Rev-3016/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3016/1994-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Z. iz N. Đ., zastupanog po punomoćniku I. R. odvjetniku iz K., protiv tuženika G. R. K., zastupanog po punomoćniku Z. G., odvjetniku iz B., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 14. travnja 1994. godine broj Gž-514/94-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Križevcima broj P- 536/93-51 od 12. siječnja 1994. godine, u sjednici održanoj 30. studenog 1994.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika i ukida presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 14. travnja 1994. broj Gž-514/94-2 i presuda Općinskog suda u Križevcima od 12. siječnja 1994. godine broj P-536/93-51 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Križevcima od 12. siječnja 1994. broj P-536/93-51 suđeno je:

" Ukida se odluka Disciplinske komisije GRO R. K., OOUR G. m. od 23. prosinca 1986. godine broj 47 i Odluka Radničkog savjeta OOUR P. g. m. od 30. siječnja 1987. godine pa se tužitelj Z. S. ima vratiti na dosadašnje radno mjesto rukovoditelja radne jedinice C. K., a tuženik je dužan tužitelju naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3,630.000 HRD, sve zajedno u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja."

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 14. travnja 1994. godine broj Gž-514/94-2 odbijena je žalba kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Križevcima broj P- 536/93-51 od 12. siječnja 1994. a trošak odgovora na žalbu tužitelju nije dosuđen. Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na reviziju tuženika tužitelj je porekao navode revizije i predložio da se revizija tuženoga odbije kao neosnovana, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Odlukom Disciplinske komisije tuženika broj 47 od 23.12.1986. godine tužitelj je proglašen odgovornim za počinjenu težu povredu radne obveze zbog neizvršavanja, nesavjesnog i nemarnog izvršavanja radnih obveza, zloupotrebe položaja i prekoračenja datog ovlaštenja, pa mu je izrečena mjera prestanka radnog odnosa.

Tužitelj je u tužbi tvrdio da su povrijeđena pravila disciplinskog postupka, da nisu utvrđene učinjene povrede od strane tužitelja i tražio da se navedena odluka kao i odluka Radničkog savjeta od 3. siječnja 1987. godine ponište kao nezakonite.

U postupku koji je vođen pred sudovima udruženog rada pravomoćno je bio odbijen zahtjev tužitelja, jer je bilo utvrđeno da su pobijane odluke donesene u zakonito provedenom postupku, daje činjenično stanje pravilno utvrđeno i pravilno tužitelj proglašen odgovornim što je odobrio privatnom autoprijevozniku N. T. da iz Kruga RJ C. bez ikakvih dokumenata ili gotovinskog plaćanja izveze i proda 2.740 fert uložaka u vrijednosti tada 319.594 dinara, što je neutvrđenog dana u mjesecu listopadu 1986. godine na svoje gradilište odvezao 40 paleta ili 5.840 komada opeke bolk 25x12x19 ukupne vrijednosti od 402.307 dinara bez ikakve dokumentacije te da je 23.5.1986. godine odobrio B. I. prodaju 1.000 komada fert uložaka i 1.000 komada opeke bolk 29x19x9 vrijednosti 237.800 dinara na poček bez kamata na neutvrđeno vrijeme, iako je OOUR u to vrijeme prodavala opeku na kredit uz kamatu po stopi od 5%, čime je tužitelj počinio teže povrede radne obveze neizvršavanja, nesavjesnog i nemarnog izvršavanja zadataka te zloupotrebe položaja i prekoračenja datog ovlaštenja i da je od B. I. neutvrđenog dana u devetom mjesecu 1986. godine primio iznos od 245.000 dinara koji iznos nije položio na blagajnu. U presudama je navedeno da je tužitelju u postupku predočen sadržaj zapisnika sa sjednice Disciplinske komisije na kojima je zabilježena izjava kojom je on priznao određene povrede a što je u postupku pred sudom porekao, premda u disciplinskom postupku u pogledu sadržaja zapisnika nije imao primjedbi.

Tužitelj je, međutim, zatražio ponavljanje pravomoćno okončanog postupka, pa je u ponovljenom postupku nakon ukidne odluke suda drugog stupnja broj Gž-1263/93-2 od 2. rujna 1993. godine tužitelj ostao kod istaknutog tužbenog zahtjeva.

U ponovljenom postupku Općinski sud u Križevcima je stao na stajalište da pobijane odluke tuženika nisu zakonite.

U obrazloženju odluke se navodi da pobijana odluka Disciplinske komisije tuženika uopće nema razloge u svom obrazloženju a izreka presude nema niti razloge a niti činjeničnog opisa koji je obvezan, da je u krivičnom postupku koji se vodio pod brojem K 400/90 tužitelj oslobođen krivnje i kazne da bi počinio krivično djelo koje je po činjeničnom opisu istovjetno onome za što se tužitelj tereti u disciplinskom postupku i da ne stoji niti inkriminacija po čl. 16. st. 1. toč. 19. Pravilnika tuženika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti, da postoji identitet između onoga za što je tužitelj proglašen odgovornim u disciplinskom postupku i za što je oslobođen u krivičnom postupku. Posebno se ističe da parnični sud u radnim sporovima nema ovlaštenje ispitivati da li su radnje tužitelja imale drugih štetnih posljedica za radnu organizaciju, društvenu zajednicu ili ostale radnike, već da ispituje samo zakonitost u procesno pravnom i materijalnom pravnom pogledu, a da je sud nakon ponovne ocjene iskaza svjedoka u svezi s ostalim provedenim dokazima našao utvrđenim da tužitelj nije počinio disciplinske povrede koje mu se stavljaju na teret.

