I Kž-680/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 680/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Milana Petranovića, Senke Klarić-Baranović i Ane Garečić, kao članova vijeća i savjetnika Milene Drakulić kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. S.A. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 148. st. 4. OKZRH i dr. rješavajući žalbe državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 2. prosinca 1993., br. K 54/91 u sjednici održanoj 14. ožujka 1995. u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske M.P.

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, opt. S.A. i opt. G.M. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Zagrebu pobijanom presudom proglasio je krivim optuženog S.A. zbog jednog krivičnog djela krivotvorenja novca iz čl. 148. st. 4. OKZRH, tri krivična djela krađe iz čl. 125. st. 1. KZRH i dva krivična djela pokušaja teške krađe iz čl. 126. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 17. OKZRH, optuženog G.M. zbog dva krivična djela krađe iz čl. 125. st. 1. KZRH, dva krivična djela pokušaja teške krađe iz čl. 126. st. 1. toč. 1. KZRH u vezi čl. 17. st. 1. OKZRH i jednog djela teške krađe iz čl. 126. st. 1. toč. 1. KZRH, sve činjenično i pravno opisano u izreci pobijane presude, te im nakon što je utvrdio kazne za svako pojedino djelo izrekao jedinstvene kazne zatvora i to optuženom S.A. u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci, a optuženom G.M. u trajanju od 1 godine.

Istom presudom protiv optuženog S.A. temeljem čl. 339. toč. 3. ZKP odbijena je optužba da bi počinio sedam krivičnih djela teške krađe i dva krivična djela krađe.

Protiv osuđujućeg dijela presude žale se državni odvjetnik, optuženi S.A. i optuženi G.M.. Okružni državni odvjetnik se žali zbog odluke suda u kazni i predlaže da se otpuženicima utvrde teže pojedinačne kazne i izrene strože jedinstvene kazne zatvora.

Optuženi S.A. žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i to u odnosu na krivična djela krađe (toč. 2., 3. i 4. izreke presude) i krivična djela pokušaja teške krađe (toč. 5. i 6.), te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno da se presuda preinači i optuženiku izreče uvjetna osuda.

Optuženi G.M. žali se zbog odluke suda o kazni s prijedlogom da se presuda preinači i izreče mu uvjetna osuda.

Vračajući spis državni odvjetnik Republike Hrvatske, temeljem čl. 360. ZKP, predložio je da se žalba okružnog državnog odvjetnika uvaži dok da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu optuženi S.A. kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U svoj žalbi optuženi u odnosu na krivična djela iz toč. 2. izreke presude, krivično djelo krađe, prigovara sudu da nije utvrdio vrijednost oduzetih predmeta, pa je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno i da je pogrešno utvrdio da optuženik postupao u cilju stjecanja predmeta veće vrijednosti.

Protivno tim navodima žalitelja sud prvog stupnja je pravilno utvrdio, da iz načina izvršenja djela optuženika, koji je ušao u kuću oštećenika i iz sobe uzeo i zadržao za sebe vrijedne zlatne predmete i ručni sat, koje je našao, proizlazi da je ušao u kuću u jedinoj namjeri da oduzme sve vrijedne predmete koje zatekne. Vrijednost zlatnih predmeta i ručnog sata, koje je optuženik otuđio, kako osnovano zaključuje sud, prelazi nesumljivo iznos od 20 kn, pa prema tome nije ispunjen objektivni uvjet da bi se to djelo moglo pravno kvalificirati sitnim djelom krađe. Nije ispunjen niti subjektivni uvjet, jer je sud pravilno utvrdio da je otpuženik nedvojbeno išao za tim da se domogne svih vrijednih predmeta koje u kući nađe. Pokraj toga optuženik je oko 12 sati ušao u kuću, kroz prozor visok, prema kazivanju oštećenice, oko 2,5 m od tla upotrijebivši pri tome znatan napor pri savladavanju te prepreke. Obzirom na takav način izvršenja djela, prilike u kojima je djelo izvršeno, kada optuženik usred dana ulazi u tuđu kuću, ulazi u sobe, traži vrijedne predmete, ne može se nikako tvrditi da takovo dijelo imade značaj sitnog djela, jer te navedene okolnosti daju djelu teži značaj.

U odnosu na krivična djela krađe opisana pod toč. 3. i 4. izreke presude, žalitelj se poziva na rješenje vanraspravnog vjeća prvostupanjskog suda i tvrdi da nisu utvrđene činjenice koje se odnose na oduzeti novac. Iz spisa ne proizlazi, navodi žalitelj, da bi taj novac, kojeg je bilo dosta, bio nađen kod optuženika. Žalitelj smatra, da nema dovoljno dokaza u pogledu otuđenog novca.

Međutim, sud prvog stupnja je pravilno na temelju iskaza oštećenog T.V. i J.J., te priznanja optuženog G.M., utvrdio da je iz stanova oštećenika oduzet novac i predmeti koji se navode u izreci presude. Novac su optuženici što priznaje optuženi G. međusobno podjelili. Nema dakle nikakve sumnje u to da novac i stvari nisu otuđeni, jer optuženi G. doista nema razloga bez osnova teretiti samoga sebe i optuženog S.A.. Pravilno dakle sud prvog stupnja utvrđuje da je optuženik zajedno sa otpuženim G.M. oduzeo od oštećenika na način opisan u izreci presude predmetni novac, a u jedinoj namjeri da se njihovim prisvajanjem pribavi protupravnu imovinsku korist.

