I Kž-786/2009-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 786/09-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Hajrije Novoselec kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala, Ileane Vinja, Lidije Grubić Radaković i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog N. G. zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona i drugih, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola od 19. kolovoza 2009. broj K-52/08-79 (Kv-163/09), u sjednici održanoj 13. listopada 2010., saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba osuđenog N. G. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom preinačene su, u postupku tzv. neprave obnove kaznenog postupka, na temelju članka 402. stavka 1. točke 1. i stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.) u odluci o kazni pravomoćna presuda Županijskog suda u Puli od 26. rujna 2008. broj K-52/08, potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 25. studenog 2008. broj I Kž 1055/08-4, kojom je N. G. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04. i 84/05.) u vezi s člankom 41. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 71/06.) te je, uz uzimanje prethodno izrečenih kazni kao utvrđenih, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju šest godina, i pravomoćna presuda Općinskog suda u Puli od 10. ožujka 2009. broj K-487/05 kojom je N. G. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela razbojništva iz članka 218. stavka 1. Kaznenog zakona te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, na način da su navedene kazne zatvora uzete kao utvrđene, pa je osuđenik, uz primjenu članka 60. stavka 2.

I Kž 786/09-5

točke c) i članka 56. Kaznenog zakona, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju šest godina i jedanaest mjeseci.

Na temelju članka 63. st. 1. Kaznenog zakona osuđenom N. G. je u jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode, i to 4. i 5. kolovoza 2003., 3. prosinca 2004., 20. travnja 2005. i 16. ožujka 2007., vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora od 9. prosinca 2007. do 25. rujna 2008. te vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanju kazne od 26. rujna 2008. pa dalje.

Protiv te presude žalbu je podnio osuđeni N. G., ne ističući žalbene osnove, ali iz obrazloženja žalbe proizlazi da se žali zbog odluke o kazni, pri čemu ne stavlja niti određeni žalbeni prijedlog, ali iz navoda žalbe je vidljivo da predlaže preinačenje pobijane presude na način da mu se izrekne jedinstvena kazna zatvora u kraćem trajanju.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se podneskom očitovalo o žalbi osuđenika na način da istu smatra neosnovanom te je predložilo njeno odbijanje, a kod tog prijedloga ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nazočan na sjednici drugostupanjskog vijeća.

Žalba nije osnovana.

Pobijajući prvostupanjsku presudu, osuđeni N. G. ističe da je jedinstvena kazna zatvora samo za jedan mjesec manja od zbroja pojedinačno utvrđenih kazni, da je to protivno praksi drugih sudova u Republici Hrvatskoj, da je njemu „u cijeloj L. skinuto najmanje na spajanju kazni“ i smatra da je trebalo uzeti u obzir činjenice da je on otac osmero djece, da je sudionik Domovinskog rata te da se uspješno liječi od ovisnosti o opojnim drogama.

Protivno ovakvim tvrdnjama osuđenika, sud prvog stupnja je prema, ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, nakon što je uzeo kao utvrđene kazne zatvora iz dvije pravomoćne presude u trajanju od šest godina i u trajanju od jedne godine, ispravno odmjerio visinu jedinstvene kazne zatvora izrekavši je u trajanju šest godina i jedanaest mjeseci.

Prije svega valja istaći da stupanj krivnje počinitelja, pogibeljnost počinjenih djela i one olakotne i otegotne okolnosti koje se, sukladno članku 56. Kaznenog zakona, uzimaju u obzir prilikom odmjeravanja svake od pojedinačnih kazni, nisu činjenice koje bi bile odlučne za odmjeravanje jedinstvene kazne primjenom odredaba o stjecaju, jer su te okolnosti bile posebno cijenjene i obrazložene za svako od kaznenih djela za koja je osuđenik presudama preinačenima u postupku neprave obnove kaznenog postupka proglašen krivim.

Odredbom članka 60. stavak 2. Kaznenog zakona, koja je primijenjena u postupku donošenja pobijane presude, propisano je da sud prilikom odmjeravanja jedinstvene kazne mora voditi računa o posebnostima višestrukog počinitelja kaznenih djela, međusobnom odnosu tih djela s obzirom na vrstu i vrijeme njihova počinjenja te svrsi kažnjavanja koju treba postići jedinstvenom kaznom.

