I Kž-163/2007-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 163/07-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. S., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 3. KZ i dr., odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika, podnijetima protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 08. studenog 2006., br. K-8/05, u sjednici održanoj 21. prosinca 2009., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se žalba opt. J. S., te se ukida prvostupanjska presuda i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Uslijed odluke pod I., žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni je bespredmetna.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu proglašen je krivim opt. J. S. zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 3. KZ, za koje mu je djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, te za kazneno djelo iz čl. 198. st. 3. i 1. KZ za koje mu je djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a primjenom odredaba o stjecaju osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

Protiv te presude optuženik je podnio žalbu po svom branitelju, odvjetniku S. V. iz S. B., poglavito iz žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Žali se i državni odvjetnik i iz žalbene osnove odluke o kazni s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i optuženiku utvrde strože pojedinačne kazne zatvora, te izrekne jedinstvena stroža kazna zatvora.

I Kž 163/07-3

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom mišljenju koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. ZKP ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 115/06) predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati te postupi u skladu s njegovim prijedlogom, a žalba optuženika da se odbije kao neosnovana.

Odgovori na žalbe nisu podnijeti.

Žalba optuženika iz žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja je osnovana, zbog čega je žalba državnog odvjetnika iz žalbene osnove odluke o kazni postala bespredmetna.

Iz sadržaja žalbe optuženika proizlazi da se on u stvari žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja smatrajući da su iskazi svjedoka, a prije svega svjedokinje M. K., dr. M. G., kao i kliničke psihologinje prof. Lj. L. ozbiljno doveli u sumnju pouzdanost činjeničnih utvrđenja prvostupanjske presude o tome da su izvršene radnje spolnih zlostava od strane optuženika.

Pritom je potrebno naglasiti da se osuđujuća presuda temelji isključivo na ocjeni iskaza petero svjedoka, kliničkih psihologa u čijem je tretmanu bio oštećenik, kao i mišljenju psihologijske vještakinje prof. J. Z., te na izvješću multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece G. Z., a radi se o tzv. posrednim svjedocima. Tijekom vođenja prvostupanjskog postupka oštećenik nikada nije bio neposredno saslušan, već je sud prvog stupnja poglavito ocjenjivao sadržaje iskaza tzv. posrednih svjedoka, od kojih se oštećenik jedino povjerio kliničkoj psihologinji prof. Lj. L., i to nakon duževremenih psihologijskih tretmana 05. rujna 2002. godine u pogledu konkretiziranih radnji spolnih zlostava.

Istovremeno, potrebno je naglasiti da je inkriminirano razdoblje trajalo pune četiri godine i to od oštećenikove treće do sedme godine života, time da je prvostupanjski postupak bio završen u vrijeme kada je oštećenik imao nešto manje od jedanaest godina i nalazio se u

čkog uređaja za predadolescentskoj dobi pa nije bilo zapreke da se sasluša pomoću tehni prijenos slike i zvuka (LINKA) u nazočnosti kliničke psihologinje prof. M. R., kod koje se nalazio na psihoterapiji.

To istovremeno znači, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, da se ispitivanje oštećenika moglo provesti sukladno čl. 119. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o sudovima za mladež uz prethodnu pravilnu pripremu oštećenika za ispitivanje, neovisno o mišljenju kliničke psihologinje prof. M. R. o tome da dijete oštećenik dramatizirajuće doživljava sadržaje vezane za spolnost, ili govorenje o tome, što još uvijek ne predstavlja opasnost od tzv. sekundarne viktimizacije žrtve.

S tim u svezi i psihologijska vještakinja prof. J. Z. predložila je da se oštećenik ispita na glavnoj raspravi, iako iz sadržaja ranije provedenog vještačenja po prof. Lj. L. proizlazi da je oštećenik vjerodostojno iskazivao u pogledu radnji spolnih zlostava kojima je bio izložen od strane oca, optuženika, posebno u vrijeme provođenja kliničkog intervjua 09. rujna 2002. godine, neovisno o tome što se predloženo ispitivanje oštećenika na glavnoj raspravi odnosilo na radnje mogućih spolnih zlostava kojima je oštećenik bio izložen od strane brata D. S..

I Kž 163/07-3

Uz sve navedeno potrebno je još naglasiti da novija sudska praksa, izražena kroz rješidbe Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaća praksu Europskog suda za ljudska prava izraženu u presudi u predmetu Kovač protiv Republike Hrvatske kojom prilikom je taj sud izrijekom naveo da se u situaciji kada optuženiku tijekom postupka nije omogućeno da čuje svjedoka optužbe te da ga ispita, na čijem se iskazu temelji osuđujuća presuda, radi o povredi čl. 6. st. 1. i 3. toč. d. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja norma predviđa da svaki optuženik koji je optužen za kazneno djelo ima određena prava, pri čemu je navedeno i pravo da ispituje svjedoka optužbe.

Sve navedeno po ocjeni ovog drugostupanjskog suda upućuje na potrebu prihvaćanja načela poštena suđenja te nalaže da se s jedne strane interesi obrane dovedu u ravnotežu s interesima optužbe uz omogućavanje jednakih prava objema strankama, a u konkretnom kaznenom predmetu nije bila dana mogućnost optuženiku da svjedoka, na čijem iskazu se odlučujuće temelji osuđujuća presuda, ispita.

To su ujedno i razlozi zbog kojih je trebalo pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja provest će do sada sve već provedene dokaze, a po potrebi i nove dokaze, time da će ispitati maloljetnog oštećenika nakon prethodne pripreme po ordinirajućem psihologu, u čijoj će se nazočnosti oštećenik ispitivati sukladno čl. 119. st. 1., 2., 3. i 4. ZSM, te omogućiti optuženiku da na glavnoj raspravi posredno putem predsjednika vijeća uputi pitanja, također posredno preko psihologa oštećeniku, i na taj način optuženiku omogućiti da ostvari svoje zajamčeno pravo na pravično suđenje, temeljem Zakona o kaznenom postupku, kao i međunarodnih ugovora, te će potom ocjenjujući iskaz oštećenika zajedno sa ostalim provedenim dokazima, donijeti novu na zakonu utemeljenu presudu koju će valjano i potpuno obrazložiti.

Iz svega naprijed izloženog odlučeno je na temelju čl. 388. st. 1. ZKP kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu, 21. prosinca 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Ileana Vinja, v.r.