Rev-x-61/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 61/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika S. J. iz R., kojeg zastupa punomoćnik I. R., odvjetnik u R., protiv tuženika-protutužitelja 1. D. Š. i 2. S. Š. OIB ..., oboje iz J., koje zastupa punomoćnik A. I., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2601/2012 od 23. rujna 2015. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3024/10 od 15. veljače 2012., u sjednici održanoj 10. svibnja 2016.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja-protutuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2601/2012 od 23. rujna 2015. pod st. 1. izreke kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3024/10 od 15. veljače 2012. u dijelu pod st. 5. izreke (kojom je naloženo tužitelju-protutuženiku isplatiti tuženiku- protutužitelju iznos 31.526,26 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti sa zateznom kamatom).

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja-protutuženika u odnosu na drugotuženicu-protutužiteljicu S. Š. odbacuje se kao nedopuštena.

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužitelja-protutuženika protiv odluke o parničnim troškovima sadržana u st. 1. izreke presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2601/12 od 23. rujna 2015. kojom je potvrđena odluka o parničnim troškovima u st. 8. i 9. izreke presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3024/10 od 15. veljače 2012. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3024/10 od 15. veljače 2012. suđeno je:

1. Nalaže se 1.tuženiku-protutužitelju D. Š. da isplati tužitelju-protutuženiku S. J. iznos od 10.000 EUR-a (slovima: desettisuća eura) u valuti Republike Hrvatske s kamatom koju E. b. d.d. isplaćuje na devizne štedne uloge bez posebne namjene, a koja teče počev od dana 09. veljače 2006.g. pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika S. J. u odnosu na potraživanje kamate počev od dana 17. veljače 2004.g. do 08. veljače 2006.g.

3. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika S. J. u odnosu na drugotuženu S.

Š. u cijelosti, a koji glasi:

„Dužna je drugotužena solidarno s prvotuženikom isplatiti tužitelju glavnicu u iznosu od 10.000 EUR-a te dospjele kamate što ih E. b. d.d. isplaćuje za devizne štedne uloge bez posebne namjene, tekuće od dana 17. veljače 2004.g. do isplate, sve u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju E. b. d.d. na dan isplate te mu naknaditi parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

4. Utvrđuje se da su ništavi svi ugovori o novčanoj pozajmici zaključeni između S. J. iz R., kao zajmodavca i D. Š. iz J., kao zajmoprimca u periodu od 08. siječnja 1997.g. do 17. siječnja 2003.g. i to:

a) Ugovor o novčanoj pozajmici zaključen dana 08.01.1997. godine, ovjeren 08. siječnja 1997. godine u R. po javnim bilježnicima J. B., O. S. O. iz R. pod brojem Ov-115/97. b) Ugovor o novčanoj pozajmici zaključen dana 8.06.1998.g., ovjeren 29. lipnja 1998. g. u R. po javnim bilježnicima J. B., O. S. O. iz R. pod brojem Ov-4701/98.

c) Ugovor o novčanoj pozajmici zaključen dana 8.06.1999.g., ovjeren 19. lipnja 1999. g. u R. po javnim bilježnicima J. B., O. S. O. iz R., pod brojem Ov-3557/99.

d) Ugovor o novčanoj pozajmici zaključen dana 07.01.2000.g., ovjeren 07. siječnja 2000. g. u R. po javnoj bilježnici V. L. iz R., pod brojem Ov-35/2000.

e) Ugovor o novčanoj pozajmici zaključen dana 08.07.2000.g., ovjeren 13. srpnja 2000. g. u R. po javnoj bilježnici V. L. iz R., pod brojem Ov-3104/2000.

f) Ugovor o novčanoj pozajmici zaključen dana 02.02.2001. g. ovjeren 06. veljače 2001. g. u R. po javnoj bilježnici V. Ć. iz R., pod brojem Ov-1661/01.

g) Ugovor o novčanoj pozajmici zaključen dana 04.02.2002.g., ovjeren 05. veljače 2002. g. u R. po javnoj bilježnici V. L. L. iz R., pod brojem Ov-702/2002.

h) Ugovor o novčanoj pozajmici zaključen dana 17.01.2003.g., ovjeren 21. siječanj 2003. g. u R. po javnoj bilježnici V. Š. iz R., pod brojem Ov-101/03.

