Rev-1542/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1542/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr Hrvoja Momčinovića, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Mladena Žuvele, Vesne Milošević i Ivice Crnića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja dr. M. V., iz Z., protiv tužene V. D. iz Z., koju zastupa punomoćnik dr. I. A., odvjetnik iz Z., radi isplate, rješavajući reviziju tužene, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu, od 27. studenog 1990. br. Gž-8371/90-2, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Zagrebu, od 27. studenog 1990. br. P-6123/88. u sjednici održanoj dana 13. studenog 1991.,

r i j e š i o j e

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Drugostepenom presudom odbijena je žalba tužene kao neosnovana i potvrdjena prvostepena presuda, kojom je tužena obvezana da tužitelju isplati iznos od 35.000 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 7. V 1990. do isplate i nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.260 dinara.

Protiv drugostepene presude tužena je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se pobijana presuda ukine i tužbeni zahtjev odbije.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Javno tužilaštvo Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nižestepeni sudovi nisu učinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku, koji je preuzet temeljem odredbe čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91.) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu s ZPP), jer je tužitelj bio ovlašten nakon što je podnio tužbu za predaju stvari, da podnese zahtjev za novčanu svotu kada je tužena istu stvar otudjila.

Utvrdjeno je, a što je medju strankama i nesporno, da je tužitelj dao novac za koji je u 1985 pokupljen osobni automobil i da je tužena koristila isti automobil, te ga u 1987. g. prodala. Tužitelj je tvrdio, da je automobil dao na korištenje tuženoj, jer zbog dobi nije bio sposoban da se s njime služi, te kako bi tužena vršila usluge prijevoza prema potrebi odredjenim osobama u srodstvu s tužiteljem.

Tužena je tvrdila, da joj je tužitelj darovao isti automobil.

Prvostepeni sud je utvrdio, da tužitelj nije darovao tuženoj sporni automobil već da se radi o pravnom poslu iz odredbe čl. 749. Zakona o obveznim odnosima, koji je preuzet temeljem odredbe čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima ("NN" br. 53/91.) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZPP).

Drugostepeni sud je prihvatio činjenično utvrdjenje prvostepenog suda, ali je zaključio, da se radi o pravnom poslu darovanja s nalogom.

Nižestepeni sudovi su udovoljili tužbenom zahtjevu budući da su zaključili svaki iz svojih razloga, da tužena nije stekla pravo vlasništva na spornom automobilu, pa prema tome nije imala ni pravo na njegovo otudjenje.

Po ocjeni ovog revizijskog suda nižestepeni sudovi su pravilno udovoljili tužbenom zahtjevu, jer je utvrdjeno da je tužitelj bio vlasnik spornog automobila i da ga je tužena bez njegova znanja i privole otudjila, te na taj način prouzročila tužitelju štetu a čija visina nije sporna. (čl.154. u vezi s odredbom čl. 158. ZOO).

Iz navedenih razloga, a kako nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 13. studenog 1991.

Predsjednik vijeća:

mr. Hrvoje Momčinović, v.r.