Revr-1306/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1306/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Š. iz I., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-1039/14-2 od 25. ožujka 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu br. P-2008/11- 31 od 12. ožujka 2014., u sjednici vijeća održanoj 9. studenoga 2016.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e

Revizija tužitelja protiv odluke o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženici je naloženo tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplatiti bruto iznos od 6.843,13 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospijeća svakog mjesečnog iznosa dodatka do isplate, te je ujedno naloženo tuženici da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 4.875,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, sve u roku 8 dana. Točkom II. odbijen je ostali dio tužbenog zahtjeva.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže da se revizija prihvati i ukine presuda suda drugog stupnja i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje. Traži i troškove revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija na odluku o glavnom tužbenom zahtjevu nije osnovana, dok je u odnosu na odluku o trošku nedopuštena.

Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP-a propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka zakona one mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U st. 3. iste zakonske odredbe propisano je da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP-a).

U podnesenoj reviziji tužitelj postavlja sljedeća pravna pitanja:

„1. Treba li se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe, koji rad je normiran i faktično organiziran kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, prilikom isplate plaće vrednovati kao rad u trajanju od 24 sata?

2. Smatra li se dnevnim odmorom iz čl. 53. st. 1. Zakona o radu, odnosno prekidom rada, odmor za vrijeme obavljanja stražarske službe u trajanju od 4x2 sata kroz vrijeme od 24 sata obvezne nazočnosti na radnom mjestu?“

Kao razloge važnosti tužitelj u reviziji navodi različitu praksu županijskih sudova i to Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2834/2011, Županijskog suda u Varaždinu broj Gž- 4042/12, Županijskog suda u Splitu broj Gžri-147/12, Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžr-97/12, Županijskog suda u Puli broj Gž-3398/11, Županijskog suda u Zadru broj Gž- 2547/11 i Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-2009/12 u kojima su sudovi zauzeli shvaćanje da se odmor za vrijeme obavljanja straže/dežurstva u trajanju od 2 sata ne može smatrati prekidom rada odnosno dnevnim odmorom, već i to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme, a to iz razloga što ukupno radno vrijeme čini, uz efektivni rad i vrijeme obvezne prisutnosti na radu, a iz izvedenih dokaza proizlazi da za vrijeme obavljanja straže tužitelj nema mogućnosti napuštanja mjesta gdje se ona obavlja.

Predmet spora je zahtjev tužitelja, djelatne vojne osobe, za isplatom dodataka na plaću na ime prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanom i za rad u smjenama, a kojeg je tužitelj obavljao i to za razdoblje od siječnja 2009. do rujna 2009.

Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, a drugostupanjski je sud potvrdio takvu presudu utvrđujući da je kroz utuženo razdoblje tužitelj ostvario prekovremene sate rada zbog rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanima. Utvrđeno je da je tužitelj na ime takvog rada uvijek nakon obavljene službe koristio slobodne dane, ali ne za ukupno ostvarene prekovremene sate za koje u postupku traži naknadu.

Tužitelju je tako prema presudi suda prvog stupnja, koju je potvrdio sud drugog stupnja, dosuđen iznos od 6.843,13 kn, a preko tog iznosa za do zatraženog iznosa od 17.245,56 kn je odbijen, jer su sudovi smatrali da tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad osnovom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni osnovom odredbe iz čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR) te Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj 27/01) i Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 27/05) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. („Narodne novine“, broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08).

Pri tome su nižestupanjski sudovi u odnosu na dežurstvo koje je tužitelj vršio kontinuirano u trajanju od 24 sata, rad od osam sati tretirali redovnim radom, daljnjih osam sati prekovremenim radom, a daljnjih osam sati su računali kao dnevni odmor. U dane vršenja službe vikendom nižestupanjski su sudovi tužitelju obračunali naknadu za prekovremeni rad od 16 sati te opet daljnjih osam sati računali kao dnevni odmor.

Odredbom čl. 97. st. 1. ZSOSRH/07 propisano je da rad dulji od punog radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti.

U st. 2. propisano je da se na rad iz st. 1. ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U st. 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U st. 4. je propisano da rad iz st. 3. ovog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U st. 5. je propisano da djelatnoj vojnoj osobi službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

U st. 6. određeno je da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

U st. 7. propisano je da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 6/03, 75/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Iznimno je propisano da se djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu dnevno radno vrijeme traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.

Tužitelj u reviziji postavlja materijalnopravna pitanja koja se odnose na način vrednovanja rada djelatnih vojnih osoba za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva prilikom isplate plaće, s obzirom na specifičnost ovakve službe djelatnih vojnih osoba (nemogućnosti napuštanja radnog mjesta tijekom višednevnog boravka na terenu), a koja su prema ocjeni ovog suda važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i o čijem rješenju ovisi odluka u ovom sporu.

Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kada je tužitelj višednevno boravio na terenu radi obavljanja poslova straže ili dežurstva životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice rada na terenu ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata. Stoga, uzimajući u obzir sve navedeno, rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može se vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, a takav je stav drugostupanjskog suda (da nije fizički moguće i nije životno da bi djelatnik obavljao rad 24 sata dnevno i to u kontinuitetu od 7 dana uzastopno) u skladu s pravnim shvaćanjem ovog suda zauzetom u odluci ovog suda broj Revr 753/09 od 17. studenoga 2009. (u istovjetnoj situaciji boravka i rada na terenu u trajanju od više dana kontinuirano), zbog čega revizija tužitelja nije osnovana i valjalo ju je odbiti na temelju čl. 393. ZPP-a.

Revizija protiv odluke o trošku je nedopuštena.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet

– meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja u odnosu na odluku o parničnom trošku odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

Zagreb, 9. studenoga 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.