Court declares usury clause void and orders bank to pay interest and costs.
Legislator summary
AI generatedThe court declared the usury clause in the credit agreement void and ordered the bank to pay the principal amount plus statutory interest and litigation costs. The plaintiff argued the 3.30% fee violated consumer protection laws, while the bank contested the claim based on the contract terms. The court ruled that the excessive fee constituted usury, invalidating the clause and mandating restitution of the overcharged amount.
Legislator headnote
AI generatedčl. 3. Ugovora o kreditu; čl. 225. ZOO-a: A usury clause in a consumer credit contract is void if it imposes an excessive fee, requiring the creditor to refund the overcharged amount and pay statutory interest.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
Republika Hrvatska
Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški
Nova Gradiška
Poslovni broj: P-382/2024-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Igor Golovrški i Darko Samardžija, odvjetnicima iz Nove Gradiške, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 zastupanog po punomoćniku Goranu Gložinić odvjetniku u OD Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 2. srpnja 2025., održane u nazočnosti tužiteljice osobno sa punomoćnikom i zamjenikom punomoćnika tuženika, te nakon objave presude dana 9. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 028-50-4258380 sklopljenoga dana 12. rujna 2007. između tužiteljice MC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora, a kojom je odredbom ugovoreno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.
II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici MC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana isplati iznos od 228,13 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja od 25. rujna 2007. do 31. prosinca 2015. teče u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do naplate po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan srpnja te godine, u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici MC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana naknadi parnični trošak postupka u iznosu od 1.017,12€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja 9. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je tužbom od 2.9.2024. utužila tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu dana 12. rujna 2007., broj ugovora: 028-50- 4358380. Odredbom članka 3. navedenog ugovora ugovoreno je da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Navedena je odredba tipske naravi, o istoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u obvezama na štetu potrošača, a što su sve razlozi ništetnosti te odredbe. Od odobrenog kredita na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva tuženik je dana 24. rujna 2007. tužiteljici naplatio iznos od 1.718,82 kuna, odnosno iznos od 228,13 EUR. Temeljem ništetne odredbe je tuženik naplatio navedeni iznos tako da je u obvezi taj iznos vratiti sa zateznim kamatama koje teku od slijedećega dana kad je tuženik naplatio taj iznos. Uslijed navedenoga tužiteljica ima pravni interes za utvrđenjem ništetnosti navedene odredbe. Tužitelj se obratio tuženiku zahtjevom za isplatu što je tuženik odbio. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka usvoji tužbeni zahtjev.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 05.09.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 028-50-4358380 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 11.775,00 a da je ugovorena redovna kamata 5,75 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.
U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na jednokratnu naknadu ništetna U čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „Čl. 3. Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Po tuženiku je odredba čl. 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva i pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 02.09.2024.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Tužitelj je slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao te je razvidno da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan te ga predlaže odbiti uz naknadu parničnih troškova.
3. Provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu od 5.9.2007., u dopis tuženika punomoćniku tužitelja od 4.5.2022. i u dostavljenu dokumentaciju uz dopis, u potvrdu tuženika od 3.5.2022. o visini isplaćene naknade za obradu kredita, u mail dostavljen punomoćniku tužiteljice od strane tuženika sa 25.3.2022., u odgovor na tužbu, u podneske stranaka, u iskaz saslušane tužiteljice.
4. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba članka 3 Ugovora o kreditu sklopljenog dana 5.9.2007 a ovjerenog 12. rujna 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 228,13€ sa zateznim kamatama od 25. rujna 2007.g. a tužiteljica potražuje i naknadu parničnih troškova u iznosu od ukupno 1.017,12€ sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.
5. Tužiteljica MC iz [adresa] iskazala je da je 2007. podigla kredit radi kupovine rabljenog automobila za osobne svrhe. Automobil je kupljen u Auto centru Radić tako da je tužiteljica osobno došla u taj centar i nakon što je donijela odluku kupiti automobil, ista je upućena da može realizirati kredit kod tuženika obzirom da je auto kuća u to vrijeme surađivala sa tuženikom. U auto kući joj je rečeno koju dokumentaciju treba donijeti što je i napravila i nakon nekoliko dana djelatnik auto kuće ju je pozvao da dođe potpisati ugovor o kreditu a kada je došla u auto kuću isti je već bio sačinjen i ista nije mogla pregovarati o odredbama ugovora.
