III Kr-73/2015-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 73/15-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog M. S. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 99. stavka 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07. i 152/08.; dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o zahtjevima osuđenika M. S. i M. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presude Općinskog suda u Gospiću od 29. kolovoza 2013. broj K-444/2009-152 i Županijskog suda u Rijeci od 4. ožujka 2015. broj Kž-355/2014-8, u sjednici održanoj 10. lipnja 2015.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se zahtjevi osuđenika M. S. i M. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovani.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Gospiću od 29. kolovoza 2013. broj K-444/2009-152, potvrđenom presudom Županijskog suda u Rijeci od 4. ožujka 2015. broj Kž-355/2014-8 M. S. i M. P. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 99. stavka 1. KZ/97 pa je, na temelju tog propisa, M. S. osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, a M. P. na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i devet mjeseci, dok je osuđenicima, na temelju članka 122. stavka 1., 3. i 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.; dalje u tekstu: ZKP/97) naloženo naknaditi troškove kaznenog postupka svakome u iznosu po 4.758,16 kuna te troškove kaznenog postupka oštećenog M. J. svakome u iznosu po 1.562,50 kuna, a oslobođeni su obveze naknade paušalne svote troška kaznenog postupka.

III Kr 73/15-4

Osuđeni M. S. podnio je zahtjev za izvanredno preispitivanje ove pravomoćne presude „iz svih razloga navedenih u članku 469. točka 1-5 Zakona o kaznenom postupku“, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „preinači drugostupanjsku presudu ili je ukine i predmet vrati sudu II. stupnja na ponovno odlučivanje“.

Osuđeni M. P. podnio je zahtjev za izvanredno preispitivanje te pravomoćne presude po branitelju, odvjetniku V. D., tvrdeći da je „prvo i drugostupanjskom presudom povrijeđen kazneni zakon na štetu osuđenika“ te da je „došlo (…) do povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku“, a predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „prvenstveno ukine presude Općinskog suda u Gospiću broj: K-444/2009-152 od 29. kolovoza 2013. i Županijskog suda u Rijeci broj: Kž-355/2014-8od 4. ožujka 2015., te predmet vrati na ponovno suđenje ili pak da ukine samo citiranu presudu Županijskog suda u Rijeci i predmet vrati na ponovno odlučivanje tom sudu kao drugostupanjskom“.

Zahtjevi sa spisom su, u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08) koji se, budući da je pobijana presuda postala pravomoćna nakon 1. rujna 2011., primjenjuje u postupku povodom ovog pravnog lijeka sukladno odredbi članka 574. stavka 2. tog Zakona, dostavljeni Državnom odvjetništvu Republiku Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjeve u kojem je predložilo njihovo odbijanje.

Zahtjevi za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nisu osnovani.

Iako osuđeni M. S. u zahtjevu navodi da ga podnosi „iz svih razloga navedenih u članku 469. točka 1-5 Zakona o kaznenom postupku“, u obrazloženju zahtjeva ukazuje samo dio obrazloženja drugostupanjske presude u kojem je navedeno da je on prvostupanjskom presudom osuđen „na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci“. Osuđenik tvrdi da je drugostupanjska presuda zbog toga „nerazumljiva, nezakonita i nepodobna za izvršenje“, čime zapravo ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 koja odgovara onoj iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP/97, po kojem Zakonu je ovaj kazneni postupak vođen do njegovog pravomoćnog okončanja.

Međutim, iz odredaba članka 517. stavka 1. ZKP/08, u kojima su navedene povrede kaznenog zakona i povrede odredaba kaznenog postupka zbog kojih se može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, jasno proizlazi da se taj pravni lijek ne može podnijeti zbog povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Ipak, treba istaknuti da pogrešna naznaka u obrazloženju drugostupanjske presude kazne na koju je M. S. osuđen prvostupanjskom presudom predstavlja očitu omašku u pisanju drugostupanjske odluke koju je, u skladu s odredbama članka 462. ZKP/08, moguće u svako doba ispraviti posebnim rješenjem, ako predsjednik drugostupanjskog vijeća to nađe potrebnim.

Osuđeni M. P. povredu kaznenog zakona (i to očigledno onu iz članka 469. točke 4. ZKP/08) obrazlaže tvrdnjom da je prvostupanjski sud „ispravno utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta“ između kaznenih djela iz članka 99. stavka 1. KZ/97 i odgovarajućeg kaznenog djela iz članka 118. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje u tekstu: KZ/11) koji je prije donošenja te presude stupio na snagu, ali da je „olako i

III Kr 73/15-4

nepravilno zaključio da kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz čl. 118. st. 1. KZ/11 nije blaže za počinitelja“, i to zato što „u krajnjoj liniji njegovi propisi o ublažavanju kazne zatvora omogućavaju blaže kažnjavanje primjerice mogućnost zamjene jedne godine zatvora za rad za opće dobro“. Povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku nalazi u tome što „Županijski sud u Rijeci, kao drugostupanjski, nije tome pridao nikakvu pažnju niti je to uopće komentirao u svojoj presudi“, a time da je „evidentno zanemario svoju službenu obvezu ispitivanja zakonitosti prvostupanjske presude glede egzistencije kaznenog djela o kojem je rije sukladno odredbama iz čl. 476. st. 1. toč. 2. u vezi sa čl. 469. toč. 4. ZKP“.

