Revr-124/2014-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 124/14-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Brune Frankovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja Z. h. d.o.o. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku T. R., odvjetniku u Z., protiv tuženika Samostalnog sindikata radnika u komunalnim i srodnim djelatnostima iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M.&L., odvjetnicima u Z., radi nadomještanja suglasnosti na otkaz, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1587/13-2 od 22. listopada 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4646/12-9 od 29. svibnja 2013., u sjednici održanoj 16. lipnja 2015.

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1587/13-2 od 22. listopada 2013. i sudi:

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4646/12-9 od 29. svibnja 2013.

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak revizijskog postupka u iznosu od 1.400,00 kuna, sve u roku 8 dana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom kao osnovan prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim se nadomješta suglasnost na otkaz ugovora o radu radniku D. R. zatražena dopisom tužitelja od 7. prosinca 2012., a uskraćena očitovanjem tuženika broj 109/2012 od 18. prosinca 2012. Ujedno je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 2.900, kn. Drugostupanjskom presudom kao osnovana prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev, a tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 3.250,00 kn. Protiv ove presude tužitelj je na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - u daljnjem tekstu: ZPP) podnio reviziju pozivajući se na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže reviziju prihvatiti te preinačiti drugostupanjsku presudu na način da se kao neosnovana odbije žalba tuženika i potvrdi prvostupanjska presuda. Ujedno zahtijeva i naknadu parničnog troška.

Tuženik je odgovorio na reviziju i predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, odnosno podredno odbiti kao neosnovanu. Ujedno je zahtijevao i naknadu parničnog troška za sastav odgovora na reviziju.

Revizija je osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP, pobijana presuda ispitana je samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.

Na temelju navedene zakonske odredbe revizija je u konkretnom slučaju dopuštena već po vrijednosnom kriteriju, dakle kao redovna revizija, budući je tužitelj kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 200.001,00 kn (čl. 40. st. 2.ZPP), pa se podnesena revizija ni ne može razmatrati prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP (kao izvanredna), na koju se zakonsku odredbu revident pogrešno pozvao.

U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj u reviziji ukazuje na bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP, ističući da mu je preinačenjem prvostupanjske presude onemogućeno raspravljanje pred sudom i dokazivanje osnovanosti njegova zahtjeva.

Suprotno tvrdnji revidenta, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP, jer je drugostupanjski sud koristeći se procesnim ovlaštenjima propisanim odredbama čl. 373. toč. 3. ZPP kao osnovanu prihvatio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu, nakon što je prethodno žalba tuženika uredno dostavljena tužitelju na odgovor i na koju nije odgovoreno, radi čega takvim postupanjem nižestupanjskog suda tužitelju nije onemogućeno raspravljanje pred sudom.

Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za nadomještanje suglasnosti za namjeravani otkaz ugovora o radu sindikalnom povjereniku-radniku tužitelja D. R., a koju je tuženik uskratio očitovanjem (dopisom) od 18. prosinca 2012.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj dopisom od 7. prosinca 2012. zatražio suglasnost tuženika za izvanredni otkaz ugovora o radu radniku D. R., stavljajući mu na teret da je kao zamjenik šefa mehanizacije za strojeve, počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa tako što radni stroj "mini bager", prema rasporedu od 29. studenog 2012., nije dostavio na gradilište u ... ulici u Z. 30. studenog 2012, zbog čega je tužitelj pretrpio štetu,

- da navedeni stroj po nalogu D. R. doista 30. studenog 2012. nije dostavljen na navedeno gradilište,

- da namjera tužitelja da navedenom radniku izvanredno otkaže ugovor o radu nije posljedica šikanoznog postupanja,

- da je D. R. sindikalni povjerenik kod tužitelja,

- da je tuženik dopisom od 18. prosinca 2012. uskratio suglasnost za namjeravani otkaz ugovora o radu navedenom radniku - sindikalnom povjereniku,

- da u odnosu na navedenog radnika ne postoji zabrana otkaza u smislu odredbe čl. 71. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11 i 73/13 - dalje: ZR).

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da u takvom postupanju D. R. i propustu u izvršenju njegove radne obveze, koja je za tužitelja imala posljedicu nastanak štete, a što tužitelj smatra osobito teškom povredom obveze iz radnog odnosa, postoji osnovana sumnja da se ostvario zakonom dopušteni razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, pa kao osnovan prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja.

Drugostupanjski sud je na temelju istih činjeničnih utvrđenja, koristeći se procesnim ovlaštenjima iz čl. 373. toč. 3. ZPP, smatrajući da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kao osnovanu prihvatio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu na način da je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev tužitelja zaključujući da D. R. nije počinio takvu povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje bi mu bilo opravdano otkazati ugovor o radu na temelju odredbe čl. 108. ZR.

