Rev-3002/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3002/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak Radej, Marijana Ramušćaka, Gordane Gasparini i Miroslave Vekić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. K. iz Z., koju zastupa A. V., odvjetnik iz Z., protiv tuženika K. Z., kojeg zastupa S. P., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 02. lipnja 1998. broj Gž-5787/97, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 15. studenog 1995. broj Pn-4008/92, u sjednici održanoj dana 22. svibnja 2002.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5787/97 od 02. lipnja 1998. odbija se.

r i j e š i o j e :

Revizija tužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5787/97 od 02. lipnja 1998. u dijelu u kojem je odlučeno o žalbi tužiteljice protiv odluke o trošku i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-4008/92 od 14. srpnja 1997. se prihvaća i citirano rješenje ukida, te predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5787/97 od 02. lipnja 1998. odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-4008/92 od 15. studenog 1995., u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 32.908,00 kn spp, za zatezne kamate na iznos od 2.740,00 kn od 01.08.1988. do 15.11.1995. i za mjesečnu rentu s osnova tuđe pomoći u iznosu od 360,00 kn mjesečno, počevši od 01.10.1998. pa unaprijed, kao i rješenje Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-4008/92 od 14. srpnja 1997., kojim je odlučeno o parničnom trošku.

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se revizija prihvati, prvostupanjska i drugostupanjska odluka preinače ili da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Osporena presuda ispitana je u granicama razloga iz čl. 386. ZPP i utvrđeno je da je ista donesena u postupku u kojem nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje revizija (čl. 354. st. 2. toč. 13. i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 261. st. 1. i čl. 375. st. 1. ZPP), kao ni ona na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP) i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

Osporena presuda sadrži potpune i jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, a u istoj su ocijenjeni i žalbeni navodi koji su od odlučnog značaja.

Sudovi nisu povrijedili ni odredbe čl. 261. st. 1. ZPP kada su odlučnu činjenicu trajanja potrebe za tuđom pomoći utvrdili na temelju nalaza i mišljenja vještaka dr. M.A.. Vještačenje po vještaku dr. A. provedeno je uz suglasnost tužiteljice i na njegovo mišljenje ista nije imala nikakvih primjedbi, pa je drugostupanjski sud pravilno ocijenio da je ova odlučna činjenica pravilno utvrđena na temelju tog vještačenja, te da potreba tužiteljice za tuđom pomoći nije trajna, već vremenski ograničena, kako je to utvrđeno u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi. Ta se ocjena ukazuje pravilnom i kad se ima u vidu stupanj smanjenja životne aktivnosti tužiteljice, jer smanjenje životne aktivnosti od 5% ne može imati za posljedicu trajnu potrebu za tuđom pomoći.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U ovom sporu za naknadu štete zbog tjelesne ozljede, u reviziji je sporna visina naknade nematerijalne štete za pretrpljeni strah, visina naknade za tuđu pomoć i početak tijeka zateznih kamata na dosuđenu naknadu nematerijalne štete za pretrpljeni strah i naknadu za tuđu pomoć, kao i odluka o parničnom trošku.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete za pretrpljeni strah i naknadu materijalne štete za tuđu pomoć, sudovi su utvrdili da je tužiteljica tjelesnu povredu (prijelom zadnjeg članka palca desne noge) zadobila kada joj je u prodavaonica tuženika pao na nogu aparat za gašenje požara; da je pretrpjela primarni strah jakog intenziteta u trajanju od 12 sati, te sekundarni strah i to jakog intenziteta u trajanju od 5 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 8 dana i blagog intenziteta u trajanaju od 10 dana, te da joj je tuđa pomoć bila potrebna 5 sati dnevno od 01. do 22. kolovoza 1988., a kroz daljnja četiri tjedna 3 puta tjedno po 4 sata.

Na tako utvrđeno činjenično stanje, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su, temeljem odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima, za pretrpljeni strah utvrdili novčanu naknadu u iznosu od 5.000,00 kn i razmjerno podijeljenoj odgovornosti dosudili 2.500,00 kn, te, na temelju odredbe čl. 189. st. 2. ZOO, naknadu za tuđu pomoć utvrdili u visini od 10 kn/h.

Utvrđena novčana naknada za pretrpljeni strah, uzimajući u obzir sve pravno relevantne okolnosti, posebno način na koji je došlo do povrede, vrstu povrede, jačinu straha i njegovo trajanje, ukazuje se pravičnom novčanom naknadom.

Visina naknade za tuđu pomoć od 10 kn/h također se ukazuje primjerena i u granicama je netto zarade osobe koja je u to vrijeme uslugu tužiteljici mogla pružiti, a kako to pravilno ocjenjuje i obrazlaže drugostupanjski sud.

Neosnovano se u reviziji ističe da je naknadu za tuđu pomoć trebalo utvrditi prema stvarnim netto troškovima za tuđu pomoć koja se plaća po Cjeniku Ustanove za zdravstvenu njegu u kući, Z..

Ovo stoga, što tužiteljici pomoć nije pružena od strane navedene ustanove, pa se ni naknada ne može odrediti prema tom Cjeniku.

Pravilno je u osporenoj presudi primijenjeno materijalno pravo kad su kamate na naknadu nematerijalne štete za pretrpljeni strah i naknadu za tuđu pomoć, koja predstavlja nenovčanu materijalnu štetu, dosuđene od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naknada određena.

To nije sudska praksa bivše SFRJ, kako se navodi u reviziji, već ustaljena sudska praksa ovog suda.

Iz ovih je razloga reviziju protiv presude kao neosnovanu valjalo odbiti (čl. 393. ZPP).

Osnovano se, međutim, revizijom osporava rješenje drugostupanjskog suda kojim je žalba tužiteljice protiv odluke o trošku odbijena i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-4008/92 od 14. srpnja 1997., kojim je odlučeno o troškovima postupka.

U tom dijelu osporene odluke ostvarena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, na koju ukazuje revizija.

Ovo iz razloga, što je u osporenoj odluci navedeno da je tužiteljica zahtjev za naknadu parničnog troška nastalog nakon 29.10.1989. postavila tek nakon što je stavila prijedlog za donošenje dopunske odluke o troškovima postupka.

Takav navod drugostupanjske odluke u proturječju je sa sadržajem “Troškovnika tužiteljice” od 16.11.1995., jer se iz istog ne vidi kada je podnesen, odnosno kada je uložen u spis.

Kako se zbog ovog proturječja osporena odluka ne može ispitati, to je, zbog postojanja navedene bitne povrede, odluku u tom dijelu valjalo ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovni postupak, da navedenu povredu otkloni i ponovno odluči o žalbi tužiteljice protiv odluke o trošku – rješenja Općinskog suda u Zagrebu broj Pn- 4008/92 od 14. srpnja 1997.

U Zagrebu, 22. svibnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.