Revr-317/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 317/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. S. iz S. N., N. S., koju zastupa punomoćnik D. E., odvjetnik u Odvjetničkom društvu E. & Š. u Z., protiv tuženika S. c. u Z., Z., kojeg zastupa punomoćnik L. V., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-317/11 od 7. lipnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-680/09 od 2. studenoga 2010., u sjednici održanoj 12. ožujka 2013.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da otkaz („prestanak rada“) ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljenog 18. srpnja 2008. nije dopušten, da radni odnos tužiteljice nije prestao i da se naloži tuženiku vratiti tužiteljicu na poslove konobara u prehrani (toč. I./I izreke); zatim zahtjev da se utvrdi da je s danom 1. đu tužiteljice i tuženika sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme na siječnja 2009. izme

poslovima konobara u prehrani, sadržaja navedenog u toč. I./II izreke, kao i zahtjev da se naloži tuženiku da tužiteljici za razdoblje od 11. veljače 2009. do vraćanja na posao isplati naknadu plaće u mjesečnom bruto iznosu od 6.130,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže razvrstanim na pojedine mjesečne iznose kako je navedeno u toč. I./III izreke. Ujedno je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 7.995,00 kn (toč. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude preinače, a podredno ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju u kojem predlaže istu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora.

Revizija nije osnovana

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP), koji se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima obje nižestupanjske presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u prikupljenoj procesnoj građi te nemaju nikakvih nedostataka zbog koji se ne mogu ispitati. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, u ovom predmetu je odlučeno o svim postavljenim tužbenim zahtjevima, pa tako i o zahtjevu tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti otkaza („prestanak rada“) ugovora o radu od 18. srpnja 2008., što je razvidno iz izreke prvostupanjske presude (toč. I./I). Pritom okolnost da se u obavijesti „prestanak rada“ upućenoj tužiteljici 10. veljače 2009. navodi da joj radni odnos zaključen ugovorom o radu na određeno vrijeme prestaje s danom 10. veljače 2009. nije odlučna za ovaj spor (to ionako nije na štetu tužiteljice) i utoliko nema značenje bitne povrede odredaba parničnog postupka, kako se to neutemeljeno sugerira u reviziji. Prema tome, nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP kojeg ističe revidentica.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku koji je prethodio reviziji, u bitnome, je utvrđeno:

- da je tužiteljica temeljem sklopljenih ugovora o radu na određeno vrijeme radila kod tuženika neprekidno od 15. listopada 2007. na poslovima konobar u prehrani, time da je zadnji ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen 18. srpnja 2008. s trajanjem do 31. prosinca 2008.,

- da je tuženik zbog povećanog obima posla 23. siječnja 2009. ponudio tužiteljici novi ugovor o radu na određeno vrijeme za razdoblje od šest mjeseci, koji je tužiteljica izmijenila na način da je na ugovoru precrtala riječ „određeno vrijeme“ i napisala „neodređeno“, te je isti potpisala,

- da je tuženik dopisom od 10. veljače 2009. obavijestio tužiteljicu o prestanku radnog odnosa,

- da je tužiteljica pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava o kojem se tuženik nije očitovao.

Kraj takvog stanja stvari nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je radni odnos tužiteljici prestao istekom roka utvrđenog ugovorom o radu na određeno vrijeme od 18. srpnja 2008. i da slijedom toga nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 10. st. 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 - dalje: ZR) za prerastanje ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te kada su ocijenili da dopis tuženika od 10. veljače 2009. kojim je obavijestio tužiteljicu o prestanku rada s danom 10. veljače 2009. ne predstavlja odluku o otkazu ugovora o radu i slijedom toga odbili tužbene zahtjeve tužiteljice.

Prema odredbi čl. 10. st. 4. ZR, ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme prestaje istekom vremena utvrđenoga tim ugovorom (identično je regulirano i čl. 103. st. 1. toč. 2 ZR), što znači da istekom toga roka ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme prestaje po samom zakonu (ex lege). S obzirom da tužiteljica nije prihvatila sklapanje novog ugovora o radu na određeno vrijeme koji joj je ponuđen 23. siječnja 2009. (naprotiv, samoinicijativno ga je prepravila u ugovor o radu na neodređeno vrijeme), pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je tužiteljici radni odnos prestao po sili zakona istekom vremena na koje je bio zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme od 18. srpnja 2008., odnosno da joj je radni odnos prestao s danom 31. prosinca 2008.

Okolnost pak da je tužiteljica i nakon 31. prosinca 2008. nastavila dolaziti na posao (sve do 10. veljače 2009.) ne znači da je time u smislu odredbe čl. 10. st. 5. ZR njezin ugovor o radu na određeno vrijeme prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Naime, rad bez ugovora o radu, a nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme, ne predstavlja radni odnos, već faktični rad koji kao takav ne stvara zakonsku pretpostavku za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Stoga okolnost da je tužiteljica (i) nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme nastavila raditi kod tuženika još 41 dan nije od utjecaja na njezin radno-pravni status, jer se radni odnos zasniva ugovorom o radu (čl. 8. ZR), koji u konkretnom slučaju nije sklopljen.

Dakle, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da nisu ispunjene pretpostavke za prerastanje (pretvaranje) tužiteljičina ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme (čl. 10. st. 5. ZR) i taj tužbeni zahtjev odbili.

Pravilno je odbijen i zahtjev tužiteljice upravljen na utvrđenje da otkaz („prestanak rada“) ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljenog 18. srpnja 2008. nije dopušten. Glede toga ovaj sud je suglasan sa shvaćanjem nižestupanjskih sudova da tuženikov dopis od 10. veljače 2009. kojim je obavijestio tužiteljicu o prestanku radnog odnosa ne predstavlja odluku o prestanku ugovora o radu, jer je tužiteljici radni odnos prestao ex lege, istekom vremena na koje je bio zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme. Sklapanjem ugovora o radu na određeno vrijeme poznata su radniku i poslodavcu prava i obveze, pa tako i trajanje radnog odnosa, zbog čega obavještavanje tužiteljice o prestanku radnog odnosa zasnovanog na određeno vrijeme nije niti bilo nužno, jer se u biti ograničava samo na deklariranje sadržaja tog ugovora. Prema tome, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili taj tužbeni zahtjev jer tužiteljici radni odnos nije prestao temeljem navedene obavijesti poslodavca od 10. veljače 2009., već temeljem ugovora istekom određenog vremena, dakle, na zakonit način (čl. 10. st. 4. i čl. 103. toč. 3. ZR).

Slijedom svega rečenog, suprotna razlaganja u reviziji nemaju nikakve osnove i ne mogu se prihvatiti.

Štoviše, navodi tužiteljice u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava uglavnom se svode na drugačiju ocjenu izvedenih dokaza i iznošenje vlastitih zaključaka – suprotno od ocjene i zaključaka nižestupanjskih sudova. Međutim, smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. S druge pak strane treba reći da se revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ne može temeljiti na drugačijim činjenicama od onih utvrđenih u postupku pred nižestupanjskim sudovima, pa takvim navodima pravilnost odluke nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju.

Zbog navedenog, a kako se nisu ostvarili istaknuti revizijski razlozi, na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tužiteljice je odbijena kao neosnovana.

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 12. ožujka 2013.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.