5. Nalaže se tužitelju-protutuženiku S. J. da isplati prvotuženiku-protutužitelju D. Š. iznos od 31.526,26 EUR-a (slovima: tridesetjednutisuću petstodvadesetšest eura i dvadesetšest centi) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče počev od dana 29. rujna 2011. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem za 5%-nih poena eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu na dan isplate, u roku od 15 dana.

6. Odbija se dio protutužbenog zahtjeva u točci 1/ koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništav ugovor o novčanoj pozajmici zaključen između S. J. iz R., kao zajmodavca i D. Š. iz J., kao zajmoprimca zaključen dana 17.02.2004.g., ovjeren 17. veljače 2004. g. u R. po javnoj bilježnici V. Š. iz R., pod brojem Ov-387/04.

7. Odbija se dio protutužbenog zahtjeva u točci 2/ kojom se traži isplata iznosa iznad dosuđenih 31.526,26 EUR-a pa do zatraženih 37.620,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću od svakog pojedinog iznosa koja se plaća na štedne uloge po viđenju na devizna sredstva za DEM kod E. b. d.d. R. počevši od 09. veljače 1997. godine pa do 31. prosinca 2001. g., a na devizna sredstva za EUR kod E. i S. b. d.d. R. od 01. siječnja 2002. g. do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008.g. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem za 5%-nih poena eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu na dan isplate na svaki pojedini iznos kao i u dijelu kojim se traži isplata zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos, a prije dana 29. rujna 2011. godine.

8. Nalaže se tužitelju-protutuženiku S. J. da naknadi drugotuženoj S. Š. prouzročeni parnični trošak u iznosu od 8.610,00 kn (osamtisućašestodesetkuna) u roku od 15 dana.

9. Tužitelj-protutuženik S. J. i prvotuženik-protutužitelj D. Š. snose svaki svoje troškove postupka.

Presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2601/2012 od 23. rujna 2015. u stavku I. izreke odbijena je žalba tužitelja-protutuženika (dalje u tekstu tužitelja) i tuženika kao protutužitelja (dalje u tekstu tuženika) kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u st. 1., 3., 5., 7., 8. i 9. izreke. Prema stavku II. izreke uvažena je žalba tuženika te preinačena prvostupanjska presuda u st. 6. izreke i suđeno je tako da je utvrđen ništav ugovor o novčanoj pozajmici zaključen između S. J. kao zajmodavca i D. Š. kao zajmoprimca zaključen 17. veljače 2004., ovjeren 17. veljače 2004. u R. kod javne bilježnice V. Š. u R., pod poslovnim brojem Ov-387/04. Nadalje u stavku III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

Protiv drugostupanjske presude kojom je u stavku I. izreke potvrđena prvostupanjska presuda u stavcima 3., 5., 8. i 9. izreke prvostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava predloživši da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine nižestupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno izmijeni presudu u smislu revizijskih navoda uz obvezu naknade troškova tužitelju. Potražuje trošak revizije.

U odgovoru na reviziju tuženici se protive navodima revizije te predlažu da se ista kao neosnovana odbije, podredno da se ista kao nedopuštena odbaci. Potražuju trošak odgovora na reviziju.

Revizija nije osnovana protiv dijela odluke kojom je naloženo tužitelju isplatiti tuženiku 31.526,26 EUR-a, dok protiv odluke o troškovima parničnog postupka kao i protiv dijela odluke kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na 2.tuženicu revizija nije dopuštena. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), u povodu revizije čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu kojim se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, dakle u okviru revizijskih razloga bitnih povreda parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava određeno obrazloženih u reviziji.

Iako se tužitelj u reviziji poziva na povredu odredaba parničnog postupka, istu ne obrazlaže pobliže u čemu bi se te povrede sastojale, pa stoga ove prigovore kao neobrazložene ovaj sud niti ne može razmatrati.

U reviziji tužitelj zapravo osporava zaključak nižestupanjskih sudova u prihvaćanju protutužbenog zahtjeva. Na taj način dovodi u pitanje činjenična utvrđenja nžestupanjskih sudova i pravnu ocjenu donesenu na temelju tih utvrđenja. Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze sudovi nisu tumačili u skladu sa stavom tužitelja zapravo dovode u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud odlučuje u reviziji polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su tužitelj i D. Š. 8. siječnja 1997. sklopili ugovor o pozajmici tadašnjih 25.000,00 DEM, i da je tužitelj taj novac predao 1.tuženiku odjednom, prilikom potpisivanja ugovora,

- da svi naknadni ugovori predstavljaju produžavanje tog prvog ugovora i roka povrata pozajmljenog novca,

