinači.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju u kojem predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08 i 123/08 – ispr. - dalje: ZPP), koji se u ovom predmetu primjenjuje u smislu odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Revizijski navod o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP (u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP) u postupku pred drugostupanjskim sudom nije osnovan. Suprotno tvrdnji revidenta, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude razmotrio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a pritom je svoju odluku utemeljio na prihvaćanju ocjene svih izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) od strane prvostupanjskog suda, pa utoliko taj prigovor revidenta nije osnovan.

Izneseni navodi u okviru tog revizijskog razloga u suštini se svode na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja glede tužiteljeva saznanja za štetu, te iznošenje nove činjenice i predlaganje novog dokaza (u dopuni revizije) u tom pravcu glede postavljenog zahtjeva s osnove naruženosti. Međutim, prema odredbi čl. 385. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a također u reviziji nije dopušteno iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze (čl. 387. ZPP), zbog čega revizijski navodi u tom pravcu nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

Kako nisu uočene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete (nematerijalne i materijalne) koju je pretrpio ozljedom na radu kod tuženika.

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je tužitelj kao zaposlenik tuženika 6. lipnja 1993. doživio nezgodu na radu, kojom prilikom je zadobio tešku povredu desne šake,

- da je liječenje tužitelja završeno 21. lipnja 1995. kojim danom se stabiliziralo njegovo zdravstveno stanje narušeno štetnim događajem (nalaz i mišljenje stalnih sudskih vještaka dr. H. Š., dr. Ž. C., kao i dr. J. R.),

- da je tužitelj provodio fizikalnu terapiju tijekom 1997. te ponovno u razdoblju od 21. rujna do 12. listopada 1998, time da provedena fizikalna terapija predstavlja liječenje već utvrđenih i definiranih trajnih posljedica, a ne nastavak liječenja.

Predmetna tužba je podnesena 9. listopada 2000.

Imajući na umu utvrđene navedene odlučne činjenice pravilno je stajalište nižestupanjskih sudova da je u konkretnom slučaju nastupila zastara predmetnog potraživanja.

Prema odredbi čl. 376. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO), a koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05), potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a prema odredbi st. 2. istoga članka u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Tužitelj je postavio tužbeni zahtjev za novčanu naknadu različitih oblika nematerijalne i materijalne štete. Prema prihvaćenoj sudskoj praksi trenutkom saznanja za svaku od tih šteta ne smatra se općenito vrijeme završetka liječenja, već je trenutak saznanja za štetu: za pretrpljene fizičke bolove - kad su ti bolovi prestali, a najkasnije kad je završilo liječenje i stabiliziralo se tužiteljevo zdravlje narušeno štetnim događajem, za strah - kad je postalo izvjesno njegovo trajnije postojanje, za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti - kad je završilo liječenje i stabiliziralo se tužiteljevo zdravstveno stanje, odnosno kad je tužitelj saznao za trajne posljedice zadobivenih ozljeda, za duševne boli zbog naruženosti - kad je postalo jasno da se naruženost kao posljedica zadobivene ozljede ne može više ukloniti niti bitno smanjiti, za troškove tuđe pomoći i njege – kad je prestala potreba za takvom pomoći, za izgubljenu zaradu – kad je prestala nesposobnost za rad.

U konkretnom slučaju nije sporno da je šteta nastala kao posljedica štetnog događaja od 6. lipnja 1993., a prema utvrđenju sudova liječenje tužitelja je završeno i njegovo zdravstveno stanje se stabiliziralo 21. lipnja 1995., pa je do dana podizanja tužbe 9. listopada 2000. nastupila zastara jer je protekao subjektivni rok od tri godine propisan odredbom čl. 376. st. 1. ZOO. Stoga je prestalo pravo tužitelja zahtijevati isplatu naknade štete (čl. 360. st. 1. ZOO).

Na revizijske navode se ističe da kontinuirano liječenje fizikalnom terapijom (na čemu se inzistira u reviziji) nema utjecaja na zastaru potraživanja naknade štete, jer je tužitelj saznao za opseg štete i sve elemente njezine visine u lipnju 1995. kada se njegovo zdravstveno stanje stabiliziralo te od tog dana počinje teći subjektivni zastarni rok od tri godine predviđen odredbom čl. 376. st. 1. ZOO kako su to pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi. Fizikalna terapija se preporuča radi smanjenja tegoba koje tužitelj ima kao posljedicu štetnog događaja od 1993., a nema utjecaja na saznanje tužitelja o opsegu štete i svim elementima njene visine pa stoga niti na početak tijeka zastarijevanja potraživanja naknade štete, zbog čega se suprotni revizijski navodi ne mogu prihvatiti.

Prema tome, nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 18. lipnja 2013.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.