I Kž-786/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-786/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice kao predsjednika vijeća, te Pavišić dr. Berislava, Zmajević mr. Branka, Primorac Vladimira i Milošević Vesne kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin Almer Rajke kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. B. I. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine", br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ) odlučujući o žalbama optuženika podnesenih protiv presude Okružnog suda u Rijeci od 27. lipnja 1991, br. K-15/91, u sjednici održanoj 16. travnja 1992, saslušavši zamjenika javnog tužioca

Hrvatske Kovačić mr. Vladimira,

p r e s u d i o je:

Odbijaju se kao neosnovane žalba optuženih B. I. i O. J., te se potvrđuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom prvostepenom presudom Okružni sud u Rijeci oglasio je opt. B. I. i opt. O. J. krivim, da su u vrijeme i na način opisan u toč. 1. izreke te presude učinili krivično djelo krivotvorenja novca iz čl. 168. st. 1. KZJ, time da je opt. O. J. ovo djelo učinio kao pomagač, dakle u vezi čl. 24. KZJ, a opt. B. I. djelima pod točkom 2. i 3. krivična djela krivotvorenja isprava iz čl. 212. st. 1. i 2. KZH te opt. O. J. djelom pod toč. 4. krivično djelo iz čl. 212. st. 2. KZH, za koja im je djela utvrdio pojedinačne kazne na temelju citiranih zakonskih propisa, a na temelju čl. 168. st. 1. KZJ, primjenom čl. 48. st. 2. toč. 2. KZJ, jedinstvena kazna zatvora, i to opt. B. I. u trajanju od tri godine i šest mjeseci, a opt. O. J. u trajanju od tri godine, u koje kazne im je na temelju čl. 50. st. 1. KZJ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to opt. B. I. od 9. veljače, a opt. O. J. od 10. veljače 1991. godine pa nadalje.

Na temelju čl. 69. KZJ opt. B. I. je izrečena mjera sigurnosti - oduzimanja predmeta, i to 196. krivotvorenih novčanica u apoenima od po 1.000 švicarskih franaka.

Na temelju čl. 84. i čl. 85. st. 1. KZJ od opt. B.

I. je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 183.000 dinara.

Istom presudom oglašen je krivim i opt. C. A., da je u vrijeme i na način opisan u točki 5 izreke pobijane presude učinio krivično djelo iz čl. 212. st. 1. i 2. KZH, te mu je na temelju čl. 52. st. 1. i čl. 53. KZJ izrečena uvjetna osuda, tako da mu je na temelju čl. 212. st. 2. KZH utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 mjeseci, koja se neće izvršiti ako optuženik za vrijeme od dvije godine ne učini novo krivično djelo.

U odnosu na opt. C. A. i opt. M. G. i djela iz toč.

6. i 7 izreke prvostepene presude i djelo, iz čl. 168. st. 1. u vezi čl. 24. KZJ optužba je odbijena.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. B. I. osobno i putem branitelja P.-Č. J., odvjetnika iz Z. te opt. O. J. osobno.

Opt. B. I. se žali zbog: bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno preinači na način da se ovaj optuženik oslobodi optužbe za djelo iz toč.

1. izreke pobijane presude i iz čl. 168. st. 1. KZJ, ili da mu se izrekne blaža kazna.

Opt. O. J. se žali zbog: pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, ili da mu se izrekne blaža kazna.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Javni tužilac Hrvatske, vračajući spise, stavio je u smislu čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP) prijedlog da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovana.

Drugostepena sjednica održana je bez prisutnosti opt. B. I. i njegovog branitelja iako su oni u smislu čl. 371. st. 1. ZKP-a stavili zahtjev da budu obaviješteni o sjednici vijeća radi prisustvovanja istoj, jer je odredbom čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti, neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske, odlučeno da se odredbe čl. 371. st. 1., 2. i 4. ZKP-a ne primjenjuju.

