Rev-x-391/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 391/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branka Medančića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. z. z. m. o., Područne službe Š., zastupanog po punomoćniku D. A., diplomiranom pravniku, protiv tuženika L. Š. d.o.o. Š. (ranije: L. Š. sa p.o. Š.), zastupane po punomoćnici L. Č.-C., diplomiranoj pravnici, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1385/2005. od 13. studenog 2006. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1095/96 od 22. veljače 2005., u sjednici dana 8. siječnja 2013..

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž- 1385/2005. od 13. studenog 2006. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski sud u Šibeniku presudom poslovni broj P-1385/96 od 22. veljače 2005. naložio je tuženiku L. Š. isplatiti tužitelju H. z. z. m. o., Područnoj službi Š. 110.711,37 kuna sa zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje koja teče počevši od donošenja presude 22. veljače 2005. do isplate (točka 1. izreke).

Tužbeni zahtjev je odbijen za zatezne kamate na iznos od 110.711,37 kuna za razdoblje od podnošenja tužbe sudu 10. svibnja 1996. do donošenja prvostupanjske presude.

Tako je sud odlučio u sporu radi isplate kapitaliziranog iznosa štete po regresnom zahtjevu tužitelja koji je svojemu osiguraniku, a bivšem zaposleniku tuženika, rješenjem priznao pravo na invalidsku mirovinu pa mu tu mirovinu i isplaćuje. Naknada štete za isplaćenu mirovinu do dana 31. svibnja 1995. potražuje se tužbom u drugom predmetu istoga suda.

Županijski sud u Šibeniku presudom poslovni broj Gž-1385/2005. od 13. studenog 2006. odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija je neosnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu po čl. 392a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 - dalje: ZPP/03) u vezi s odredbom čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 84/08) i čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, dakle u okviru revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava određeno obrazloženih u reviziji.

Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP/03 na koju se opisno ukazuje u reviziji. Suprotno tvrdnji tuženice pobijana presuda sadrži neproturječne navode o odlučnim činjenicama pa je presudu moguće ispitati. Ni sam tuženik, osim što tvrdi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati ne ukazuje u čemu vidi nedostatke i proturječnosti pobijane presude jer se obrazloženje revizije odnosi na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Revizijski razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji opisno ukazuje tuženik, a koji se tiče okolnosti pod kojima je ozlijeđen bivši zaposlenik tuženika J. R. nije ispitivan, jer to po čl. 385. ZPP nije dopušten revizijski razlog pa je drugostupanjska presuda ispitana polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Ovaj sud je ocijenio neosnovanim revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji razlog postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je, kako je uvodno navedeno, tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi štetu koju tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine svojemu osiguraniku P. R., bivšem zaposleniku tuženika. Sporna je u revizijskom stadiju postupka pravilna primjena odredaba čl. 209. do 213. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine", broj 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 9/91, 26/93, 44/94 i 59/96 - dalje u tekstu: ZMIO), odnosno drugog odgovarajućeg zakona koji uređuje pravo fonda MIORH na naknadu predmetnih vrsta štete.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je kod osiguranika tužitelja, i ujedno bivšeg zaposlenika tuženika, J. R., pokojnog L. (u daljnjem tekstu: osiguranik), nastupio gubitak radne sposobnosti kao posljedica bolesti u omjeru 50% i kao posljedica ozlijede na radu u omjeru 50%,

- da je osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu rješenjem tužitelja klasa 140-04/93-01/IN-13823 od 7. prosinca 1992. , te da mu je rješenjem tužitelja poslovni broj IN-13823 od 29. prosinca 1992. priznato pravo na isplatu invalidske mirovine u iznosu od 6,93 kune mjesečno s početkom isplate od 7. prosinca 1992, pa mu je po toj osnovi isplaćeno u razdoblju od 1. lipnja 1995. do 31. ožujka 1996. ukupno 9.891,20 kuna,

- da će prema izračunu aktuara tužitelj isplatom takve mirovine ubuduće od 1. travnja 1996. nadalje trpjeti štetu u ukupnom iznosu od 198.835,98 kuna, odnosno da će tužitelj svojemu osiguraniku isplatiti po osnovi ozlijede na radu kumulirane invalidske mirovine 99.417,99 kuna, te po osnovi tjelesnog oštećenja 11.293,38 kuna.

Nižestupanjski sudovi su ocijenili osnovanim zahtjev tužitelja za naknadu štete ocijenivši da su prema navedenim utvrđenjima ispunjene zakonske pretpostavke za naknadu štete po čl. 209-213 ZMIO.

Tuženik je tužbom pozvan naknaditi štetu tužitelju pa su sudovi zaključili da je tada dospjela tuženikova obveza, odnosno da je tuženik od toga dana u zakašnjenju s ispunjenjem dospjele novčane obveze zbog čega da duguje zatezne kamate po čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91,73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 - dalje u tekstu ZOO).

Tuženik revizijom osporava pravilnu primjenu odredaba čl. 209-213 ZMIO smatrajući da u ovom slučaju nisu ispunjene kumulativne zakonom propisane pretpostavke za naknadu štete. Tužitelj bi imao pravo zahtijevati naknadu štete od poslodavca ako je isplaćivao invalidsku mirovinu, a šteta je nastala zbog tjelesnog oštećenja osiguranika na radu i u vezi s radom pod pretpostavkom da je tjelesno oštećenje nastalo zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu ili što nisu provedene druge mjere za zaštitu građana. Tvrdi da u ovom slučaju nije ispunjen uvjet neprovođenja mjera zaštite na radu od strane tuženika kao poslodavca, pa da je tužbeni zahtjev prihvaćen pogrešnom primjenom odredba materijalnog prava.