Međutim, u žalbi protiv prvostupanjske presude tuženik je isticao da su počinjene bitne povrede postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer iz iskaza tužitelja i u krivičnom postupku proizlazi da je priznao određene povrede radne dužnosti, a da su to potvrdili i u svojim iskazima saslušani svjedoci, daje tužitelj dao nalog da se izdaju fiktivni računi, da su raniji iskazi svjedoka koji su u ovom postupku saslušani bili drugačiji, da su sve povrede radne dužnosti koje se tužitelju stavljaju na teret u disciplinskom postupku utvrđene i da sama činjenica da se plaćanje odgađa i plaća sa zakašnjenjem nakon pokretanja disciplinskog postupka predstavlja štetu za radnu organizaciju i izaziva poremećaj u procesu rada.

Na te žalbene prigovore drugostupanjski sud nije odgovorio već je prihvatio činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda kao i zaključak toga suda da su pobijane odluke tuženika nezakonite kao i to da nije utvrđeno u disciplinskom postupku postojanje znatne ili znatnije štete za tuženika u tijeku 1986. godine u vremenu za koje se tužitelju stavljaju na teret teže povrede radnih obveza kao posljedica njegovih radnji i propusta.

Osim toga sud drugog stupnja nalazi da je tuženik svojim Pravilnikom o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika propisao da se mjera prestanka radnog odnosa može izreći samo za teže povrede radnih obveza koje su propisane u st. 2. čl. 23. istog pravilnika, pa da, budući Disciplinska komisija nije tužitelja proglasila krivim za teže povrede radne obveze iz čl. 23. st. 2. citiranog Pravilnika a radi se o materijalnopravnim odredbama, a ne sankcionim koje po svojim bitnim obilježjima nisu istovjetne sa težim povredama radnih obveza iz st. 2. čl. 16. istog Pravilnika da se tužitelju nije mogla izreći mjera prestanka radnog odnosa.

U pravu je revident kada tvrdi da su pobijanom kao i prvostupanjskom presudom povrijeđene odredbe parničnog postupka.

Ovo stoga jer ovaj sud nalazi da obje nižestupanjske presude imaju nedostatke zbog kojih se ne mogu ispitati u pogledu pravilne primjene materijalnog prava, jer ili uopće nemaju razloge ili u njima nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presuda navodi i podataka u spisu, pa je učinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - dalje ZPP).

Osim toga već u žalbi je tuženik naveo da je tužitelj priznao određene povrede radne dužnosti a da su i svjedoci iskazali da je tužitelj izdavao fiktivne račune da su plaćanja bila sa zakašnjenjem nakon pokretanja disciplinskog postupka, da je to sve izazvalo poremećaj u procesu rada, a na te žalbene navode drugostupanjski sud nije odgovorio niti je naveo razloge zbog kojih smatra da je u prvostupanjskom postupku potpuno i pravilno utvrđeno odlučno činjenično stanje, niti je odgovorio na žalbeni prigovor da je tužitelj u krivičnom i disciplinskom postupku priznao određene povrede radne dužnosti tim prije što nakon što je postupak ponovljen ponovno saslušan tužitelj porekao da bi počinio radnje za koje mu je suđeno u disciplinarnom postupku (time je drugostupanjski sud počinio i bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. ZPP).

Moglo bi se stoga reći da pobijana presuda nema valjano obrazloženje a kako zbog toga, jer je nepotpuno utvrđeno odlučno činjenično stanje, nije bilo uvjeta za preinačenje pobijane presude, valjalo je obje nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U nastavku postupka prvostupanjski će sud ponovno saslušati tužitelja imajući u vidu iskaze koje je dao u okviru disciplinskog postupka i pred osnovnim sudom udruženog rada, pa iskaz tužitelja ocijeniti zajedno sa iskazima svjedoka koji su saslušani, a čije saslušanje sada više nije moguće provesti jer su mrtvi, kao i zajedno sa iskazima svjedoka koji su ponovno saslušani u ovom postupku koji je prethodio donošenju odluke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev.

Dakle, na temelju svakog dokaza za sebe i svih dokaza zajedno prvostupanjski sud će utvrditi što je to tužitelj počinio a što nije u okviru onoga što mu se u disciplinskom postupku stavlja na teret i zbog čega mu je pobijanim odlukama izrečena mjera prestanka radnog odnosa.

Nadalje, ukoliko sud utvrdi da bi tužitelj počinio teže povrede radne dužnosti za koje se može izreći najteža disciplinska mjera o kojoj se govori u pobijanim odlukama tužene potrebno je utvrditi i to da li je zbog počinjenih težih povreda radnih obveza namjerno ili nepažnjom činjenjem ili propuštanjem radnji uzrokovana ili mogla biti uzrokovana veća šteta ili bitno poremećen proces rada u osnovnoj organizaciji ili na drugi način bitno otežano poslovanje osnovne organizacije (čl. 152) st. 3. Zakona o udruženom radu koji je u kritično vrijeme bio na snazi - "Službeni list" SFRJ, broj 53/76, 8/78 i 57/83).

S tim u vezi potrebno je utvrditi i okolnosti iz odredbe čl. 23. st. 1. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti tužene.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 30. studenog 1994.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.