Žalbe optuženika nisu osnovane.

U žalbi opt. B. I. pisanoj po njegovom branitelju tvrdi se, da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP-a, jer da je izreka pobijane presude proturječna sama sebi i sa razlozima presude, te da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

U ovoj se žalbi ne obrazlaže zbog čega žalitelj smatra da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dok se proturječnost izreke prvostepene presude samoj sebi i razlozima presude nalazi, po mišljenju žalitelja, u tome što se u izreci prvostepene presude navodi, da od 196 krivotvorenih novčanica u apoenima od 1.000 švicarskih franaka, 147 ima serijski broj …, a 49 da ima serijski broj …, dok se na strani 7 pobijane presude navodi, da je na temelju čl. 69. KZJ od opt. B. I. oduzeto 196 navedenih krivotvorenih novčanica, od kojih jedan dio ima serijski broj … (razlika između ovog serijskog broja i prvospomenutog u izreci je u zadnjoj brojci - u izreci je to broj 6, a ovdje je to broj 5). Konačno, na strani 24. treći odlomak, se navodi da je prvostepeni sud izvršio u dokaznom postupku glavne rasprave uvid u potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta od M. S., u kojoj je navedeno, da su od navedenog oduzete dvije krivotvorene novčanice od 1.000 švicarskih franaka koje imaju serijske brojeve: … i …. Ovaj prvonavedeni serijski broj se razlikuje od serijskog broja navedenog u izreci pobijane presude koji počima s brojkama 87, a i onoga navedenog na strani 7 pobijane presude, koji počima sa brojevima također 87. Dok bi se za prvi primjer i moglo reći, da je rezultat pogreške u pisanju, za ovaj drugi primjer je po mišljenju žalitelja očito, da se radi o proturječnosti u izreci, te između izreke i razloga presude.

Suprotno ovakvom stajalištu žalitelja, ovdje se ne radi o proturječnostima na koja on ukazuje.

U prvom redu u izreci pobijane presude nema nikakve proturječnosti, a što se tiče razlika između izreke pobijane presude i njenog obrazloženja, to također nije proturječnost, već pogreška u pisanju.

Naime, iz potvrde o oduzimanju predmeta M. S. (list 28 spisa) proizlazi, da je od njega oduzeto 9 krivotvorenih novčanica po 1.000 franaka, serijskog broja …. Podatak iz ove potvrde je točan, jer iz krivotvorenih novčanica koje su priložene spisu (list 31 i 32) je vidljivo, da one imaju slijedeće serijske brojeve: … (dakle isti serijski broj kao i onaj iz navedene potvrde te ….

Prema tome u izreci i na strani 7 pobijane presude, pogrešno je napisan serijski broj krivotvorenih novčanica …, pa se stoga ne radi o nikakvoj proturječnosti između izreke i obrazloženja pobijane presude.

Prvostepeni sud nije stoga učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka na koji se poziva optuženi B. I. u svojoj žalbi, a niti neku drugu bitnu povredu na koju drugostepeni sud u smislu čl. 376. st. 1. toč. 1. ZKP-a pazi po službenoj dužnosti kada ispituje prvostepenu presudu.

U žalbi opt. B. I. pisanoj po branitelju se ne navodi o kojoj bi se povredi krivičnog zakona radilo, no iz sadržaja tog dijela žalbe razabire se da žalitelj misli na povredu iz čl. 365. toč. 4. ZKP-a, jer je u pogledu krivičnog djela koji je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

Naime, kako u dijelu žalbe koji se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, opt. B. I. ističe da nije znao da su novčanice švicarskih franaka krivotvorene kada ih je dobio od opt. O. J., posredstvom opt. M. G. i opt. C. A. slijedom toga, smatra da je njegovo ponašanje trebalo pravno označiti kao krivično djelo iz čl. 168. st. 4. KZJ, jer je stavio u opticaj lažne novčanice koje je primio kao prave.