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pravilno su primijenjene odredbe materijalnog prava.

Pri ocjeni koji zakon treba primijeniti ovaj sud polazi od shvaćanja da tužitelju pripada odšteta prema onom zakonu, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete. Tužitelj je svojemu osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu rješenjem od 7. prosinca 1992. godine, dakle u vrijeme kada je bio na snazi Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine", broj 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 8/91, 26/93, 96/93, 44/94 i 59/96 - dalje u tekstu: ZMIO/83), pa je za već isplaćenu mirovinu mjerodavan taj zakon. Međutim stupanjem na snagu Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 102/98 - dalje: ZMIO/98) prestao je sukladno čl. 194. toga zakona važiti ZMIO/83, pa se u odnosu na onu štetu koja Zavodu nastaje nakon 1. siječnja 1999. primjenjuje ZMIO/98. Oba navedena zakona uređuju pravo Zavoda zahtijevati naknadu štete koju predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja.

U rješenju spora treba međutim imati na umu odredbu čl. 194. toč. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 102/98 - dalje: ZMIO/98) prema kojoj je sa danom 1. siječnja 1999. prestao važiti ZMIOR, slijedi da je za odluku osnovanosti zahtjeva tužitelja mjerodavno pravo propisano ZMIO/98 i to zato jer je taj zakon bio na pravnoj snazi u vrijeme presuđenja po sudu prvog stupnja, a odredbe tog zakona ne upućuju da bi se o zahtjevu za naknadu štete u postupku započetom za vrijeme važenja ZMIOR trebalo odlučiti primjenom tog zakona.

Tako prema odredbi čl. 160. ZMIO/98 Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim u tom Zakonu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja. Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz toga Zakona, obuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, a koja novčana davanja su isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti. Zahtjevom za naknadu štete može se obuhvatiti ukupna svota štete (kapitalizirana šteta) ili svota stvarne štete (pojedino davanje) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina).

Kada se šteta sastoji u obvezi Zavoda na trajna novčana davanja, Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u jednoj ukupnoj svoti (kapitalizirana šteta). Ta se svota izračunava prema visini priznate mirovine i prema Tablicama aktuarske matematike koje utvrđuje Zavod, a visina naknade štete određuje se prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika, odnosno osobe po kojoj su članovi obitelji stekli pravo na mirovinu, potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu.

Iz navedene odredbe čl. 160. ZMIO/98 proizlazi pravo tužitelja zahtijevati naknadu kapitalizirane štete koju tužitelj trpi isplatama po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu bivšem zaposleniku tuženika J. R., a za takvo pravo ne traži se ispunjenje bilo kakvih daljnjih pretpostavki. Pritom valja još navesti da je za postojanje prava iz čl. 160. toč. 4. ZMIO/98 dovoljno postojanje trajnih novčanih davanja (kao naknade štete) zbog isplata iz toč. 2. navedenog članka pri čemu zakon ne propisuje da nastanak obveze na isplatu trajnih novčanih davanja mora biti iz vremena od početka primjene ovoga zakona.

Kako, dakle, postoji obveza tužitelja na naknadu štete u vidu trajnih novčanih davanja po osnovu čl. 160. toč. 2. ZMIO/98, to postoji u smislu čl. 160. toč. 4. ZMIO/98 pravo na kapitalizaciju tog iznosa koji je izvršen u postupku pred nižestupanjskim sudovima.

Tuženik u reviziji ukazuje na odredbe ZMIO po kojima Zavod ima pravo potraživati naknadu štete od poslodavca samo ako je šteta nastala na radu ili u svezi s radom ali uz dodatni uvjet da je invalidnost ili tjelesno oštećenje nastalo zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu. Međutim ovaj sud je pregledom spisa utvrdio da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije ni tvrdio da je proveo mjere zaštite na radu, pa da zbog toga nije dužan naknaditi tužitelju štetu.

Prigovori tuženika izneseni tijekom prvostupanjskog postupka su se odnosili na druge razloge koji se u reviziji više ne spominju a svode se na slijedeće:

- da je osiguranik tužitelja J. R. ostvario pravo na invalidsku mirovinu zbog bolesti, a ne zbog ozlijede na radu, ali je taj prigovor otklonjen tijekom postupka na temelju sadržaja rješenja tužitelja klasa 140-04/93-01/IN-13823 od 7. prosinca 1992.,

- da je kapitalizirani iznos obračunat protivno zakonu na način da su uzeta u obzir buduća davanja nakon ispunjenja uvjeta za mirovinu tužiteljevog osiguranika (65. godina života ili 40 godina radnog staža), što je također otklonjeno,

- da tužitelju ne pripadaju zatezne kamate o čemu su se sudovi izjasnili i pravilno primijenili materijalno pravo što tuženik revizijom ne pobija.

Zato su nižestupanjski sudovi pravilno našli osnovanim tužbeni zahtjev, neovisno od toga što su se pozvali na odredbe ZMIO/83, jer se radi o takvom pravu tužitelja koje je na identičan način uređeno u ranijem ZMIO/83 kao i u ZMIO/98.

Kamate na dosuđeni iznos kapitalizirane naknade štete pravilno su dosuđene primjenom odredbe čl. 166. ZMIO/98 prema kojoj na svotu potraživanja, na ime naknade štete, Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od idućega dana nakon isteka roka određenog u pozivu odgovornoj osobi da naknadi štetu.

Zbog iznijetih razloga nisu osnovani revizijski razlozi na koje se pozvao tuženik, a presuda je ispitana po čl. 392. ZPP samo u odnosu na te razloge, pa je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 8. siječnja 2013.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.