Revt-30/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 30/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Nenada Perina predsjednika vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F – T. d.o.o. S., kojeg zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u S., protiv I. tuženika Z. b. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnica R. V. K., odvjetnica u S. i II. tuženika D. R. iz S. D., kojeg zastupa punomoćnik V. D., odvjetnik u S., radi utvrđenja, odlučujući o revizijama tužitelja i II. tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj VIII Pž-4465/04-4 od 2. listopada 2007., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj XIII P-331/1998 od 10. veljače 2004., u sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2013.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se revizije tužitelja F – T. d.o.o. S. i drugotuženika D. R. kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj isključivi vlasnik riblje mlađi i ribe koja se nalazila u ribogojilištu L. d.o.o. M. – T. u stečaju u prosincu 1996. i to baš:

- cca 10 tona konzumnog lubina težine cca 350 grama po komadu (uzgoj iz 1994.), a koji se nalazi u jednom velikom okruglom bazenu i dva kaveza na platformi,

- 70.000 komada mlađi orade težine cca 200 grama po komadu (uzgoj 1995.), a koja se nalazi u jednom velikom okruglom bazenu,

- 110.000 komada mlađi lubina težine cca 200-220 grama po komadu (uzgoj 1995.), a koja se nalazi u jednom velikom okruglom bazenu,

đi lubina i 50.000 komada mlađi orade sve težine cca 100 grama

- 105.000 komada mla

po komadu (uzgoj 1996.), a koja se nalazi na platformi,

- 50.000 komada mlađi orade i 45.000 komada mlađi lubina sve težine cca 60 grama po komadu (uzgoj 1996.), a koja se nalazi na platformi."

Ujedno je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka II.). Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i drugotuženika kao neosnovane i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Protiv odluke o troškovima postupka sadržane u drugostupanjskoj presudi reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava u kojoj predlaže da se u pobijanom dijelu navedenu odluku preinači ili podredno "vrati drugostupanjskom sudu na ponovnu odluku".

Navedenu reviziju tužitelj je pravodobno (dakle u roku za podnošenje revizije) dopunio podneskom nazvanim "dopuna revizije" tako da je taj podnesak razmatran kao sastavni dio revizije, u kojoj predlaže kao u podnesenoj reviziji.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio drugotuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijanu presudu preinači na način "…da se odbaci tužbeni zahtjev", ili da se tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika odbije uz naknadu troškova postupka, a podredno da se pobijanu presudu "…preinači i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje".

Odgovori na revizije nisu podneseni.

Revizije nisu osnovane.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP) revizijski sud je bio ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.

U odnosu na reviziju drugotuženika:

Revizija drugotuženika svodi se na prigovore o "…apsurdnosti dijela tužbenog zahtjeva kojim se od tuženika (dakle podnositelja revizije) zahtijeva predaja nečega što tuženik uopće ne posjeduje" te nastavno o apsurdnosti i preostalog deklaratornog zahtjeva usmjerenog na utvrđenje prava vlasništva stvari, budući da podnositelj revizije nikada nije svojatao pravo vlasništva na ribi i ribljoj mlađi kao predmetu spora.

Nadalje, podnositelj revizije sumarno rezimirajući predmetnu parnicu ističe da nakon otvaranja stečajnog postupka nad trgovačkim društvom L. d.o.o. M. (u odnosu na kojeg je predmetni postupak već prije pravomoćno završen) i u kojem je drugotuženik bio zaposlenik, on je bio ovlašten postaviti potraživanje iz radnog odnosa.

Navodi da se predmetni spor treba voditi isključivi između stečajnog dužnika i tužitelja kao izlučnog vjerovnika budući da je riječ o izlučnom zahtjevu kojeg je tužitelj i postavio u stečajnom postupku.

Konačno, pozivajući se na rješidbu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-630/02 od 28. lipnja 2002. predlaže da se tužbu u odnosu na podnositelja revizije odbaci, a podredno odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka. Budući da se revizija drugotuženika, u kojoj su istaknuti kao revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešna primjena materijalnog prava izričito ne poziva na povredu ni jedne procesnopravne ili materijalnopravne odredbe, valjalo je razmotriti o kojim povredama procesnog ili materijalnog zakona bi eventualno bila sadržajno riječ, ali pri tome posebno imajući na umu i odredbu čl. 392.a ZPP prema kojem propisu revizijski sud ne pazi po službenoj dužnosti ni na jedan revizijski razlog.

