Rev-883/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 883/09-3

REPUBLIKA HRVATSKA

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik Zagrebu, protiv tuženika A. d.o.o. iz S., kojeg zastupa punomoćnik Z. G., odvjetnik u Z. odvjetničkom uredu Z. G. i dr., odvjetnika u B., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Virovitici poslovni broj Gž-1197/08-2 od 2. travnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slatini poslovni broj P-128/08-66 od 22. rujna 2008., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2014.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja te se ukidaju presuda Županijskog suda u Virovitici poslovni broj Gž-1197/08-2 od 2. travnja 2009. i presuda Općinskog suda u Slatini poslovni broj P-128/08-66 od 22. rujna 2008. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi posl. br. Ovr-287/02 od 29. travnja 2002. kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 90.000.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 17. travnja 2002. do isplate, iznos od 48.959,80 kuna na ime protesta mjenice sa zateznim kamatama tekućim od 17. travnja 2002. do isplate u roku od 3 dana (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.199.000,00 kuna u roku od 8 dana (točka II. izreke).

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se prihvati revizija i preinači pobijana presuda tako da se u cijelosti održi na snazi rješenje o ovrsi.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Revizijski sud je na temelju odredbe čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 – dalje: ZPP) ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

U postupku pred sudovima prvog i drugog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajno upire tužitelj, jer su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi, kao i u prvostupanjskoj presudi, navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Razlozi o odlučnim činjenicama nisu proturječni niti nejasni, pa pobijana drugostupanjska presuda kao niti prvostupanjska presuda, nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

Predmet spora je isplata iznosa od 90.000.000,00 kuna koji proizlazi iz mjenične obveze i isplata iznosa od 48.959,80 kuna na ime troškova protesta mjenice.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je 3. ožujka 1995. trgovačko društvo D. d.d. sklopilo ugovor o kratkoročnom kreditu sa Z. b. d.d., a kao osiguranje tog potraživanja dane su tri bianco rekta mjenice,

- da je ugovorom o prijenosu od 9. lipnja 1999. potraživanje sa Z. b. d.d. preneseno na trgovačko društvo V. d.o.o.,

- da je 4. veljače 2002. trgovačko društvo V. d.o.o. sklopilo ugovor o ustupu potraživanja s M. V. kao primateljem potraživanja,

- da je ugovorom od 4. veljače 2002. propisano da je primatelj dužan platiti iznos od 3.000.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti kao naknadu za ustup potraživanja najkasnije u roku od 6 mjeseci od dana zaključenja ugovora,

- da je rok određen ugovorom od 4. veljače 2002. bitan sastojak ugovora,

- da je tužitelj 17. travnja 2002. podnio na naplatu mjenicu koju je potpisao D. d.d. te da na računu D. d.d. nije bilo sredstava,

- da tužitelj do 4. kolovoza 2002. nije platio trgovačkom društvu V. d.o.o. niti jednu kunu na ime naknade za ustup ugovora,

- da je 4. listopada 2002. trgovačko društvo V. d.o.o. sklopila sporazum s A. d.o.o., kojim je A. d.o.o. preuzeo potraživanje koje V. d.o.o. ima prema D. d.o.o., te da je A. d.o.o. u cijelosti platio V. d.o.o. naknadu za preuzimanje potraživanja,

- da je A. d.o.o. preuzeo trgovačko društvo D. d.o.o. i pripojio ga čime je došlo do sjedinjenja dužnika i vjerovnika, a potraživanje je prestalo.

S obzirom na ovakva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da je tužitelj postupao zlonamjerno, jer je pokušao naplatiti mjenicu prije nego što je društvu V. d.o.o. platio ijednu kunu, da je u ugovoru o ustupu od 4. veljače 2002. određen rok kao bitan sastojak ugovora sukladno odredbi čl. 125. st. 1 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO) te da je sukladno odredbi čl. 125. st. 4. ZOO ugovor o ustupu raskinut po sili zakona 4. kolovoza 2002. Drugostupanjski sud zlonamjerno postupanje tužitelja utvrđuje i u činjenici što je tužitelj na Izvanrednoj skupštini trgovačkog društva D. d.d. 25. siječnja 2002. izabran u nadzorni odbor društva D. d.d., a koju odluku je rješenjem od 28. studenog 2002. utvrdio ništavim Trgovački sud Bjelovaru, kao i u činjenici da je tužitelj pokrenuo stečajni postupak nad D. d.o.o.

Nadalje, drugostupanjski sud zaključuje i da je u ugovoru o kratkoročnom kreditu od 3. ožujka 1995. kao osnovnom poslu unesena tzv. recta klauzula zbog čega je mjenica postala recta papir koji se ne može prenositi indosamentom nego samo cesijom. Budući da kod prijenosa cesijom dužnik može novom vjerovniku isticati sve prigovore koje je imao prema ranijem vjerovniku, drugostupanjski sud zaključuje da tuženik može tužitelju isticati i prigovore koji se odnose na osnovni posao, pa tako i prigovor ispunjenja mjenične obveze.

Tužitelj u reviziji navodi da na mjenici nije stavljena nikakva tzv. recta klauzula koju je nužno staviti na samoj mjenici. Stoga navodi da je neosnovan zaključak drugostupanjskog suda da je tužitelj mogao steći mjenicu samo cesijom i da je tuženik stoga ovlašten isticati prigovore protuugovornog popunjenja mjenice.