Iz navedenog, međutim, slijedi da opt. B. I. i preko žalbenog osnova povrede krivičnog zakona, pobija prvostepenu presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

U dijelu žalbe koji se odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje opt. B. I. više puta_j ponavlja tvrdnju, da je obrana opt. M. G. ista i "gotovo u svim detaljima sukladna obrani opt. B. I.", a isto tako, da je njegova obrana identična obrani opt. C. A., te da njegovu obranu potvrđuju i iskazi svjedoka K. B. i E., dok iskaz svjedoka D. Ž. koji nije potvrdio njegovu obranu, smatra da nije istinit, i da zato iskaz tog svjedoka prvostepeni sud nije mogao prihvatiti kao istinit i valjan pri utvrđivanju činjeničnog stanja, potrebno je stoga podrobnije ocijeniti ovaj dio žalbe opt. B.

I. jer je to njen najvažniji dio.

Odmah na početku treba generalno istaknuti, da navedene tvrdnje iz ove žalbe nisu prihvatljive naprosto stoga što nisu točne.

Obrana opt. B. I. u potpunosti je suprotna obrani opt. M. G. i opt. C. A.. Prvostepeni sud je s pravom ocijenio kao istinite obrane ovih optuženika te je na osnovu njihovih iskaza i iskaza saslušanih svjedoka, koje je ocijenio kao istinite, a i drugih provedenih dokaza, je utvrdio činjenično stanje.

Prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude vrlo opširno i detaljno navodi sadržaj obrana svih optuženika i saslušanih svjedoka, pa stoga nema potrebe ponavljati obrane optuženika kako bi se ukazivalo na bitne razlike između obrane opt. B. I. i drugih optuženika, a posebno optuženih M. G. i C. A.. Međutim, ipak je potrebno ukazati na neke detalje Iz njihovih obrana, jer oni također ukazuju u kojoj mjeri je obrana opt. B. I. u suprotnosti sa obranom opt. M. G. i opt. C. A..

Iz iskaza opt. M. G. i opt. C. A. proizlazi, da im je opt. B. I. jako imponirao kao uspješan poslovan čovjek koji troši puno novca i ima značajne društvene veze. Ovim optuženicima se opt. B. I. lažno predstavljao, ne samo imenom i prezimenom druge osobe (Z. Š.) s čijom se krivotvorenom putovnicom i vozačkom dozvolom služio, već se lažno predstavljao i svojim tobožnjim uspješnim poslovima i društvenim vezama, a opt. M. G. je posebno imponirao kao čovjek iz specijalne policije, koji radi za interese Republike Hrvatske. Opt. M. G. je u toj mjeri podlegla njegovim obmanama, da mu je slijepo vjerovala, tako da mu je dala na raspolaganje svoje dokumente (putovnicu i vozačku dozvolu) predala na držanje novac koji je pozajmila od drugih (40.000 DEM) vjerujući da će ga uložiti na njenu štednu knjižicu, što će im biti osnova za podizanje većeg zajma kojim bi oni zajedno uredili dio kuće M. G. u lokal. Kako je k tome ova optuženica stupila s opt. B. I. u "sentimentalnu vezu" kako ističe u svojoj obrani, opt. B. je mogao s opt. M. G., kao i opt. C. A., koji mu se ništa manje nije divio i ništa manje vjerovao, manipulirati koliko je htio i kako je želio. Zbog toga ih je i uspio vrlo vješto iskoristiti u čitavoj unaprijed dogovorenoj operaciji s opt. O. J., od kojega je 18. siječnja 1991. godine i dobio najmanje 196 krivotvorenih novčanica od po 1.000 švicarskih franaka, a koje je kasnije stavio u opticaj.