- da nikakav daljnji novac na temelju tih ugovora tužitelj nije predao tuženiku,

- da je prvotuženik D. Š. isplaćivao novac na ime kamata do 8. prosinca 2005.,

- da je prvotuženik D. Š. na ime glavnice vratio tužitelju 5.000 DEM-a, te

- da je prvotuženik plaćao kamate od sklapanja ugovora u siječnju 1997. do prosinca 1999. na 25.000 DEM-a, od siječnja 2000. do lipnja 2000. na 23.000 DEM-a te od srpnja 2000. do prosinca 2005. na 20.000 DEM-a u protuvrijednosti prema važećoj valuti, što ukupno iznosi 61.660 DEM-a ili 31.526,26 EUR-a preračunato prema važećem tečaju.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da su stranke sklopile ugovor o zajmu u smislu odredaba čl. 557. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 dalje ZO) pa ocijenivši da je ugovor o zajmu strane valute sklopljen u vrijeme kada je pozajmljivanje strane valute bilo zabranjeno utvrđuju da je ugovor između tužitelja i prvotuženika D. Š. ništav, na temelju čl. 103. st. 1. ZOO slijedom čega ocjenjuju da takav ugovor ne proizvodi pravne učinke među strankama.

Prema odredbi čl. 557. ZOO ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu druge zamjenjive stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu vrati poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste ili kvalitete.

Nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da su stranke sklopile ugovor o zajmu iz čl. 557. st. 1. ZOO, pa kako je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio je na snazi Zakon o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlatom („Narodne novine“ broj 91a/93, 36/98 i 32/01), koji je u čl. 10. st. 3. propisao da je kupnja i pozajmljivanje deviza, kao i posredovanje u kupnji, prodaji i pozajmljivanju deviza između domaćih osoba i između domaće osobe, i strane osobe u Republici Hrvatskoj dopušteno u slučajevima na način predviđen tim zakonom, te u čl. 34. kojim je propisano da domaće fizičke osobe mogu koristiti devize sa svojih deviznih računa i deviznih štednih uloga za plaćanje uvoza robe i usluga u inozemstvu, a u Republici Hrvatskoj za kupnju obveznica koje glase na stranu valutu, davanja donacija u nastavne kulturne i humanitarne svrhe, te obavljanje drugih plaćanja kada je to predviđeno zakonom, pravilno zaključuju da je takav ugovor ništav prema odredbi čl. 103. st. 1. ZO, te je po odredbi čl. 104. st. 1. ZOO svaka strana dužna vratiti ono što je po osnovi takvog ugovora primila.

Stoga je pravilno prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika.

Kako je tužitelj od prvotuženika na temelju ugovora o novčanoj pozajmici kojeg je sud utvrdio ništavim primio u iznosu ukupno 61.600 DEM odnosno preračunato u važeću valutu 31.526,26 EUR-a (61.660,00:1.95583) to su pravilno nižestupanjski sudovi prihvatili protutužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa od 31.526,26 EUR-a. Time je materijalno pravo pravilno primijenjeno pa su neosnovani revizijski navodi tužitelja koji se poziva na primjenu odredbe čl. 105., 108. i 163. te čl. 312. i 313. ZOO. Međutim, pogrešno su pri tome nižestupanjski sudovi dosudili kunsku protuvrijednost navedenog iznosa, jer se radi o ništavom ugovoru, i svaka stranka vraća ono što je po toj osnovi primila (čl. 104. ZOO). Kako tužitelj-protutuženik u reviziji u tom dijelu ne iznosi posebne određene razloge, to sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud nije u tom dijelu ovlašten ispitivati pobijanu presudu.

S obzirom na to da nisu ostvareni revizijski razlozi na koje je ukazao tužitelj, valjalo je reviziju odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP u odnosu na dio protutužbenog zahtjeva prema kojem je tužitelj dužan isplatiti tuženiku 31.526,26 EUR-a.

Revizija u odnosu na drugotuženicu S. Š. nije dopuštena.

Naime, prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000 kuna.

Vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude (10.000 EUR-a) ne prelazi 200.000 kuna, pa revizija nije dopuštena u odnosu na drugotuženicu.

U konkretnom slučaju protiv pobijane presude bilo je moguće podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, no ovako podnesena revizija ne ispunjava ni minimum zakonskih pretpostavki a da bi je se ista moglo smatrati revizijom iz čl. 382. st. 2. ZPP.

Stoga je reviziju u odnosu na drugotuženicu valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP.