U odnosu na rješenje vijeća prvostupanjskog suda Kv 95/91 od 20. veljače 1991. godine o vraćanju na ispravak optužnice treba reći, da je povodom toga rješenja nadležan i državni odvjetnik otpužnicu ispravio i naveo dokaze za svoje tvrdnje iz otpužnog akta. Pokraj toga u navedenom rješenju se izričito ne poziva državni odvjetnik, da u odnosu na djela počinjena štetu oštećenika iz toč. 3. i 4. izreke pobijane presude, ispravi optužnicu. Okolnost da je optužnica vraćena na ispravak nema značaja obzirom na kasnija utvrđenja prvostupanjskog suda.

Nadalje žalitelj što se tiče krivičnog djela pokušaja teške krađe opisanih pod toč. 5. i 6. izreke presude, navodi kako optuženi djela nije priznao dok se je suoptuženik G.M. na glavnoj raspravi branio šutnjom, pa žalitelj smatra da nema nikakovih dokaza da bi otpuženici ta dijela koja su ostalu pokušaju počinili.

Protivno navodima žalitelja sud prvog stupnja je osnovano iz obrane opt. G., dane u istražnom postupku, koji u toj obrani detaljno opisuje raniji dogovor optuženika s mldb. M., njihovu podjelu uloga po izvršenju djela, utvrđuje da je optuženik S.A. prevozio automobilom alat za provale i suoptuženike pred kuće u koje su kasnije provaljivali. Sud pri ovome utvrđenju pravilno uočava podudarnost između obrane ovog optuženika i izreke oštećenice O.N., koja je zatekla stvari u kući razbacane potrgane i oštećenika F.A., koji je čuo pucanje stakla i vidio ljude kako bijegom napuštaju lice mjesta. S pravom, dakle, sud prvog stupnja utvrđuje da su optuženici počinili djela za koja se terete. Iz svega izloženog proizlazi da je sud prvog stupnja u potpunosti i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za ocjenu jesu li učinjena predmetna krivična djela i jesu li optuženici krivično odgovorni.

Stoga nije osnovana žalba optuženog S.A. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nisu u pravu optuženici niti državni odvjetnik kada se žale zbog odluke suda o kazni.

Optuženi S.A. prigovara sudu prvog stupnja da nije imao u vidu kod odmjeravanja kazne okolnost, da je on otac četvero djece i jedini hranitelj obitelji, da su dva djela ostala u pokušaju, te da se je obitelj u vrijeme dok se je nalazio u pritvoru našla u teškoj imovinskoj situaciji.

Optuženi G.M. ističe svoje puno priznanje djela, okolnost da je djela počinio iz nužde, ukazuje na svoje kajanje, oženjen je i otac malodobnog djeteta, učesnik domovinskog rata i u tom ratu izgubio je svoje najbliže, predlaže da mu se kazna preinači u uvjetnu osudu.

Državni odvjetnik uz prijedlog da se otpuženicima utvrde veće pojedinačne kazne i izreknu strože jedinstvene kazne ističe njihovu veliku upornost pri izvršenju djela raniju osuđivanost, te ukazuje da je sud precijenio olakotne okolnosti a podcijenio značaj utvrđenih otegotnih okolnosti.

Žalitelji nisu u pravu, jer je sud prvog stupnja pravilno ocjenio sve okolnosti koje su relevantne za sudsko odmjeravanje kazne, pa je tako optuženom S.A. ocjenio kao olakotno njegove osobne prilike okolnost da uzdržava obitelj, dok mu je kao otegotno uzeo u obzir raniju osuđivanost. Činjenicu da su dva djela ostala u pokušaju, jasno je u svojim utvrđenjima kazne, za ta djela cjenio sud drugog stupnja.

Optuženom G.M. osnovano je uzeo sud u obzir kao olakotno iskreno priznanje djela, izraženo kajanje i obećanje da ubuduće neće vršiti krivična djela. Okolnost da je otpuženi bio učesnik domovinskog rata u kojem je stradala njegova obitelj, značajna je olakotna okolnost, koju je pravilno sud prvog stupnja uzeo u obzir pri izricanju kazne. Međutim, sud je ovom optuženom osnovano cijenio raniju osuđivanost za isto krivično djelo.

Navode državnog odvjetnika koji ističe okolnosti za određivanje težine prijekora i to izraženu upoznti pri izvršenju djela te broj djela, sud prvog stupnja također je dovoljno cijeni i ne podcijenjuje ih, niti precijenjuje olakotne okolnosti.

Obzirom na sve navedeno po utvrđenju i ovog suda drugog stupnja izrečene kazne optuženicima, primjerene su društvenoj opasnosti pojedinih krivičnih djela, ličnosti samih optuženika i tako izrečene kazne ostvariti će svrhu kažnjavanja iz čl. 44. i čl. 4. st. 2. OKZRH.

Kako žalbe nisu osnovane, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 366. ZKP sud nije našao da bi bile počinjene povrede zakona, to je temeljem čl. 374. ZKP odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 14. ožujka 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Milena Drakulić, v.r.

Milan Gudelj, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

(Štefica Klepac)