Revr-308/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 308/07-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej, kao predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i mr. sc. Jadranka Juga, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. D. iz S., protiv tuženika D. d.d. K. S., zastupanog po N. M.-S., odvjetnici u S., radi vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu br. Gž 4840/04 od 21. travnja 2005., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. IV P 1260/98 od 8. travnja 2004., u sjednici održanoj 15. listopada 2008.,

r i j e š i o j e:

Ukidaju se nižestupanjske presude – presuda Županijskog suda u Splitu br. Gž 4840/04 od 21. travnja 2005. i presuda Općinskog suda u Splitu br. IV P 1260/98 od 8. travnja 2004. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je presuđeno:

„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe primiti tužitelja D. I. na rad te ga rasporediti na odgovarajuće poslove i zadatke, sukladno njegovoj stručnoj spremi i dosadašnjem iskustvu.

II. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od ukupno 168.795,00 kn sa kamatama po zakonu, s time da kamate teku na pojedinačne mjesečne iznose od prvog u sljedećem mjesecu za svaki prethodni mjesec, pa sve do isplate.“

Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 13.029,60 kn sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihvaćena i nižestupanjske presude da budu ukinute te da predmet bude vraćen na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se naloži tuženiku primiti ga na rad i isplatiti mu 168.795,00 kn na ime naknade plaće.

Zahtjevom za primanje na rad tužitelj traži ispunjenje tuženikove obveze iz sporazuma sklopljenog 28. rujna 1990. između bivšeg DP R. S. i tuženika kojim se tuženik obvezao preuzeti oko 200 radnika DP R. nad kojim je proveden stečajni postupak, a danom otvaranja stečajnog postupka (22. listopada 1990.) njegovim radnicima je prestao radni odnos. Polazeći od pravnog shvaćanja da je u konkretnom slučaju riječ o tužbi koja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, u skladu s odredbom čl. 371. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), a s obzirom na nespornu činjenicu da je zastarni rok za isticanje zahtjeva za ispunjenje sporne činidbe počeo teći 1990. i da je predmetna tužba podnesena 1998., sudovi su prihvatili tuženikov prigovor zastare te su zbog tog razloga tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim.

Glede tužiteljeve tvrdnje da je u razdoblju od 9. listopada 1992. pa do 25. travnja 1995. tužitelj sudjelovao u Domovinskom ratu kao pripadnik Hrvatske vojske i da je u tom vremenu došlo do zastoja zastarijevanja na temelju odredbe čl. 382. toč. 1. ZOO, prvostupanjski sud je zaključio „da se taj period ne može u cijelosti smatrati kao boravak u vojsci za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili rata, jer je poznato da se ratna opasnost, kao i ratno djelovanje mijenjalo tijekom perioda 1992.g. – 1995.g. te da su kroz pojedine periode na snazi bila primirja, a na terenu su postojale redovne smjene pa da kod tužitelja nije došlo do zastoja zastarijevanja“, a drugostupanjski sud je samo naveo „činjenica je da je tužitelj objektivno bio u mogućnosti zatražiti ispunjenje svoje tražbine cijeneći okolnosti na koje se tužitelj poziva od dana dospijeća, pa do isteka zastarnog roka, što je međutim tužitelj propustio kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja“.

Prema odredbi čl. 382. toč. 1. ZOO zastarijevanje ne teče za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata u pogledu potraživanja osoba na vojnoj dužnosti.

Tom odredbom propisan je slučaj zastarijevanja potraživanja vjerovnika koji se za vrijeme mobilizacije zbog neposredne ratne opasnosti ili rata nalaze na vojnoj dužnosti.

Neosnovano je zaključivanje sudova da ratna opasnost nije postojala tijekom cijelog razdoblja tužiteljevog sudjelovanja u Domovinskom ratu jer da je u tom razdoblju bilo i perioda primirja.

Za vrijeme Domovinskog rata, rat i ratna opasnost trajali su kontinuirano, pa je za ocjenu pitanja zastoja zastarijevanja u pogledu osoba koje su tijekom Domovinskog rata bile na vojnoj dužnosti bitno samo vrijeme provedeno na toj dužnosti.

To odlučno činjenično pitanje u konkretnom slučaju nije raspravljeno i ocijenjeno. Inače sama okolnost da je tužitelj u određenom periodu bio sudionik Domovinskog rata ne mora značiti da je on u tom periodu bio i na vojnoj dužnosti jer se sudjelovanje u Domovinskom ratu priznaje i osobama koje nisu bile pripadnici oružanih snaga Republike Hrvatske te djelatnog i pričuvnog sastava policije, već su sudjelovali u obrani Republike Hrvatske kroz radnu obvezu te obvezu sudjelovanja u civilnoj službi i službi motrenja i obavješćivanja.

Slijedom navedenog proizlazi da nižestupanjske presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, pa budući da se zbog toga pobijana presuda ne može ispitati, ostvarena je istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Stoga su na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP nižestupanjske presude ukinute i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U Zagrebu, 15. listopada 2008.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.