Rev-1957/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1957/01-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ivana Kaladića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, mr. Andrije Erakovića, Miroslave Vekić i mr. Olge Jelčić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. D. iz S., G. H. iz S., A. M. iz S., D. O. iz S., I. O. iz O., M. L. iz S., i K. V. iz S., sve zastupa punomoćnica V. J., odvjetnica iz S., protiv tuženika S. L. iz O., i E. B. iz O. zastupa punomoćnik R. B. iz O., radi nepačanja, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 26. veljače 1998. godine Gž-1203/97, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Omišu od 17. siječnja 1997. godine broj P-318/94, u sjednici održanoj 15. siječnja 2003. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom su tuženici solidarno obvezani obustaviti sve građevinske radove na čest.zem. 297/1 z.u. 754 k.o. O., porušiti sve dosad izgrađeno uspostaviti prijašnje stanje i kaniti se ubuduće svakog takvog ili sličnog pačanja u zajedničku nekretninu tužitelja, te naknaditi tužiteljima parnične troškove u iznosu od 3.685,00 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženici su izjavili reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrješne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se nižestupanjske presude preinače i odbije tužbeni zahtjev.

Tužitelji nisu odgovorili, a nadležni državni odvjetnik se nije izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije dopuštena.

Predmet spora je zahtjev koji se ne odnosi na novčanu svotu, pa je u smislu čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) mjerodavna vrijednost predmeta spora koju su tužitelji označili u tužbi, a to je iznos od 10.000,00 kn.

Kad više tužitelja podnese tužbu s istim zahtjevom, za određivanje vrijednosti predmeta spora na odgovarajući način se primjenjuje odredba čl. 37. st. 2. ZPP, pa se tako vrijednost predmeta spora određuje za svakog tužitelja posebno.

To u konkretnom slučaju znači da je u iznosu od 10.000,00 kn, koji su tužitelji u tužbi označili, sadržana vrijednost predmeta spora zahtjeva svakog od tužitelja, tj. da se označena vrijednost predmeta spora dijeli na tužitelje.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP, koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, 28. srpnja 1994. godine, kao mjerodavno za ocjenu dopuštenosti revizije, revizija nije dopuštena u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naveo ne prelazi iznos od 3.000,00 kn.

Kako je tužbu podnijelo 7 tužitelja, vrijednost predmeta spora njihovih pojedinačnih zahtjeva ne prelazi iznos od 3.000,00 kn, (a ne radi se o sporu u kojem bi revizija uvijek bila dopuštena u smislu čl. 382. st. 4. ZPP). Stoga je temeljem čl. 392. ZPP u svezi s čl. 389. st. 2. ZPP reviziju tuženika valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

U Zagrebu, 15. siječnja 2003. godine.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivan Kaladić, v.r.