Rev-2433/2010-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 2433/10-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić-Špoljarić predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. M. iz K., zastupane po punomoćniku V. G., odvjetniku u B., protiv prvotuženika D. H. iz K., i drugotuženice Opća bolnica „Dr. T. B.“ iz K., oba zastupana po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu M. & L. iz Z., Pisarnica K., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Koprivnici broj Gž- 152/10 od 8. srpnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici broj P- 360/07 od 16. listopada 2009., u sjednici održanoj 14. prosinca 2011.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Koprivnici broj Gž-152/10 od 8. srpnja 2010. potvrđena je presuda Općinskog suda u Koprivnici broj P-360/07 od 16. listopada 2009. kojom je odbijen zahtjev tužiteljice da joj tuženici solidarno isplate iznos 36.500,00 kn sa zateznom kamatom na ime nematerijalne štete, te da joj počev od kolovoza 2004. nadalje isplaćuju iznos 2.000,00 kn mjesečno na ime rente, te ujedno tužiteljici naloženo isplatiti tuženicima iznos 22.950,00 kn na ime parničnog troška.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje usvajanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka nije našao da bi bila počinjena.

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a pošto pobijana presuda sadrži razloge upravo o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Kod nesporne činjenice da je nalaz vještaka dr. J. Š., a na kojem tužiteljica temelji svoj zahtjev izveden na traženje tužiteljice, prije pokretanja ovog spora, a s kojim nalazom vještaka se tuženici nisu suglasili, jasno je da sud ovaj nalaz nije mogao uzeti kao mjerodavno dokazno sredstvo. Svoju odluku, uz ostalo temelji i na nalazu vještaka dr. T. C., a koje vještačenje je suglasnošću stranaka provedeno tijekom ovog postupka, te polazeći od odredbe čl. 8. ZPP-a, a na temelju ocjene provedenih dokaza odbio zahtjev. U skladu s tim nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a na koju se opisno upire u reviziji.

Prema odredbi čl. 250. ZPP-a sud izvodi dokaz vještačenjem kada je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

U skladu s tim, a kako sud ne raspolaže medicinskim znanjem, to je izveo dokaz vještačenjem po liječniku vještaku dr. T. C., a na okolnosti pravilnosti provedenog liječenja tužiteljice od strane tuženika, pri čemu su dopunskim saslušanjem tog vještaka, a na temelju odredbe čl. 261. st. 3. ZPP-a otklonjena i određena sporna pitanja, te utvrđene upravo one činjenice koje su odlučne za spor. U takvim okolnostima osnovano je sud odbio prijedlog tužiteljice za provođenjem novog vještaka kao suvišnog, pa nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 261. st. 2. ZPP-a.

U smislu prethodno citirane odredbe čl. 250. ZPP-a svrha vještačenja je stručnim znanjem eksperta, a kojim znanjem sud ne raspolaže, pomoći sud u utvrđivanju i razjašnjenju određenih činjenica. Na tome se zadatak vještaka završava, te svakako vještak nema ovlasti ulaziti u pravnu ocjenu i kvalifikaciju utvrđenih činjenica. U skladu s tim, za ovaj predmet potpuno je neodlučno što se vještak dr. T. C. u svom nalazu upustio i u pravnu ocjenu postupanja tuženika navodeći uz ostalo „… te stoga postoji djelomična odgovornost trećetuženika…“, a čime je izašao izvan okvira svojih ovlaštenja. Stoga su ovakvi navodi vještaka potpuno neodlučni za ovaj spor i nema se potrebe dalje na njih osvrtati.

Ostali revizijski navodi sadržajno su prigovori činjenične naravi, kojima se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, i kao takvi nedopušteni u revizijskom stadiju postupka, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu joj štete vezano za zaostale posljedice ozljeđivanja ruke, a za koje tužiteljica smatra da su rezultat nestručnog liječenja od strane tuženika.

U ovom revizijskom stadiju postupka među strankama je i dalje sporno pitanje odgovornosti prvotuženika kao liječnika koji je liječio tužiteljicu i drugotuženika kao medicinske ustanove u kojoj se tužiteljica liječila.

Polazeći od nespornih, te onih u postupku utvrđenih činjenica i baš:

- da je 23. siječnja 2004. tužiteljica padom ozlijedila lijevu ruku, te joj dijagnosticiran prijelom radijusa na tipičnom mjestu s prijelom stiloidnog nastavka palčane i lakatne kosti, vezano za što joj je pružena hitna pomoć u hitnoj službi u Kliničkoj bolnici D., te tužiteljica upućena na daljnju obradu kod drugotuženika, gdje

- da je tužiteljicu liječio prvotuženik, a koji da je odabravši klasičnu, konzervativnu metodu liječenja tužiteljice postupio po pravilima struke pošto je to jedna od metoda liječenja ovakve ozljede, a

- da komplikacije koje su se pojavile tijekom liječenja u vidu Sudeckovog sindroma su nepredvidive i utječu na loš rezultat liječenja, time

- da ne postoji metoda liječenja kod koje je 100%-tno zajamčen uspjeh

pravilno su nižestupanjski sudovi odbili zahtjev tužiteljice za naknadu štete, pravilno ocijenivši da u postupanju prvotuženika nije bilo propusta u liječenju tužiteljice, a koji bi se podveli pod njegovu krivnju za štetu koju tužiteljica trpi zbog zaostalih posljedica u smislu odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), a time ni odgovornosti drugotuženika za štetu tužiteljici u smislu odredbe čl. 170. st. 1. ZOO-a, a vezano za postupanje prvotuženika kao njihovog zaposlenika. Naime, kod utvrđene činjenice da u postupanju prvotuženika nije bilo propusta u liječenju tužiteljice (u smislu odabrane metode liječenja, odnosno neke druge vrste propusta u tretmanu tužiteljice kao pacijenta), te da je postupanje prvotuženika kao liječnika bilo u skladu s pravilima struke, a zaostale posljedice od ozljeđivanja su komplikacija na koju prvotuženik nije mogao utjecati ili ih izbjeći, onda je nužno zaključiti da nema krivnje prvotuženika za štetu koju trpi tužiteljica, a time nema ni pretpostavki za postojanje odgovornosti drugotuženika kao ustanove čiji je zaposlenik prvotuženik.

Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, zbog čega je reviziju trebalo odbiti, te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 14. prosinca 2011.

Predsjednica vijeća:

Gordana Matasić-Špoljarić, v.r.