U vezi sklapanja ugovora o kreditu nikada nije bila u banci niti je imala kontakt s bankarskim službenikom već se sve odvijalo isključivo u auto kući putem zaposlenika auto kuće. Nikada joj nije bilo objašnjeno da će joj biti naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva a koja joj je naplaćena na način da je iznos kredita koji joj je isplaćen umanjen za predmetnu naknadu. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ista nije bila vlasnik trgovačkog društva niti vlasnik obrta već je automobil kupljen isključivo za osobne potrebe. U to vrijeme bila je zaposlena u trgovačkom društvu Rukavina d.o.o. te je kredit otplaćivala putem trajnog naloga.
Prije potpisivanja ugovora o kreditu isti je letimično pročitala i nije tražila objašnjenje za uvjete ugovora jer joj je bilo rečeno kolika će biti mjesečna rata i na koji rok se sklapa ugovor. Za nju su to bili bitni elementi ugovora a da je znala da će rata toliko porasti ugovor ne bi ni sklapala. U vezi naknade za obradu kreditnog zahtjeva pri sklapanju ugovora ništa joj nije niti objašnjeno u vezi istoga a može reći da nije ni znala za tu naknadu jer je iznos iz kredita uplaćen direktno auto kući tako da je tek naknadno saznala da je iznos koji je odobren uplaćen auto kući ali da je banka zadržala iznos naknade od 3,30% od iznosa odobrenog kredita.
Djelatnik auto kuće ju je uvjeravao da je to uobičajeni put kojim se odobrava kredit za kupovinu automobila u njihovoj auto kući i da joj je to najpovoljniji kredit a imala je povjerenja u način poslovanja auto kuće. Tužiteljica je predmetni automobil kupila iz razloga jer je živjela u [adresa] koji je nekoliko kilometara udaljen od [adresa] gdje je radila te joj je automobil bio nužno potreban radi odlaska na posao. U vrijeme potpisivanja ugovora nije ni znala da postoji ta naknada za obradu kredita i da je ista obračunata jer je ugovor letimično pročitala zbog toga nije niti prigovorila na visinu naknade jer nije ni znala da postoji ta naknada.
6. Nije sporno da su tužiteljica sa 5.9.2007. kao korisnik kredita (potrošač) i tuženi kao kreditor sklopili ugovor o kreditu za kupovinu rabljenog automobila (koji je ovjeren kod javnog bilježnika sa 12. rujna 2007.) u iznosu od 11.775,00 CHF, te da je u čl. 3. Ugovora o kreditu navedeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,30% od iznosa odobrenog kredita.
Iznos od 1.718,82kn odnosno 228,13€ je prema dopisu - potvrdi tuženika naplaćen sa 24.9.2007. prilikom korištenja kredita te je isti iznos odbijen od odobrenog kredita tužiteljici (str. 12 spisa).
7. Među strankama je sporno je li odredba članka 3. Ugovora o kreditu ovjerenog 12. rujna 2007. ništetna prema Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), nastavno i Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009.), odnosno je li se u skladu sa odredbom članka 81. stavkom 1. ZZP-a/2003 o toj odredbi članka 3. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo na način koji podrazumijeva načelo savjesnosti i poštenja, je li takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i je li tuženik dužan vratiti tužitelju iznos od 228,13€ sa zateznim kamatama od 25.9.2007. do isplate.
8. Prema odredbi članka 81. stavku 2. ZZP-a/2003 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (članak 81. stavak 4. ZZP-a/2003) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (članak 87. stavak 1. ZZP-a/2003).
9. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: - da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); - da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).
10. Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 navodi: - "… potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja, - "…radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača”, na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C-779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa)" - točka 53. obrazloženja,"… kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.
11. Sagledavajući predmetni spor u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu (Ugovor o kreditu (str. 5-9 spisa), nespornog priznanja tuženika o visini naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 228,13€ (str. 12 spisa) i iskaza tužiteljice, odredba članka 3 Ugovora o kreditu (str. 5-9 spisa) po ocijeni suda jest nepoštena, a time i ništetna iz razloga što se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirao tuženik (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati.
Ispitivanje znatnije neravnoteže ne može se ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.
12. Pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao tuženik na način da je u članku 3 naveo da je naknada za obradu kredita 3,30% od iznosa kredita jednokratno, te se tako određena naknada naplaćuje jednokratno unaprijed prilikom realizacije kredita bez navođenja u kojem iznosu i od kojeg iznosa i bez naznake u ugovoru po kojoj odluci davatelja kredita isti takvu naknadu određuje.
Jednokratni iznos naknade koji je utužen u ovom predmetu u iznosu od 228,13 eura obuhvaća sve naknade povezane sa odobrenim kreditom koje se plaćaju Kreditoru kod odobrenja kredita, time a se o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, a što potvrđuje i tužiteljica u svom iskazu koja navodi da nije niti bila u kontaktu sa djelatnikom banke već da je samo potpisala ugovor o kreditu u auto kući kod koje je kupila rabljeni automobil i gdje je djelatnik auto kuće istoj ponudio već gotovi ugovor o kreditu na potpisivanje.
Tužena strana tvrdi suprotno i na njoj je teret dokazivanja da tijekom predmetnog postupka objasnio na što se s obzirom na odredbu članka 3. ugovora, jednokratna naknada u utuženom iznosu odnosi. Prema navodu iz čl. 3. ugovora, ista se odnosi za obavljanje bankarskih usluga, time da nije poznato kojim kriterijem se kreditor ovdje tuženik rukovodio kad ju je odredio sa iznosom od 3,30% jednokratno i unaprijed. Nejasno je koje su to naknade za obavljanje bankarskih usluga i kojih, a koje su naplaćene tužiteljici kao korisniku kredita, kao i to kako i kada ih je prezentirao tuženik korisniku kredita, ovdje tužiteljici, na temelju kojih okolnosti i kada je tužiteljica mogla znati. Svi navodi tuženika u konkretnom slučaju nisu primjenjivi jer tužiteljica nije imala kontakt sa djelatnikom banke niti je ista imala saznanja da joj je utužena naknada za obradu kredita ugovorena i naplaćena jer je ugovor letimično pročitala.
13. Sud smatra da je odredba čl. 3 ugovora o kreditu, nepoštena, a time i ništetna. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. Zakonom o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a/), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).
14. Kako je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada od 3,30% bez precizne naznake od kojeg iznosa je taj postotak, a najčešće se uzima od iznosa odobrenog kredita za obradu kreditnog zahtjeva, a o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa je zbog toga ta odredba nepoštena i ništetna. Kako je otpala osnova po kojoj je tuženik od tužiteljice sa 24.9.2007. naplatio iznos od 1.718,82 kn / 228,13 eura, to je tuženik dužan vratiti tužiteljici isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a), odnosno protuvrijednost 228,13 eura s obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 55/2022./, točka II. stavak 1. i 2. Odluke o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 85/2022., u daljnjem tekstu: Odluka/) sa zateznim kamatama od stjecanja do isplate (članak 1115., članak 29. stavak 2., 7. i 8. ZOO-a), budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetni iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.
15. O stopi zatezne kamate za razdoblje od 25. rujna 2007. do isplate odlučeno je na temelju odredbe članka 2. ZID ZOO-a/2022 (Narodne novine, broj: 114/2022.) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/2022.), kojim je izmijenjena odredba članka 29. stavka 2., tako što je propisano da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, koja izmijenjena odredba se primjenjuje od 1. siječnja 2023. (članak 5. ZID ZOO-a/2022), kada je euro postao službene valute u Republici Hrvatskoj (točka II. stavak 1. Odluke). Poslovni broj 34 Gž-2781/2022-2 7
16. Prigovor zastare potraživanja restitucijskim zahtjevom istaknut po tuženiku u odgovoru na tužbu nije osnovan, budući daje u predmetnoj parnici utvrđena ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu od 12. rujna 2007., sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita. Rok zastare od pet godina radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i broj Su- IV33/2022-2 31. siječnja 2022.).
17. Navedeno tumačenje početka roka zastare je i u duhu europskog prava, odnosno presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj se između ostalog navodi: "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od ..2014., NC i VC, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., M, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja, "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja, "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja, "… obveza usklađenog tumačenja ograničena općim načelima prava, među ostalim, načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava, nacionalni sudovi, uključujući one koji odlučuju u posljednjem stupnju, moraju ipak, prema potrebi, izmijeniti ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C-331/18, EU:C:2019:665, t. 56. i od 5. ožujka 2020., OPR-Finance, C-679/18, EU:C:2020:167, t. 43. i 45.)." - točka 73. obrazloženja.
18. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu od 12. rujna 2007., te isplata iznosa od 228,13 eura na ime ništetne odredbe čl.3. ugovora.
U postupku je utvrđeno i nije sporno: - da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu za kupovinu rabljenog automobila a kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 11.775,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita, - da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu koja iznosi 3.30% iznosa odobrenog kredita jednokratno, unaprijed (članka 3.).
Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini 3,30% sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporna je i visina navedene naknade. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP). Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." Člankom 81. stavkom 1.
ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.).
Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84.
ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.
Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.
Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Imajući na umu sve navedeno, odredba članka 7. stavka 1.
Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo.
Imajući na umu da ugovorna odredba članka 7. stavka 1. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,20%).
Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u
- 1 0 -
dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
19. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 3 Ugovora o kreditu), odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužiteljicu MC, te je izvršen uvid u Ugovor o kreditu od 5.9.2007. ovjerenog sa12.9.2007.
Poklonjena je vjera iskazu saslušane tužiteljice koja je iskazala da nije imala kontakt sa službenikom banke tj. tuženika jer je sve poslove oko podnošenja zahtjeva za kredit za tužiteljicu obavio djelatnik auto kuće u kojoj je kupila automobil. Tužiteljici slijedom istog bankarski službenik tuženika nije mogao objasniti na što se točno odnosi trošak naknade za obradu kredita i zašto iznosi baš toliko koliko je ista naknada iznosila. Nije mogla utjecati na taj postotak naknade te je prilikom dobivanja novca od podignutog kredita za taj utuženi iznos naknade za obradu kredita, umanjen iznos koji je uplaćen na račun auto kuće tako da nije ni znala koji iznos naknade joj je jednokratno naplaćen.
Iz navedenog proizlazi da je banka sačinila pismeni ugovor o kreditu sukladno svojim uvjetima te tužiteljica nije mogla utjecati na bilo koju odredbu predmetnog ugovora o kreditu pa tako i odredbe o ugovorenoj naknadi iz točke 3. ugovora. Naknada za obradu kredita bila je u sklopu ugovora o kreditu, i prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nije bilo ni spomena o naknadi za obradu kredita te o istoj naknadi tužiteljica nije sa nikim pregovarala.
Na temelju provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da se u odnosu na naknadu za obavljanje bankarskih usluga od 3,30% navedeno u čl. 3. ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u
- 1 1 -
konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
20. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 3,30% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Budući se o odredbi članka 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.
Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 3. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima visine naknade za obavljanje bankarskih usluga od 3,30% unaprijed.
21. Kako je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna, to je tuženik sukladno odredbi članka 323. ZOO-a kojom je propisano da su u slučaju restitucijskog zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.
Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pošto je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to u visini od 3,30% , o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, nepošten stjecatelj. Tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Na ime ništetne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu tužitelj je tuženiku 24.9.2007. isplatio iznos od 1.718,82kn (228,13 eura), a koja visina iznosa naknade je nesporna po tuženiku.
Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju zajedno s zakonskom zateznom kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 25. rujna 2007. određena je sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11. , 78/15., 20/18., 126/21., 156/22.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.).
- 1 2 -
22. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.
23. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22.) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 138/23. - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 1.555,36 eura, a obzirom da se tužbeni zahtjev sastoji od deklaratornog dijela kojim se traži utvrđenje ništetnim jedne odredbe ugovora te dijela u kojem se traži isplata iznosa od 228,13 eura. Tako je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 21.10.2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 2.7.2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife) i trošak pristupa na ročište za objavu 9.7.2025. u iznosu 100,00 eura kn (Tbr. 9. točka 3. Tarife), trošak pribave dokumentacije podataka o datumu i iznosu naplaćene naknade u iznosu od 50,00 eura temeljem tbr. 36/3 daje zbroj od 750,00 eura što uvećano za 25% PDV-a od 187,50 eura iznosi ukupno 937,50 eura. Tužiteljici je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,54 eura i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 53,08 eura pa ukupan trošak tužitelja iznosi 1.017,12 eura. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su mu i zatezne kamate koje teku od dana presuđenja 9.7.2025. do isplate.
U Novoj Gradiški 9. srpnja 2025.
S u d a c :
Željka Paunović
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.
DN-a:
1. Odvj. Darko Samardžija
2. Odvj. Goran Gložinić