Rev-1091/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1091/1996-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Š. P. iz S., koju zastupa punomoćnik R. P.-I., odvjetnica iz S., protiv tuženika 1/ Osnovne škole B. V. iz B. V., 2/ GRADA MAKARSKA, 3/ OPĆINE BAŠKA VODA, svi zastupani po Javnom pravobraniteljstvu u Makarskoj, 4/ REPUBLIKE HRVATSKE, koju zastupa Javno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske u Zagrebu, te 5/ OPĆINE GRADAC, 6/ OPĆINE PODGORA i 7/ OPĆINE BRELA, koje zastupa Javno pravobraniteljstvo u Makarskoj, radi naknade štete, rješavajući reviziju 4-tužene Republike Hrvatske, protiv pravomoćne drugostupanjske presude Županijskog suda u Splitu od 20. rujna 1995. godine, br. Gž 1924/95, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Makarskoj od 23. ožujka 1995. godine, br. P 385/93-4, u sjednici održanoj 28. studenoga 2001. godine,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija, te se ukidaju presude Županijskog suda u Splitu od 20. rujna 1995. godine, br. Gž 1924/95 i Općinskog suda u Makarskoj od 23. ožujka 1995. godine, br. P 385/93 i to u dijelu kojim je presuđeno da je tužena ad 4/ R. H. dužna solidarno (sa tuženom ad 1/ školom B.V.) platiti tužiteljici Š. P. iznos od 39.648,00 kn s kamatom i parničnim troškom u iznosu od 2.835,00 kn, te se u tom ukinutom dijelu predmet vraća na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Obrazloženje

Drugostupanjski je sud odbio žalbe prvotužene škole B.V. i četvrtotužene R. H., koja potvrđuje prvostupanjsku presudu, kojom su te stranke dužne solidarno platiti tužiteljici iznos od 39.648,00 kn sa kamatom i parnični trošak u iznosu od 2.835,00 kn (toč. I i IV izreke prvostupanjskog suda), dok je uvažio žalbu tužiteljice i ukinuo prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev protiv svih ostalih tuženika i u tom dijelu vratio predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Protiv drugostupanjske presude je pravovremeno reviziju izjavila četvrtotužena R. H. zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, te predlaže da se uvaži revizija (bez konkretnog prijedloga), ali očigledno smatra da presude treba – ili ukinuti ili preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev protiv R. H.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija je osnovana.

Dosuđeni iznos predstavlja prometnu vrijednost zemljišta – katastarske čestice 3624 upisane u zk.ul.br. 1385 k.o. B. V. i to 1/6 dijela tog zemljišta, koje je u tom dijelu suvlasništvo tužiteljice (u naravi 96 m[2] ).

To je zemljište bivša Općina M. dodijelila na korištenje prvotuženoj školi za izgradnju škole i igrališta (što je i izgrađeno), a protiv tužiteljice kao suvlasnice, a ni protiv ostalih suvlasnika nije proveden predviđeni zakonski postupak (eksproprijacija) za oduzimanje zemljišta i nije provedena deposedacija niti su dobili novčanu naknadu za oduzeto zemljište.

Zato, po nalaženju nižestupanjskih sudova, tužiteljica ima pravo na naknadu štete u visini prometne vrijednosti zemljišta, koji joj je iznos dosuđen.

Revident Republika Hrvatska, obvezana je – solidarno sa osnovnom školom, u čiju je korist izgrađena škola na bespravno oduzetom zemljištu – na naknadu na isplatu dosuđenog iznosa, jer sudovi smatraju da ta stranka (R. H.) odgovara za štetu prema odredbama Zakona o ustanovama ("Narodne novine", broj 76/93) jer je osnivač škole, a po odredbama čl. 59. toga Zakona kao osnivač ustanove odgovara za obveze cijelom svojom imovinom, pa i za štetu.

Revident ističe da citirani Zakon nije vrijedio u vrijeme oduzimanja zemljišta (1973. godine), već su tada bili na snazi drugi propisi o osnivanju škola, pa se ne smatra obveznom za štetu, a i inače smatra da odgovornost po čl. 59. Zakona o ustanovama ne obuhvaća i obvezu naknade štete tužene R. H. Nalazi da je upitna i aktivna legitimacija tužiteljice – kao samo suvlasnice zemljišta.

U pravu je revident kad ukazuje na okolnost važenja propisa citiranog Zakona, kad je škola izgrađena 1973. godine (i tada je oduzeto zemljište).

No, iz obrazloženja drugostupanjske odluke jasno proizlazi (iako je odbijena i žalba četvrtotužene) da nije utvrđeno tko je u vrijeme oduzimanja zemljišta bio osnivač škole i tko je prema tome suodgovoran tužiteljici za isplatu štete (a taj je drugostupanjski sud ukinuo dio prvostupanjske presude u odnosu na odbijanje tužbenog zahtjeva protiv ostalih tuženika).

Time je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku, jer se presuda ne može ispitati.

Ako nije utvrđeno tko je osnivač škole, onda tužena R.H. ne može biti osuđena na solidarno plaćanje naknade štete sa prvotuženom školom, koja ne poriče svoju odgovornost, jer nije izjavila reviziju protiv drugostupanjske presude.

Trebalo je stoga prihvatiti reviziju četvrtotužene R. H., te ukinuti dio presude u dijelu kojim je ona obvezana na solidarno plaćanje naknade štete, pa je riješeno kao u izreci po odredbi čl. 394. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

U nastavku postupka će nižestupanjski sudovi utvrditi tko je bio u kritično vrijeme osnivač škole i tko je i da li je odgovoran za štetu koju trpi tužiteljica time što joj je bespravno oduzeto zemljište, a u visini prometne vrijednosti oduzetog zemljišta.

U Zagrebu, 28. studenog 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.