Suprotno ovim tvrdnjama, okolnost da KZ/11 predviđa mogućnost zamjene kazne zatvora izrečene u trajanju do jedne godine radom za opće dobro sama za sebe ne dovodi do zaključka da je taj Zakon blaži za svakog počinitelja kaznenog djela iz članka 99. stavka 1. KZ/97, pa da bi te radnje već zbog toga trebale biti pravno označene kao kazneno djelo iz članka 118. stavka 1. KZ/11. Naime, člankom 99. stavkom 1. KZ/97 propisana je za osnovni oblik kaznenog djela teške tjelesne ozljede kazna zatvora od šest mjeseci od tri godine, a člankom 118. stavkom 1. KZ/11 je za kaznenog djelo istog naziva i jednakog zakonskog opisa propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, dakle, KZ/11 je već po zaprijećenoj kazni, s obzirom na viši posebni maksimum, stroži za počinitelja tog kaznenog djela. Zbog toga sama mogućnost zamjene kazne zatvora izrečene u trajanju do jedne godine radom za opće dobro, koja je propisana člankom 55. stavkom 1. KZ/11, niti na razini apstraktne usporedbe ovih Zakona ne dovodi do zaključka da je KZ/11 blaži, a u situaciji kada je osuđenom M. P. izrečena kazna zatvora u trajanju jedne godine i devet mjeseci, koja visina kazne isključuje njenu zamjenu radom za opće dobro, potpuno je jasno da, i po načelu konkretnosti čija primjena proizlazi iz odredbe članka 3. stavka 2. KZ/11, taj Zakon (KZ/11) nije blaži za ovog počinitelja kaznenog djela iz članka 99. stavka 1. KZ/97.

Slijedom iznesenog, a budući da KZ/11 niti u posljedicama primjene neke od ostalih odredaba njegovog Općeg dijela koje bi u ovome predmetu došle u obzir, nije blaži za ovog počinitelja, nije povrijeđen kazneni zakon na štetu osuđenog M. P., pa je neosnovan njegov zahtjev podnesen iz osnove navedene u članku 469. točki 4. ZKP/08.

Suprotno navodima zahtjeva osuđenog M. P., drugostupanjski je sud po službenoj dužnosti, povodom žalbi osuđenika, ispitao prvostupanjsku presudu u skladu s odredbom članka 379. stavka 1. tada primijenjenog ZKP/97 (dakle, ispitao je i je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon – članak 379. stavak 1. točka 2. ZKP/97) pa je to jasno i konstatirao u 2. odlomku na 4. stranici pisane drugostupanjske presude. Nedvojbeno je da taj sud nije niti morao obrazlagati nepostojanje bilo koje od povreda kaznenog zakona navedenih u članku 368. ZKP/97 (a tada optuženi M. P. nije niti pobijao prvostupanjsku presudu zbog povreda kaznenog zakona, nego iz drugih žalbenih osnova), već bi, da je po službenoj dužnosti pobijanu presudu našao neku od tih povreda počinjenih na štetu optuženika, tek tada obrazložio njene razloge i odluku koju bi uslijed toga donio.

Stoga nije počinjena niti povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 469. točkom 4. ZKP/08 koju ističe osuđeni M. P..

Preostalim dijelom zahtjeva u kojem osuđeni M. P. „ističe evidentne propuste u analizi i ocjeni uvjerljivosti odnosno raznim proturječnostima prvostupanjske presude, kako u samom njenom obrazloženju, pa i sa izrekom, a u pogledu čega je potpuno izostala kritička analiza od

III Kr 73/15-4

strane žalbenog suda“, taj osuđenik zapravo polemizira s razlozima koje prvostupanjski sud iznosi za svoja utvrđenja, iz čega proizlazi da on, nudeći svoju ocjenu provedenih dokaza i izvodeći iz njih zaključke na kojima temelji ranije citirane tvrdnje, a koji su suprotni utvrđenjima prvostupanjskog suda koja je prihvatio i drugostupanjski sud, zapravo pobija pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog pravomoćnom presudom, čime pokušava ishoditi odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u trećem stupnju, a to je protivno zakonu i smislu ovog izvanrednog pravnog lijeka.

Naime, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti samo zbog povreda kaznenog zakona navedenih u članku 517. stavku 1. točki 1. ZKP/08, a ne i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa ovdje valja samo navesti da su sudovi prvog i drugog stupnja na ono činjenično stanje koje je utvrđeno konkretnom pravomoćnom presudom i u odnosu na osuđenikovu krivnju pravilno primijenili kazneni zakon.

Slijedom iznesenog, zahtjevi osuđenika M. S. i M. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nisu osnovani pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512.

ZKP/08, presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 10. lipnja 2015.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.