Revt-96/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 96/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, te Nenada Perina, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića i Renate Šantek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. b. d.d. Z., kojeg zastupaju punomoćnici B. A. i I. S., odvjetnici u S., protiv tuženika T. d.o.o. u stečaju, G. – P. i B. S. iz G. – P., oba zastupani po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu L. & P. iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika B. S. protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2945/05 od 12. prosinca 2007. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-2448/02 od 26. siječnja 2005. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na tog tuženika, u sjednici održanoj dana 22. listopada 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika B. S. kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:

„I. Tuženik B. S. iz G. – P., dužan je u roku od tri dana isplatiti tužitelju kn 1.215.714,77 sa zakonskom zateznom kamatom od 23. 5. 2000. do isplate i u tom dijelu održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi ovog suda br. Ovrv-5706/00 od 19.

10. 2000.

III. Tuženik B. S. iz G. – P., dužan je u roku od tri dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 89.176,00 kn.“

Protiv te presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači ili ukine.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

U ovom predmetu je riječ o potraživanju tužitelja na temelju mjenice, a tuženik je avalist koji je jamčio za 1. tuženika kao izdatnika mjenice (trasanta) – u odnosu na kojeg je postupak prekinut zbog prestanka postojanja.

Nižestupanjski sudovi temelje odluku na odredbama čl. 33. st. 1., 46. i 47. Zakona o mjenici ("Narodne novine", broj 74/94 – dalje: ZM) prema kojima avalist odgovara imatelju mjenice solidarno s onim za koga jamči – u ovom slučaju za trasanta (1. tuženika).

Prema odredbi čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama određeno navedenih razloga u reviziji.

U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident iznosi sljedeće prigovore:

- da sud ne navodi koji Zakon o mjenici primjenjuje – da li onaj objavljen u NN 74/94 ili onaj objavljen u NN 53/91. Smatra da se zbog toga presuda ne može ispitati,

- da 2. tuženik u ovom predmetu nije bio obuhvaćen prvobitnim ovršnim prijedlogom, jer se u prijedlogu navodi da tužitelju „ovršenik nije platio“ i da je predloženo da se „ovršeniku“ naloži da namiri tražbinu, a da su to nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili,

- da nije bilo mjesta prekidu postupka samo u odnosu na 1. tuženika, već da je trebalo to učiniti i u odnosu na 2. tuženika kao solidarnog obveznika. Smatra da su prekidom postupka samo u odnosu na 1. tuženika sudovi postupili „protivno ZPP“.

Iz sadržaja prvostupanjske presude jasno je vidljivo da se prvostupanjski sud u obrazloženju pozvao na odredbe Zakona o mjenici objavljenog u NN 74/94 (str. 3 – VI. odjeljak), dok se drugostupanjski sud u obrazloženju pozvao oznakom članaka i sadržaja na te iste zakonske odredbe, iako nije izričito naveo NN u kojima je taj Zakon objavljen. Zbog toga nema nikakve dvojbe na kojim zakonskim odredbama nižestupanjski sudovi temelje svoju odredbu, pa se pravilnost i zakonitost pobijane presude mogu sa sigurnošću ispitati.

Također, iz sadržaja ovršnog prijedloga je jasno vidljivo da je prijedlog podnesen protiv dva ovršenika – dakle i protiv 2. tuženika. Okolnost što je u daljnjem tekstu prijedloga navedeno da se „nalaže ovršeniku da ovrhovoditelju namiri tražbinu“, dakle označavaju se ovršenici u jednini, nije od značaja pa niti od utjecaja na drugačiji zaključak, jer se očigledno pod pojmom „ovršenik“ podrazumijevaju oba naprijed označena ovršenika u prijedlogu. To su pravilno ocijenili i nižestupanjski sudovi.

Konačno, u vezi trećeg prigovora revidenta, treba reći da su tuženici u ovom sporu solidarni obveznici čija se solidarnost temelji na odredbama čl. 46. ZM.

Prema odredbi čl. 46. st. 1. ZM svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imatelju mjenice, a prema odredbi čl. 46. st. 2. ZM imatelj mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih osoba bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno; pri tome nije dužan da se drži reda kojim su se oni obvezali.

U konkretnom slučaju temeljem čl. 212. toč. 4. ZPP nastupio je prekid postupka u odnosu na 1. tuženika koji je prestao postojati kao pravna osoba. Imajući na umu naprijed navedeno, u slučaju da nastupi prekid postupka u pogledu jednog od tuženika, solidarna odgovornost tuženika ne sprječava nastavak postupka u odnosu na drugog tuženika.

Zbog toga neosnovano prigovara revident da je u tom pravcu postupljeno „protivno ZPP“, jer su nižestupanjski sudovi postupili potpuno u skladu s odredbama ZPP.

Prema tome, nisu osnovani prigovori revidenta, pa nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident stavlja dva prigovora:

- prigovor stajalištu sudova da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara predmetnog potraživanja i pri tome iznosi nove činjenice u tom pravcu u pogledu dospjelosti mjenice,

- prigovor da niti jedan od tuženika nije bio pozvan da akceptira predmetnu mjenicu.

Iz postupka pred nižestupanjskim sudovima je jasno vidljivo da je 2. tuženik u prvostupanjskom postupku samo stavio prigovor zastare – ne navodeći određeno činjenice na kojima temelji taj prigovor, a u tom pravcu nije naveo ništa niti u žalbi.

Prvostupanjski sud je obrazložio zbog čega taj prigovor nije osnovan u okviru odredaba čl. 78. do 84. ZM kojima je uređena zastara mjeničnopravnih zahtjeva. Revident u reviziji iznosi nove činjenice, koje nije iznosio u dosadašnjem postupku i pri tome se poziva na odredbu čl. 33. st. 1. ZM.

Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u smislu odredbe čl. 387. ZPP u reviziji nije dopušteno iznositi nove činjenice.

Zbog toga navodi revidenta u tom pravcu nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

U konkretnom slučaju je utvrđeno da su u predmetnoj mjenici trasant i trasat ista osoba odnosno da je mjenica zapravo vučena na trasanta.

Odredbom čl. 3. st. 2. ZM je propisano da se mjenica može vući (trasirati) i na trasanta, dok je odredbama čl. 109. do 112. uređena vlastita mjenica – mjenica koja nema označenu treću osobu kao trasata već samo oznaku i potpis izdavatelja mjenice (trasanta).

Prema tome u ovom predmetu je riječ o mjenici u smislu čl. 3. st. 2. ZM u vezi s odredbama čl. 109. do 112. ZM.

Prema odredbi čl. 112. st. 1. ZM izdavatelj mjenice (trasant) odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice, što znači da mjenicu nije potrebno podnositi na akceptiranje trasatu. Također, prema prirodi stvari, mjenicu nije potrebno podnositi na akcepitranje ni avalistu koji jamči za trasanta.

Dakle, u konkretnom slučaju okolnost što mjenica nije podnesena tuženicima na akceptiranje nema nikakvog značaja, pa neosnovano prigovara revident i u tom pravcu.

Prema tome, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 22. listopada 2009.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.