Iz sadržaja revizijskih navoda moglo bi se zaključiti da svoje prigovore podnositelj revizije svodi na postojanje pravnog interesa tužitelja za pružanje predmetne sudske zaštite (posebice jer predlaže tužbu odbaciti), a podredno po svemu sudeći istaknut je prigovor promašene pasivne legitimacije ukazujući da se vlasnička tužba može voditi samo protiv osobe koja drži stvar, a ne i protiv onoga za kojeg nije sporno da stvar ne drži.

U odnosu na izložene prigovore valja odgovoriti da je predmetna parnica pokrenuta po tužbi tužitelja kao izlučnog vjerovnika protiv dvoje stečajnih vjerovnika kao osporavatelja postojanja izlučnog prava tužitelja, a na pasivnoj strani bio je obuhvaćen i stečajni dužnik koji postojanje izlučnog prava tužitelja nije osporavao.

Predmet spora sastojao se od deklaratornog dijela – na utvrđenje prava vlasništva ribe i riblje mlađi, a kako je to pobliže opisano u izreci (a što predstavlja jedini preostali revizijom pobijani dio), a u prijašnjem tijeku parnice se kondemnatorni zahtjev odnosio i na predaju uključujući i "…sve novčane iznose s pripadnostima stečene eventualnom prodajom ribe i riblje mlađi do predaje u posjed i slobodno raspolaganje tužitelju".

Tužbeni zahtjev je u odnosu na stečajnog dužnika u cijelosti prihvaćen u prijašnjem tijeku postupka.

Kondemnatorni dio zahtjeva postavljen na predaju u odnosu na ostale tuženike, dakle i podnositelja revizije, pravomoćno je odbijen u prijašnjem tijeku postupka te nije predmetom revizijskom stadija postupka pa zbog toga revizijski prigovori koji se odnose na taj dio zahtjeva nisu relevantni.

U odnosu na novčani zahtjev (bez obzira na njegovu određenost) tužba je povučena.

Nadalje, valja reći da je upravo zbog osporavanja izlučnog prava od strane dvoje stečajnih vjerovnika i to prvotuženika Z. b. d.d. i podnositelja revizije drugotuženika D. R. i bez obzira na priznavanje izlučnog prava stečajnog dužnika, stečajni sud rješenjem poslovni broj St-28/96 od 20. prosinca 1996. uputio tužitelja na parnicu radi utvrđenja osnovanosti izlučnog prava.

Zbog svega rečenog, a posebice činjenice da je upravo sud uputio tužitelja u predmetnu parnicu te imajući pri tome na umu i to da postojanje pravnog interesa sud može provjeravati samo do donošenja odluke o tužbenom zahtjevu, prigovor podnositelja revizije da je tužbu trebalo odbaciti je neosnovan.

Nadalje, glede pitanja postoji li na strani tužitelja ovlaštenje za pružanje predmetne preostale sudske zaštite upravo protiv podnositelja revizije kao pasivno legitimirane osobe treba reći da je još u prijašnjoj odluci (presudi i rješenju) Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-79/98-2 od 12. prosinca 2002. donesenoj u ovom predmetu izraženo pravno shvaćanje da ima mjesta tužbi na utvrđenje da je tužitelj vlasnik ribe i riblje mlađi protiv stečajnih vjerovnika koji su osporili tužitelju pravo vlasništva zbog čega je stečajno vijeće tužitelja i uputilo na predmetnu parnicu.

Prema odredbi čl. 117. st. 1. mjerodavnog Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji (pročišćeni tekst - "Narodne novine", broj 54/94 – dalje: ZPNSL) otvaranje stečajnog postupka ne utječe na pravo izdvajanja stvari koje ne pripadaju stečajnom dužniku (izlučno pravo).

Odredbom čl. 121. st. 1. i 5. ZPNSL propisano je da stečajni vjerovnici prijavljuju svoja potraživanja, a da izlučni vjerovnici u svojoj prijavi označuju dio imovine (predmet na koji se zahtjev odnosi) što upućuje na zaključak da su i izlučni vjerovnici bili dužni podnijeti prijavu u kojoj označuju stvari na koje se odnosi njihov zahtjev (na izdvajanje i predaju u posjed).