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda i primjena materijalnog prava nije pravilno. Na temelju odredbe čl. 249. st. 1. toč. 1. ZR propisano je da sindikalnom povjereniku za vrijeme obavljanja te dužnosti i šest mjeseci nakon prestanka te dužnosti, a bez suglasnosti sindikata nije moguće otkazati ugovor o radu, dok je odredbom stavka 3. navedenog članka propisano da ako sindikat uskrati suglasnost na otkaz, poslodavac može u roku od petnaest dana od dana dostave očitovanja sindikata zatražiti da suglasnost nadomjesti sudska odluka.

Pravi smisao propisivanja zakonske odredbe čl. 249. st. 1. toč. 3. ZR da se sindikalnom povjereniku za vrijeme obavljanja dužnosti i šest mjeseci nakon prestanka obavljanja te dužnosti može otkazati ugovor o radu samo uz prethodnu suglasnost sindikata je u tome da se sindikalnom povjereniku u odnosu na poslodavca omogući zaštita od šikanoznog postupanja poslodavca.

Postojanje prethodne suglasnosti bilo da ju je sindikat izrijekom dao ili se prešutno izjasnio o prethodnoj suglasnosti (čl. 249. st. 2. ZR), bilo da je prethodnu suglasnost nadomjestila sudska odluka (čl. 249. st. 3. ZR) predstavlja postupak prije otkazivanja ugovora o radu i u tom postupku nije stranka zaposlenik kojem poslodavac namjerava otkazati ugovor o radu, već su stranke poslodavac i sindikat.

U postupku prije otkazivanja ugovora o radu u kojem poslodavac traži prethodnu suglasnost od sindikata u smislu čl. 249. st. 1. ZR, a tako i u sudskom postupku koji se vodi prema odredbi čl. 249. st. 3. ZR, potrebno je ocijeniti da li poslodavac namjerava otkazati ugovor o radu iz razloga koje ZR propisuje kao dopuštene razloge za otkaz, da li se radi o zaposleniku kojem se može otkazati ugovor o radu (npr. čl. 71. ZR) te da li poslodavac navodima i predloženim dokazima upućuje na postojanje osnovane sumnje da se ostvario razlog za otkaz ugovora o radu. Već navedene okolnosti onemogućavaju poslodavca u eventualnom šikanoznom postupanju.

Dakle, u postupku kakav je ovaj, a u kojem tužitelj kao poslodavac koji radniku koji kod njega obavlja dužnost sindikalnog povjerenika namjerava otkazati ugovor o radu, zahtijeva donošenje sudske odluke koja će nadomjestiti suglasnost sindikata (čl. 249. st. 3. ZR), dovoljno je da poslodavac dokaže da postoji osnovana sumnja o ostvarenju otkaznog razloga (tako i u Rev-1094/97), radi čega revident pravilno smatra da u postupku prije otkazivanja ugovora o radu (u postupku povodom traženja prethodne suglasnosti) ne mora dokazati da je i ostvaren razlog za otkaz ugovora o radu, ukazujući pritom da je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda protivno shvaćanju ovog revizijskog suda. Ovo iz razloga što bi takvo tumačenje ovlaštenja sindikata iz čl. 249. st. 2. ZR dovodilo poslodavca u situaciju da vodi dva postupka u kojima bi (u svakom postupku zasebno) i to jednom odnosu na sindikat, a drugi put u odnosu na zaposlenika morao dokazivati ostvarenje istog razloga za otkaz, a to po ocjeni ovoga suda nije bila intencija zakonodavca, što je moguće zaključiti već iz propisivanja izuzetno kratkog roka (osam dana) za izjašnjenje sindikata o davanju ili uskrati suglasnosti (čl. 249. st. 2. ZR). Osim toga, takvo postupanje i tumačenje navedene zakonske odredbe protivilo bi se i načelu ekonomičnosti, posebno u situaciji kada su radni sporovi prema čl. 434. ZPP propisani kao postupci u kojima postoji potreba hitnog rješavanja.

Stoga, iz navedenih činjeničnih utvrđenja, a koja u revizijskom dijelu postupka ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredbe čl. 385. ZPP), da je tužitelj, u okolnostima konkretnog slučaja, dokazao postojanje osnovane sumnje o ostvarenju otkaznog razloga za otkaz ugovora o radu sindikalnog povjerenika D. R., da se ne radi zaposleniku u odnosu na kojeg postoji zabrana otkaza (čl. 71. ZR) i da se ne radi o šikanoznom postupanju tužitelja, ovaj sud zaključuje da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev tužitelja zaključujući da sindikalni povjerenik D. R. nije počinio takvu povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje bi mu bilo opravdano otkazati ugovor o radu na temelju odredbe čl. 108. ZR.

Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti reviziju tužitelja i preinačiti drugostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

S obzirom da je tužitelj uspio u ovom revizijskom postupku i da je zahtijevao troškove postupka za sastav revizije uvećan za troškove PDV i troškove sudske pristojbe, tužitelju je taj trošak i dosuđen u zatraženom iznosu na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi odredbe čl. 155. ZPP, a sve u vezi tbr. 7. t. 1. i Tbr. 10. t. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 148/09).

Zagreb, 16.lipanj 2015.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.