Croatian Supreme Court dismisses appeal on active standing transfer via Slovenian constitutional law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's revision against a lower court ruling that rejected a payment claim. The court found the appellant lacked active standing because the disputed debt, based on a bank credit agreement, legally transferred to a newly established Slovenian bank under Article 22(b)(1) of the Slovenian Constitutional Act. Consequently, the original bank was no longer the proper party to enforce the claim.
Legislator headnote
AI generatedčl. 392. a) st. 1. ZPP; čl. 22. b) st. 1. Ustavnog zakona o dopunama Ustavnog zakona o izvršenju temeljne ustavne listine o samostalnosti i neovisnosti Republike Slovenija: A creditor's claim arising from a bank credit agreement transfers ex lege to a newly established bank upon the entry into force of the constitutional act, thereby depriving the original bank of active standing.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revt 163/12-2
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Brune Frankovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. b. d.d. L., Republika Slovenija, koga zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Z. J. d.o.o., Z., koga zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. i p. j.t.d. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7097/11-3 od 24. studenoga 2011. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-2068/09 od 14. ožujka 2011., u sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2014.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu ukupnog iznosa 3.698,03 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim, kako su naznačen u toč. I izreke prvostupanjske presude. Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu 20.295,00 kn (toč. II izreke).
Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti odluke nižestupanjskih sudova i predmet vratiti na ponovno suđenje uz naknadu troška revizije.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana.
Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 – dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i smo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa 3.698,03 kn s pripadajućom zakonskom kamatom, koje potraživanje tužitelj temelji na bankarskim akreditivima i ugovoru o konverziji kratkoročnog kredita iz primarne emisije u dugoročni kredit br. … od 1. lipnja 1990., zaključen između tuženika i L. b. d.d. L., Glavna filijala Z., Z., ….
Sudovi su tužbeni zahtjev tužitelja odbili zbog nedostatka aktivne legitimacije, a to stoga jer je imovina L. b. d.d. L., Glavna filijala Z., stupanjem na snagu Ustavnog zakona o dopuni Ustavnog zakona o samostalnosti i neovisnosti Republike Hrvatske od 27. lipnja 1994. (Službeni list Republike Slovenije broj 45/1-1994), postala imovinom novoosnovane N. L. b. d.d.
Pretežiti dio revizije tužitelja odnosi se na tumačenje navedenog Ustavnog zakona koji, prema tumačenju tužitelja, nije zadirao u postojanje tužitelja i njegovu imovinu, pa da stoga nije osnovan zaključak sudova o nedostatku aktivne legitimacije.
Međutim, kao što je već u odlukama ovog revizijskog suda zaključeno (primjerice odluka broj Revt-31/2007 od 24. studenoga 2009., Revt-37/2006 od 17. studenoga 2009.), tužitelj nema aktivnu legitimaciju za predmetna potraživanja.
Pitanje L. b. d.d. L. nije bilo riješeno Ustavnim zakonom o samostalnosti i neovisnosti Republike Slovenije donesenim dana 25. lipnja 1991. (Službeni list Republike Slovenije broj 1/91), već je to učinjeno Ustavnim zakonom o dopuni Ustavnog zakona o samostalnosti i neovisnosti Republike Slovenije od 27. lipnja 1994. (Službeni list Republike Slovenije broj 45/1 – 1994).
Odredbe koje se odnose na L. b. d.d. L. i N. L. b. d.d. u Ustavnom zakonu o dopuni Ustavnog zakona o samostalnosti i neovisnosti Republike Slovenije glase:
"Članak 22. b)
L. b. d.d. L. i K. b. M. d.d. M. prenose poslovanje i imovine novim bankama osnovanim po odredbama ovog Ustavnog zakona.
Iznimno od odredbe prethodnog stavka L. b. d.d. L. i K. b. M. d.d. M. zadržavaju:
- sveukupne potencijalne obveze s naslova solidarne odgovornosti NFS i druge potencijalne obveze iz odnosa SNBJ i bivše SFRJ u onom dijelu u kojem su dužnici u drugim republikama bivše SFRJ,
- odgovarajući dio potencijalnih potraživanja iz tih osnova,
- sveukupne obveze za devize na deviznim računima i deviznim štednim knjižicama za koje Republika Slovenija nije preuzela jamstvo čl. 19. ovog Ustavnog zakona,
- obveze prema NBJ i one obveze drugih dužnika za koje je jamstvo dala bivša SFRJ, a sredstva su koristili konačni korisnici u drugim republikama bivše SFRJ,
- pripadajuća potraživanja iz tih osnova.