Što se tiče iskaza svjedoka na koje se poziva opt. B. u svojim žalbama, a među koje spada i svjedok D. Ž., kao iskaza drugih svjedoka na kojima prvostepeni sud zasniva svoja utvrđenja, ocjenu iskaza tih svjedoka po prvostepenom sudu prihvaća i ovaj drugostepeni sud. Svi su ti iskazi određeni i cjeloviti, pa je prvostepeni sud s pravom pomoću njih utvrdio sve odlučne činjenice, odnosno da je opt. B. I. pribavio uz pomoć opt. O. J. krivotvorene novčanice i stavio ih u opticaj.

Treba posebno istaknuti da su novčanice o kojima je riječ kolor fotokopije osrednje kvalitete, kako je to navedeno u izvještaju o ekspertizi lažnog novca Narodne banke bivše Jugoslavije od 18.11.1991. godine (list 221 spisa). Sam opt. O. J. koji inače poriče bilo kakvo svoje učešće u izvršenju ovog krivičnog djela, u svojoj obrani navodi da kada je vidio 20 takvih novčanica kod opt. M. G. da mu je odmah bilo jasno da se radi o kolor fotokopijama osrednje izrade. Ako se dakle ove činjenice imaju u vidu, te sve ono što su svojim iskazima naveli opt. M. G. i opt. C. A., a odnosi se na ponašanje opt. B. I. i opt. O. J. prilikom preuzimanja krivotvorenog novca dana 18. siječnja 1991. godine u kavani Hotela D. u Z., onda je prvostepeni sud mogao izvući samo jedan zaključak, da je opt. B. I. vrlo dobro znao, da je dobio krivotvoreni novac i da je taj krivotvoreni novac stavio u opticaj.

Nije prihvatljiv navod iz žalbe opt. B. I. pisanoj po branitelju, pa je prvostepeni sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje time što nije saslušao kao svjedoka izvjesnog Š. iz Z., koji stanuje u ulici N. D. br. 8/II, a s kojom osobom je on zajedno sa optuženicima M. G. i C. A. vodio razgovore o dobivanju zajma za opt. M. G. u iznosu od 40.000 DEM. Ovog svjedoka prvostepeni sud nije trebao saslušati, jer je nesporno da je s tom osobom vođen razgovor o zajmu, što u svojim obranama navode svi navedeni optuženici.

Konačno u ovom slučaju se ne radi o dokazu kojega je trebalo izvesti radi utvrđivanja neke odlučne činjenice, pa ga stoga prvostepeni sud nije niti trebao izvesti. Vjerojatno iz istih razloga obrana u toku glavne rasprave nije predlagala da se ovaj svjedok sasluša.

U žalbi opt. B. I. koju je on osobno pisao posebno se naglašava da on nije stavljao krivotvoreni novac u opticaj, jer za takav novac nije ništa kupovao, odnosno, da ga nije mijenjao, već da je davao u zalog kod pozajmica koje je dobivao u njemačkim markama. Nadalje, navodi, da je u to vrijeme kada je devizno tržište bilo u kolapsu, a građani gubili svoje devizne uštede u bankama, iznos od 1.960.000 švicarskih, franaka je mogao prodati nepoznatim građanima u mjestima gdje ga nitko nije poznavao. Da je kojim slučajem znao da su novčanice s kojima je raspolagao krivotvorene, sigurno ih ne bi davao osobama s kojima se svakodnevno susretao.

Prvostepeni je sud na osnovu iskaza saslušanih svjedoka utvrdio, da je opt. B. I. dao bračnom paru K. 40.000 krivotvorenih švicarskih franaka, kao kaparu za kuću koju je od njih kanio kupiti, a L. V. i Z. te B. I. je dao ukupno 20.000 krivotvorenih švicarskih franaka u zamjenu za dinarska sredstva i njemačke marke dok je opt. M. G. dao 25.000 takvih istih franaka da ih zamijeni za njemačke marke.

Prema tome, da opt. B. I. je novac koji je bio krivotvoren stavljao u opticaj na navedeni način, a isti bi slučaj bio da je takav novac davao u zalog, jer je davanje zaloga također jedan od načina stavljanja novca u opticaj.