Nadalje, tužitelj u reviziji navodi da nema dokaza da je tuženik postupao zlonamjerno, da prijenos tražbine prema ugovoru o ustupu od 4. veljače 2002. nije uvjetovan plaćanjem naknade, a da je mjenicu podnio na naplatu prije nego što je tužitelj bio dužan išta platiti tuženiku te da je u trenutku podnošenja mjenice na naplatu tužitelj imao tražbinu prema tuženiku. Tužitelj u reviziji spori da bi ispunjenje u roku određenom ugovorom o ustupu od 4. veljače 2002. bio bitan sastojak ugovora.

Odredbom čl. 10. st. 2. Zakona o mjenici („Narodne novine“ broj 74/94 - u daljnjem tekstu: ZM) propisano je da mjenica u koju je trasant stavio riječ „ne po naredbi“ ili drugi izraz, koji znači to isto, može se prenijeti samo u obliku i s učinkom običnog ustupa (cesije).

Pogrešan je pravni pristup drugostupanjskog suda koji zaključuje da je tzv. recta klauzula naznačena u ugovoru o kratkoročnom kreditu, tj. u osnovnom poslu, jer je odredbom čl. 10. st. 2. ZM propisano da se navedena klauzula stavlja upravo u samu mjenicu, a ne i u neki drugi prateći pravni posao, pa nije jasno na temelju čega drugostupanjski sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o tzv. recta klauzuli.

Stoga je zbog pogrešnog pravnog pristupa i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. U nastavku postupka sudovi će utvrditi radi ili se doista o tzv. recta mjenici kao i na koji način i kojim pravnim poslom je tužitelj stekao spornu mjenicu.

U konkretnom slučaju osnova potraživanja je bianco mjenica koja je izdana kao osiguranje kredita kojeg je D. d.d. sklopio sa Z. b. d.d., a koja je ustupom prenesena na tužitelja. Dakle, tužitelj nije prvi imatelj mjenice.

Odredbom čl. 16. st. 2 Zakona o mjenici („Narodne novine“ broj 74/94 - u daljnjem tekstu: ZM) propisano je da ako je mjenica, koja je u vrijeme izdanja bila nepotpuna, naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu, povreda ovog sporazuma ne može se prigovoriti imatelju mjenice, osim ako ju je stekao zlonamjerno ili ako je pri stjecanju mjenice postupio s velikom nepažnjom.

Iz navedenog proizlazi da tuženik prema tužitelju ne može isticati prigovore iz osnovnog posla, već može dokazivati jedino da je tužitelj mjenicu stekao zlonamjerno ili da je pri stjecanju mjenice postupio s velikom nepažnjom.

Odlučno je odluku u ovom predmetu je li postupanje tužitelja bilo zlonamjerno ili s velikom nepažnjom i to upravo u trenutku stjecanja mjenice.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa sudovi nisu ocijenili je li postupanje tužitelja bilo zlonamjerno upravo u trenutku stjecanja mjenice. Naime, nižestupanjski sudovi su ocjenjivali postupanje tužitelja nakon stjecanja mjenice, jer osnovu za procjenu postupanja tužitelja temelje na činjenici da je tužitelj mjenicu podnio na naplatu (oko 2 mjeseca nakon sklapanja ugovora o ustupu), a prije nego što je V. d.o.o. platio naknadu za ustup potraživanja. Pri tome gube iz vida i činjenicu da iz sadržaja ugovora o ustupu ne proizlazi da bi pravo na naplatu mjenice bilo ičime vezano ili da bi bilo uvjetovano tužiteljevom dužnošću da plati V. d.o.o. naknadu za ustup. Osim toga, tužitelj je dva i pol mjeseca nakon podnošenja mjenice na naplatu još uvijek imao vremena pravovremeno platiti naknadu V. d.o.o. Sporno je i da li prigovor da tužitelj nije platio naknadu za ustup V. d.o.o. može isticati i tuženik, koji i nije stranka navedenog ugovora o ustupu potraživanja.

Događaji vezani za izvanrednu skupštinu društva ne mogu se povezati s tužiteljevim zlonamjernim postupanjem prema dužniku. Naime, ako je tužitelj i pokušao ući u nadzorni odbor D. d.d., tada bi tužitelju kao članu nadzornog odbora trebalo biti u interesu upravo da se zaštite prava i interesi D. d.d., dok namjera da se našteti navedenom društvu za sada ne proizlazi iz provedenog postupka.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo.

U ponovnom postupku sudovi će ocijeniti je li postupanje tužitelja u trenutku stjecanja mjenice bilo zlonamjerno, a posebno će utvrdit kako je tužitelj stekao spornu mjenicu, te ovisno o tome ocijeniti koje je prigovore tuženik bio ovlašten isticati tužitelju. Nadalje, sudovi će u ponovnom postupku razmotriti i prigovor tužitelja koji se odnosi na utvrđenje suda da je rok iz ugovora o ustupu od 4. veljače 2002. bitan sastojak ugovora te pravne posljedice koje iz toga proizlaze.

Stoga je na temelju odredbe iz čl. 395. st. 2. ZPP, prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 10. prosinca 2014.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.