Rev-2018/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2018/1996-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Nenada Perina i mr.sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. D. rođ. D., iz V. T., koju zastupa punomoćnik V. D., odvjetnik u V., protiv tuženog B. D. s.p.o. iz L., kojeg zastupa punomoćnica B. H., odvjetnica u L., radi predaje u posjed nekretnina, odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Okružnog suda u Varaždinu, sada Županijskog suda u Varaždinu, od 14. listopada 1993. posl. br. Gž-1095/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Marofu od 14. svibnja 1993. posl. br. P-23/93, u sjednici vijeća održanoj dana 23. travnja 2002. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija se prihvaća te se ukidaju presuda Okružnog suda u Varaždinu, sada Županijskog suda u Varaždinu, od 14. listopada 1993. posl. br. Gž-1095/93 i presuda Općinskog suda u Novom Marofu od 14. svibnja 1993. pos. br. P-23/93 i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

Tuženik B. DP s.p.o. iz L. dužan je predati tužiteljici D. V., rođ. D. iz V. T., poslovnu prostoriju povr. oko 6x6 metara ili 36 m², koja se nalazi desno od ulaza u kućnu vežu, ulične kuće u V. T., koja je sagrađena na čkbr. 154 dvorište u V. T. površine 111 čhv, upisane u z.k.u. 616 k.o. V. T., u posjed, ispražnjenu od osoba i stvari, kao i nadoknaditi joj parnični trošak u iznosu od 200.300.- HRD, a sve u roku od 15 dana."

Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tuženog protiv te presude i potvrđena presuda prvostupanjskog suda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude preinače i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da se obje te odluke ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužiteljica je podnijela odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio o reviziji.

Revizija je osnovana.

U ovom predmetu tužiteljica temelji svoj zahtjev na pravu vlasništva (suvlasništvo u ½ dijela) sporne poslovne prostorije, a tuženi tvrdi da sporna poslovna prostorija spada u prostorije koje su nacionalizirane na temelju Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Službeni list bivše SFRJ, broj 52/58 – dalje: Zakon o nacionalizaciji).

Oba nižestupanjska suda zaključuju da se ne radi o poslovnom prostoru koji je bio nacionaliziran. Taj zaključak izvode na temelju stanovišta da je nakon donošenja Zakona o nacionalizaciji bilo potrebno donošenje rješenja nadležne komisije po odredbama Uredbe o postupku za provođenje nacionalizacije najamnih zgrada i građevinskih zemljišta (Službeni list bivše SFRJ, broj 4/59, 53/61, 8/64 i 1/65) da bi se neka poslovna prostorija smatrala nacionaliziranom – čije postojanje u ovom predmetu nije utvrđeno, pa smatraju da do nacionalizacije spornog poslovnog prostora nije ni došlo.

Revident smatra da je do nacionalizacije poslovnih prostorija došlo stupanjem na snagu Zakona o nacionalizaciji, a da je eventualno rješenje o nacionalizaciji nadležne komisije imalo samo deklaratorni karakter.

Stanovište nižestupanjskih sudova je pogrešno.

Naime, u odredbi čl. 12. toč. 5. Zakona o nacionalizaciji bilo je izričito navedeno: "Danom stupanja na snagu ovog zakona nacionaliziraju se poslovne prostorije u stambenoj zgradi u vlasništvu građana". Iz toga je jasno proizlazilo da se poslovne prostorije u stambenoj zgradi u vlasništvu građana imaju smatrati nacionaliziranim po sili samog zakona danom stupanja na snagu tog zakona (26. 12. 1958.).

Uredba na koju se pozivaju nižestupanjski sudovi je imala provedbeni značaj – što je vidljivo već i iz samog njezinog naziva. Također, iz sadržaja odredaba čl. 10. i čl. 15. iste Uredbe jasno je vidljivo da se u postupku po odredbama te Uredbe utvrđuje predmet nacionalizacije koji je već "zakonom nacionaliziran" (čl. 15. st. 1. Uredbe). Zbog toga su se poslovne prostorije iz čl. 12. toč. 5. Zakona o nacionalizaciji od dana stupanja na snagu tog zakona smatrale nacionaliziranim do eventualnog donošenja rješenja kojim se te prostorije izuzimaju iz nacionalizacije i ostavljaju u vlasništvu građana u smislu odredaba čl. 13. st. 2. i čl. 14. tog zakona.

Prema tome, rješenje nadležne komisije za nacionalizaciju u postupku utvrđivanja predmeta nacionalizacije je bilo samo deklaratorne prirode, osim u slučaju izuzimanja i ostavljanja u vlasništvu građana – u kojem slučaju je bilo od konstitutivnog značaja.

Pri tome treba dodati da je nacionalizacija bila način stjecanja po sili samog zakona, pa se od dana stupanja na snagu tog zakona smatralo da je prijašnji vlasnik izgubio svoje pravo i bez brisanja tog prava u zemljišnim knjigama.

Nižestupanjski sudovi su izražavanjem suprotnog stanovišta pogrešno primijenili materijalno pravo, pa je time ostvaren revizijski razlog iz čl. 385. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) .

Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi su propustili utvrditi odlučnu činjenicu u ovom sporu: da li se u konkretnom slučaju zaista radi o poslovnom prostoru koji bi spadao u okvir nacionalizacije po odredbama čl. 12. Zakona o nacionalizaciji. To nije vidljivo niti iz priloženog zemljišno-knjižnog izvatka (list 5), jer nije vidljivo da bi sporni poslovni prostor bio uopće upisan u zemljišne knjige kao posebni dio zgrade.

Zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, jer je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je na temelju čl. 395. st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci.

U ponovnom postupku bit će potrebno utvrditi gdje se točno nalazi i što u naravi predstavlja sporna prostorija, imajući u vidu da nije upisana u zemljišne knjige kao posebni dio zgrade. Nakon toga je potrebno ocijeniti da li je u vrijeme stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji ta prostorija spadala u one navedene u čl. 12. tog zakona.

Tek tada će sud biti u mogućnosti donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

U Zagrebu, 23. travnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.