Konačno, suglasno čl. 125. st. 2. i 3. ZPNSL stečajni vjerovnici mogu osporiti prijavljeno potraživanje, a prijavljeno potraživanje smatra se utvrđenim ako ga prizna stečajni upravitelj i ne ospori ni jedan od vjerovnika prisutnih na ročištu za ispitivanje potraživanja, dok je odredbom čl. 127. st. 1. ZPNSL propisano da će stečajno vijeće rješenjem uputiti vjerovnika čije je potraživanje osporeno da pokrene postupak pred sudom ili drugim tijelom radi utvrđivanja osporenog potraživanja.

Zbog svega rečenog, prema shvaćanju revizijskog suda (tako i u presudi i rješenju poslovni broj Rev-79/98 od 12. prosinca 2002.) iz navedenih odredbi slijedi da su vjerovnici ovlašteni osporiti prijavljeno potraživanje (ovdje zahtjev na izdvajanje i predaju) tužitelja kao izlučnog vjerovnika i da je u tom slučaju stečajno vijeće postupajući po čl. 127. st. 1. ZPNSL uputilo izlučnog vjerovnika na pokretanje postupka radi utvrđenja osporenog potraživanja (ovdje prava vlasništva) što je i učinjeno.

Imajući nadalje na umu da podnositelj revizije u revizijskom stadiju postupka više ne osporava pravo vlasništva tužitelju, budući da se revizijski prigovori kako je već rečeno sadržajno svode na osporavanje postojanja pravnog interesa i materijalnopravne pasivne legitimacije, pravilno su u okviru postavljenih prigovora nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su prihvatili u odnosu na podnositelja revizije utvrđujući kao pobijani i preostali dio tužbenog zahtjeva.

Pri tome, na kraju u odnosu na revizijski prigovor u kojem se drugotuženik poziva na pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izraženo u rješidbi poslovni broj Pž-630/02 od 28. lipnja 2002. treba odgovoriti da je navedena odluka donesena po režimu Stečajnog zakona ("Narodne novine", broj 44/96, 29/99, 129/00 i 123/03) prema kojem zakonu izlučni vjerovnik ne prijavljuje svoje izlučno pravo već samo zahtjev stečajnom upravitelju da mu preda stvar i sl. U ovom predmetu međutim za osnovanost tužbenog zahtjeva na utvrđenje osporenog potraživanja mjerodavne su odredbe ZPNSL kako je već obrazloženo u prethodnom tijeku ove presude.

Zbog toga, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju drugotuženika kao neosnovanu jer ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

U odnosu na reviziju tužitelja:

Glede odluke o troškovima postupka treba zaključiti da je ona očigledno donesena na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP prema kojem propisu ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj i umješaču razmjeran dio troškova.

U ovoj parnici tužitelj je u odnosu na drugotuženika uspio samo sa zahtjevom na utvrđenje, dok nije uspio s kondemnatornim zahtjevom na predaju, a u pogledu novčanog zahtjeva tužitelj je povukao tužbu u prijašnjem tijeku postupka.

Pri tome, na prigovor podnositelja revizije o pravovremenosti zahtjeva na naknadu troškova postupka glede smanjenog dijela zahtjeva treba odgovoriti da je točno da smanjenje tužbenog zahtjeva u suštini predstavlja povlačenje tužbe. No budući da je riječ o djelomičnom povlačenju tužbe koje nema za posljedicu okončanje postupka pred prvostupanjskim sudom, već se procesne aktivnosti stranaka nastavljaju tako da u trenutku smanjenja tužbenog zahtjeva ukupni troškovi i konačni uspjeh stranaka u sporu još i nisu bili poznati, o naknadi parničnih troškova koji se odnose na smanjeni dio tužbenog zahtjeva sud je trebao odlučiti u odluci o glavnoj stvari, tako da naknadu tih troškova tuženici mogu ostvarivati zajedno s naknadom ostalih troškova obračunatih prema smanjenom tužbenom zahtjevu, a kako je upravo i učinjeno.

Prema tome, kada se ima na umu da je od tri postavljena zahtjeva tužitelja, on prema drugotuženiku uspio sa prvim – utvrđujućim zahtjevom, a vodeći računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, posebice ocjenjujući djelomični uspjeh ne samo kvantitativno već i kvalitativno, revizijski sud nalazi da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo donoseći odluku o troškovima postupka i odlučujući da svaka stranka snosi svoje troškove.

Slijedom izloženog, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP u vezi čl. 400. st. 1. i 3.

ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

U Zagrebu, 13. veljače 2013.

Predsjednik vijeća:

Nenad Perin, v.r.