Opt. B. I. je odlučio na koji će način staviti u opticaj krivotvorene novčanice, a zašto ga nije zamijenio ili prodao u nekoj drugoj sredini, gdje ga nitko nije poznavao, što bi svakako bilo životnije je druga stvar. Njegova odluka na koji način će staviti krivotvoreni novac u opticaj je bila povezana s njegovim uvjerenjem, da će mu pojedinci koji su od njega dobili krivotvoreni novac povjerovati, isto onako kao što su mu vjerovali opt. M. G. i opt. C. A., a što se u prvo vrijeme i dogodilo.

U svojoj žalbi opt. O. J. ponavlja obranu s glavne rasprave, pa ponovno posebno ističe da je od 28. listopada do

(

23. prosinca 1990. godine boravio u Italiji, te da kroz to vrijeme nije mogao kontaktirati s opt. B., pri čemu se poziva na izjavu H. B. iz V. od 25. lipnja 1991. godine (list 498 spisa) koju je iz V. poslala telefaksom. Također ističe, da u iskazima opt. B. I., opt. M. G. i opt. C. A. ima puno kontradiktornosti, ali ne navodi u čemu se sastoje te kontradiktornosti.

Ako se i pretpostavi, da je ovaj optuženik zaista bio u Italiji, što naravno nije isključeno, u razdoblju od 28. listopada do 23. prosinca 1990. godine, on je mogao učiniti krivična djela zbog kojih je bio optužen, jer je prema utvrđenju prvostepenog suda djela iz čl. 212. st. 1. i 2. KZH učinio u razdoblju od lipnja 1990. do kraja siječnja 1991. godine a djelo iz čl. 168. st. 1.KZH u vezi čl. 24. KZJ dana 8.I.1991. godine.

Što se tiče iskaza opt. B. I. te opt. M. G. i opt. C. A., o njima je već bilo riječi u ovoj presudi. Kod toga se ponovno ističe, da postoji kontradiktornost jedino između iskaza opt. B. I. s jedne strane i opt. M. G. i opt. C. A. s druge strane, dok između ovih dvoje potonjih optuženika nikakve kontradiktornosti bilo nije.

Prema tome, navodi iz žalbe opt. B. I., kao i navodi žalbe opt. O. J. nisu takvi argumenti koji bi doveli u pitanje ispravnost utvrđenja prvostepenog suda.

Prvostepeni sud je dakle, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio krivični zakon.

Što se tiče kazne koja je izrečena opt. B. I. i opt. O. J., ovaj drugostepeni sud nalazi, da su one u skladu sa svim okolnostima o kojima ovisi visina kazne (čl. 41. KZJ). Prvostepeni je sud ispravno utvrdio kako olakotne, tako i otegotne okolnosti kod optuženika. Obzirom na te okolnosti kao i stupanj krivične odgovornosti ovih optuženika, jakost ugrožavanja zaštićenog dobra, kao i okolnosti uz koje su djelo učinili, izrečene kazne po prvostepenom sudu ukazuju se primjerenima i one će svakako ostvariti svoju svrhu.

Kako žalba izjavljena u korist optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja po čl. 379.

ZKP-a sadrži i žalbu zbog odluke o mjeri sigurnosti i odluci o oduzimanju imovinske koristi, ovaj drugostepeni sud je ispitivao da li je prema opt. B. I. trebalo primijeniti mjeru sigurnosti iz čl. 69. KZJ, a na temelju čl. 84. i 85. KZJ, oduzeti istom optuženiku imovinsku korist u iznosu od 183.000

HRD,,te je našao da je prvostepeni sud pravilno i zakonito primijenio navedene odredbe o mjeri sigurnosti i oduzimanju imovinske koristi.

Zbog svega navedenog trebalo je na temelju čl. 384. ZKP-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 16. travnja 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin Almer Rajka, v.r. Horvatinović mr Ružica, v.r.