Legislator Case Law & Legislation
Revr-232/2006-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal on improper dismissal due to vague breach of work time.

Case Number Revr-232/2006-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the employer's appeal against a lower court ruling confirming an employee's claim for reinstatement after an improper dismissal. The lower courts found the employer's grounds for termination, specifically regarding the employee's failure to adhere to work time, were vague and unproven, as the employee did not intend to steal the tool. The court rejected the appeal because the employer failed to provide precise facts for the dismissal and could not retroactively claim a judicial termination of the contract on the same date as the dismissal.

Legislator headnote

AI generated

čl. 390. st. 1. ZPP; čl. 393. ZPP; čl. 107. st. 2. ZR: An employer cannot base an extraordinary dismissal on vague or imprecise allegations of breach of work time without concrete proof, and a subsequent request for judicial termination of the contract cannot be filed on the same date as the dismissal if the conditions for termination of the relationship are not met.

Keywords

AI generated
extraordinary dismissal vague breach of contract judicial termination of contract improper dismissal labor law appeal

Cited Legislation

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 232/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini i mr. sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika S. M. iz K. S., zastupanog po M. K. odvjetniku u Z., protiv tuženika-protutužitelja H. d.o.o. Z., zastupanog po L. A., odvjetniku u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 7. lipnja 2005. br. Gžr-1997/04, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 4. lipnja 2004. br. Pr-11712/02, u sjednici održanoj dana 10. svibnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje:

Navedenom prvostupanjskom presudom, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja, utvrđen je nedopuštenim izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tužitelju dao tuženik 20. svibnja 2000., slijedom čega je tuženik obvezan vratiti tužitelja na prijašnje radno mjesto i naknaditi mu izgubljenu zaradu, te snositi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.416,00 kn, dok je odbijen protutužbeni zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu s 20. svibnjem 2000.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik-protutužitelj (u daljem tekstu: tuženik) je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući ukidanje nižestupanjskih presuda.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor. Odgovor na reviziju nije podnijet.

Revizija tuženika nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja-protutuženika (u daljem tekstu: tužitelj) za utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika od 20. svibnja 2000. o izvanrednom otkazu ugovora o radu, kao i zahtjev za vraćanjem na rad i isplatu izgubljene zarade.

Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev nakon što su utvrdili da tužitelj nije počinio osobito teške povrede iz radnog odnosa, smatrajući da tužitelj odnošenjem pile za rezanje metala kući i povratkom iste odmah po zahtjevu tuženika, nije imao namjeru pilu otuđiti, dok otkazni razlog nepoštivanja radnog vremena smatraju nedokazanim, tim više što je takav razlog neodređen i neprecizan.

Sudovi su odbili i zahtjev tuženika kao protutužitelja za sudskim raskidom ugovora o radu s 20. svibnjem 2000., stajalištem da ne postoje okolnosti iz kojih bi proizlazilo da nastavak radnog odnosa nije moguć, te da tuženik ne može tražiti sudski raskid ugovora o radu s istim datumom s kojim je donijeta nezakonita odluka o otkazu.

Neosnovano revident ustraje u tvrdnji da je propustom prvostupanjskog suda javno objaviti odluku o protutužbenom zahtjevu, počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Takva povreda nije apsolutno bitna, jer nije navedena u čl. 354. st. 2. toč. 1. – 11. ZPP, već relativno bitna iz čl. 354. st. 1. ZPP, koja se u reviziji može isticati samo ako je učinjena pred drugostupanjskim sudom (čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP), što ovdje nije slučaj.

Ni revizijske tvrdnje da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene razloge o odlučnim činjenicama, da su razlozi drugostupanjske presude nejasni i proturječni, te da taj sud pogrešno ocjenjuje česte izostanke tužitelja s posla, nisu osnovane. Upravo obratno, drugostupanjski sud je pravilno ocijenio samo one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, kako to propisuje odredba čl. 375. st. 1. ZPP, pa nije dužan ocijeniti i one žalbene razloge koji nisu od odlučnog značenja za pravilno presuđenje spora.

U pogledu činjeničnog utvrđenja "nepoštivanja radnog vremena", kako je odlukom o otkazu stavljeno tužitelju na teret, valja odgovoriti da takav neprecizan razlog tuženik ni u postupku nije precizirao. Kako je odredbom čl. 107. st. 2. Zakona o radu, “Narodne novine” br. 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01, 82/02, 114/03 – u daljnjem tekstu: ZR) propisano da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji, to neprecizno terećenje neodređenom tvrdnjom o nepoštivanju radnog vremena sudovi pravilno smatraju nedostatnim razlogom za izvanredni otkaz ugovora o radu.

Stoga revizijski razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka, na koje ukazuje revident, nisu ostvareni.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno odbijanjem protutužbenog zahtjeva za sudskim raskidom ugovora o radu.

Sudovi, naime, pravilno utvrđuju da ponašanje tužitelja u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja osobito teške povrede radnih obveza, te da ne postoje okolnosti koje bi opravdano ukazivale da nastavak radnog odnosa nije moguć. Takvo stajalište prihvaća i ovaj revizijski sud, budući da ni sam tuženik nije u postupku pred prvostupanjskim sudom naveo razloge sudskog raskida ugovora o radu, a iznijete tvrdnje o poljuljanom povjerenju poslodavca zbog naravi i odnosa tužitelja prema radnim zadacima, ne mogu se prvi puta isticati u žalbi, pa stoga ni u reviziji, budući se revizijom ne mogu s uspjehom pobijati činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Razlozi nižestupanjskih sudova da poslodavac ne može zahtijevati sudski raskid ugovora o radu s istim datumom s kojim je ugovor o radu izvanredno otkazan, nisu osnovani. Naime, u slučaju sudskog raskida ugovora o radu, radni odnos prestaje s danom koji odredi sud, s time da pri donošenju odluke o danu prestanka radnog odnosa sud treba uzeti u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Neutemeljeni razlozi nižestupanjskih sudova o datumu sudskog raskida ugovora o radu nisu u konkretnom slučaju utjecali na pravilno odbijanje tužbenog zahtjeva, budući da nije ostvarena i druga zakonom propisana pretpostavka za sudski raskid ugovora o radu – da postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa nije moguć uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje revident, valjalo je primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.

U Zagrebu, 10. svibnja 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.