L. b. d.d. L. zadržava prava prema sadašnjim podružnicama i kćerima L. b. d.d. L. sa sjedištem u drugim republikama na području bivše SFRJ, s tim da zadržava i odgovarajući dio potraživanja prema NBJ s osnova deviznih štednih uloga.
Članak 22. d)
Nove banke preuzimaju svu ostalu aktivu, zajedno s preostalim potraživanjima i obvezama banaka iz čl. 22. b) ovog Ustavnog zakona.
Nove banke iz prethodnog stavka preuzimaju također:
- dio potraživanja prema NBJ s osnova isplaćenih deviznih štednih uloga štedišama u Republici Sloveniji,
- dio potencijalnih obveza prema drugim dužnicima NFS za konačne korisnike sa sjedištem u Republici Sloveniji koji u skladu sa sporazumom s drugim komercijalnim bankama postaju neposredne obveze novih banaka."
Iz ovako stipuliranih odredaba Ustavnog zakona o dopunama Ustavnog zakona o izvršenju temeljne ustavne listine o samostalnosti i neovisnosti Republike Slovenije, proizlazi da je osnovano stajalište da je ovdje sporno potraživanje prenijeto ex lege na N. L. b. d.d. Naime, odredbom čl. 22. b) st. 1. Ustavnog zakona generalno je navedeno da se na novo osnovane banke prenosi imovina L. b. d.d. L., odnosno K. b. M. d.d. M..
Potraživanje koje je ovdje predmet spora (temeljem bankarskog akreditiva i ugovora o konverziji kratkoročnog kredita) čini imovinu stare banke koja je stupanjem na snagu Ustavnog zakona postala imovinom novo osnovane banke.
Točno je da su određene obveze i potraživanja iz čl. 22. b) st. 2. i dalje ostale na staroj banci ali se ne radi o potraživanju koje je ovdje predmet spora. Odredbe čl. 22. b) st. 2. alineja 1.-5. Ustavnog zakona odnose se na obveze i potraživanja u odnosu s NBJ i SFRJ, te na obveze na deviznim računima i štednim knjižicama za koje Republika Slovenija nije preuzela jamstvo čl. 19. Ustavnog zakona. Također odredba čl. 22. b) st. 3. se ne može tumačiti da bi stara L. b. d.d. L. zadržala potraživanja iz obveznopravnih odnosa temeljem bankarskog akreditiva i ugovora o konverziji kratkoročnog kredita, a što je ovdje slučaj.
Dakle, prema pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda sporno potraživanje je temeljem odredbe čl. 22. b). st. 1. Ustavnog zakona prešlo na N. L. b. d.d. slijedom čega je ona aktivno legitimirana u ovom postupku.
U odnosu na preostale revizijske navode koji se u cijelosti odnose na komentiranje obrazloženja presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Kovačić i dr. protiv Republike Slovenije, za istaknuti je sljedeće.
Suprotno shvaćanju tužitelja, izneseni kriteriji /standardi/ u obrazloženjima navedene presude Europskog suda za ljudska prava, ne mogu se prihvatiti kao izvor prava za razrješenje predmetnog spora. Naime, ovaj se sud slaže sa usvojenim kriterijima europske stečevine iskazane u obrazloženjima navedenih presuda (dužnost stranaka međunarodnog ugovora da pregovaraju, dogovaraju i izvršavaju dogovoreno, dogovorno između sebe reguliraju temeljna pitanja podjele i raspodjele, u tu svrhu do konačnog rješenja spornih pitanje predvide i mogućnost obustave svih predmeta koji su u tijeku i slično), ali ih ne smatra izvorom prava za razrješenje predmetnog spora, kako to tvrdi tužitelj, već eventualno pomoćnim izvorom za bolje razumijevanje smisla i dosega pravila pravne stečevine EU i to u sporovima protiv ugovornih strana iz međunarodnog ugovora, što nije predmet konkretne parnice.
U tom smislu neosnovano tužitelj ističe da bi navedena presuda predstavljala razlog zbog kojeg bi ovaj revizijski sud promijenio svoju praksu u ovim predmetima.
Slijedom navedenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju kao neosnovanu.
U Zagrebu 7. listopada 2014.
Predsjednik vijeća:
Ivan Mikšić, v.r.