I Kž 786/09-5

Iz ove odredbe Kaznenog zakona jasno proizlazi da olakotne, pa ni otegotne okolnosti koje su bile uzete u obzir pri utvrđivanju pojedinačnih kazni za svako od kaznenih djela za koja je osuđenik ranijim presudama proglašen krivim ne mogu biti od utjecaja na jedinstvenu kaznu. Ako bi se te okolnosti ponovno cijenile i prilikom odmjeravanja jedinstvene kazne, došlo do njihovog dvostrukog vrednovanja, a to nije dopušteno, jer bi se takvo postupanje protivilo i citiranoj odredbi članka 60. stavka 2. Kaznenog zakona i općim načelima odmjeravanja kazne.

Dakle, prilikom odmjeravanja jedinstvene kazne i u postupku neprave obnove kaznenog postupka nužno je imati na umu da se ta kazna izriče osobi koja je višekratnim počinjenjem kaznenih djela pokazala viši stupanj upornosti u kriminalnom ponašanju, a za ocjenu njegove ličnosti značajan je i međusobni odnos počinjenih djela, pri čemu treba cijeniti i radi li se o istovrsnom ili raznovrsnom stjecaju, kao i ukupan broj počinjenih djela. Također je potrebno ocijeniti i jesu li sva djela počinjena u kraćem ili duljem vremenskom razmaku te razmotriti ukazuje li i razdoblje počinjenja na potrebu strožeg ili blažeg kažnjavanja.

Presudom Županijskog suda u Puli od 26. rujna 2008. broj K-52/08 osuđeni N. G. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe droga iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona; presudom Općinskog suda u Puli od 10. ožujka 2009. broj K-487/05 osuđenik je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela razbojništva iz članka 218. stavka 1. Kaznenog zakona; pojedinačnim presudama, iz kojih su osuđeniku presudom Županijskog suda u Puli broj K-52/08 kazne zatvora uzete kao utvrđene, osuđenik je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenih djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavka 1. Kaznenog zakona (presuda Općinskog suda u Puli od 12. studenog 2007. broj K- 505/07 kojom je N. G. osuđen na kaznu zatvora u trajanju dva mjeseca), kaznenog djela teške krađe iz članka 217. stavka 1. Kaznenog zakona (presuda Općinskog suda u Puli od 23. kolovoza 2007. broj K-398/05 kojom je N. G. osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine) i kaznenih djela teške krađe iz članka 217. stavka 1. Kaznenog zakona te kaznenog djela razbojništva iz članka 218. stavka 1. Kaznenog zakona (presuda Općinskog suda u Puli od 21. veljače 2007. broj K-251/05 kojom je N. G. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i deset mjeseci).

Iz ovakvih presuda proizlazi da se radi o raznovrsnim kaznenim djelima (i onima protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom i kaznenim djelima protiv imovine), koja su počinjena u duljem vremenskom razdoblju, pa sve to ukazuje na potrebu izricanja osuđenom N. G. strože jedinstvene kazne.

Upravo zbog toga se jedinstvena kazna zatvora u trajanju šest godina i jedanaest mjeseci koja je izrečena primjenom načela asperacije iz članka 60. stavka 2. točke c) Kaznenog zakona, suprotno navodima žalbe osuđenika, i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, ukazuje u dovoljnoj mjeri odrazom iznesenih okolnosti koje se odnose na posebnosti osuđenika kao višestrukog počinitelja kaznenih djela i opisanim međusobnim odnosom tih djela.

Samo takva jedinstvena kazna zatvora pogodna je da ostvari i opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona - da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo, te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju -

I Kž 786/09-5

i svrhu kažnjavanja iz članka 50. Kaznenog zakona - da se izrazi društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utječe na ovog višestrukog počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih osuđenik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 379. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku žalbu osuđenog N. G. odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

U Zagrebu, 13. listopada 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v. r.

Hajrija Novoselec, v. r.