Revizija protiv odluke o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

O zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak (čl. 164. st. 4. ZPP-a), s time što se odluka o trošku u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 4. ZPP-a).

Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).

Iz navedene odredbe slijedi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka potrebno ocijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak. Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojega je dopuštena revizija jer glede parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

Upravo odredbe ZPP-a o litispendenciji otkrivaju pravu prirodu rješenja o troškovima parničnog postupka slijedom koje rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a. Naime prema odredbi čl. 194. st. 1. ZPP-a parnica počinje teći dostavom tužbe tuženiku. U pogledu zahtjeva koji je stranka postavila u tijeku postupka parnica počinje teći od časa kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka (čl. 194. st. 2. ZPP-a). Parnica dakle ne počinje teći podnošenjem zahtjeva za naknadu parničnih troškova nego samo u pogledu tužbenog zahtjeva, pa se i litispendencija odnosi na tužbeni zahtjev, a ne i na zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Također treba imati na umu i odredbu čl. 190. ZPP-a prema kojoj se objektivna preinaka tužbe odnosi na predmet spora, dok se preinakom zahtjeva za naknadu parničnog troška ne mijenja identitet spora, iz čega također slijedi za zahtjev za naknadu parničnog troška nije sastavni dio predmeta spora, niti o tom zahtjevu teče parnica.

Zaključno, odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi se samo na ona rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno dovršava parnični postupak (npr. rješenje o smetanju posjeda, rješenje o platnom nalogu, manifestacijsko rješenje iz stupnjevite tužbe po čl. 325.a st. 1. ZPP-a).

Kada su u pitanju parnični troškovi, sama okolnost što se rješenje o troškovima postupka donosi u presudi ili rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak pred sudom ne daje tom rješenju svojstvo rješenja kojim se pravomoćno završava parnični postupak. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a), ali nemaju karakter rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP-a.

Kad je u pitanju postupanje revizijskog suda po reviziji protiv pravomoćne odluke o predmetu spora, treba imati na umu odredbu čl. 166. st. 2. ZPP-a prema kojoj je sud dužan, samo kad preinači odluku protiv koje je podnesena revizija ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiti o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP-a). Nadalje, kada sud odbaci ili odbije reviziju, odlučit će o troškovima nastalim u postupku u povodu revizije, (čl. 166. st. 1. ZPP-a). O troškovima parničnog postupka se dakle odlučuje isključivo kao o izdatku nastalom u tijeku i u povodu spora.

O pravnoj prirodi rješenja o troškovima postupka izjasnio se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-III-4937/2013 od 11. studenoga 2013. u kojem je navedeno: „Sukladno tome, samo ona odluka kojom je nadležni sud meritorno odlučio o biti stvari, odnosno o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja, jest pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona u povodu kojega je Ustavni sud Republike Hrvatske, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nadležan štititi ljudska prava i temeljne slobode podnositelja, zajamčene Ustavom Republike Hrvatske.

U ustavnosudskom postupku ocijenjeno je da osporavana odluka, u dijelu koji podnositelj pobija ustavnom tužbom, a kojim je odlučeno o trošku ovršnog postupka, ne predstavlja pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu.“ (tako i u odlukama U-III-4623/13, U-III-2365/01, U-III-954/04, U-III-1794/09 U-III-565/12, U-III140/14).

U ovom sporu parnični postupak je dovršen pravomoćnom presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1957/14-2 od 12. veljače 2013. kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu za naknadu štete, a protiv koje je podnesena predmetna revizija.

Imajući na umu naprijed iznijete razloge slijedi da u ovom slučaju nije ispunjen temeljni kriterij dopuštenosti revizije po čl. 400. st. 1. ZPP-a, jer rješenje o trošku postupka ne spada u kategoriju rješenja iz te odredbe. Zbog iznijetih razloga za dopuštenost revizije u ovom slučaju nije odlučno radi li se o reviziji u sporu u kojemu bi revizija inače bila dopuštena protiv drugostupanjske presude.

Rečeno pravno shvaćanje glede nedopuštenosti revizije protiv odluke o troškovima postupka prihvaćeno je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015.

Stoga je reviziju protiv odluke o parničnim troškovima valjalo odbaciti kao nedopuštenu po čl. 392. st. 1. ZPP-a.

Tuženicima nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer se radi o trošku koji nije nužan za ovaj postupak (čl. 155. ZPP).

Zbog svega iznesenog, riješeno je kao u izreci.

Zagreb, 10. svibnja 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.