Revr-103/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 103/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. D. iz L., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici A. Z., V. Z. i T. K., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu A. Z., V. Z. i T. K. iz P., protiv tuženika L. ... d.o.o., OIB: ..., kojeg zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. D., M. B., P. M. i H. Č., radi poništenja izjave i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-3960/2013-2 od 5. ožujka 2015., kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Daruvaru, poslovni broj P-417/13-29 od 8. studenoga 2013., u sjednici održanoj 20. rujna 2017.,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija tužitelja M. D., preinačuje se presuda Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-3960/2013-2 od 5. ožujka 2015. u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva u iznosu od 28.540,49 kn sa zateznim kamatama i odluci o troškovima postupka i presuda Općinskog suda u Daruvaru, poslovni broj P-417/13-29 od 8. studenoga 2013. u točki III. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 28.540,49 kn sa zateznim kamatama i sudi:

Nalaže se tuženiku u roku od osam dana isplatiti tužitelju iznos od 28.540,49 kn sa zateznim kamatama od 14. siječnja 2013. do isplate koje teku do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do isplate po stopi od 7,41% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema stopi zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Nalaže se tuženiku u roku od osam dana naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 4.288,71 kn.

Odbija se revizija tužitelja M. D. u preostalom dijelu, kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.200,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to pobliže navedeno u izreci (točka I. izreke), odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva do zatraženog iznosa od 54.405,99 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom (točka II. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za poništenje izjave datirane s danom 6.12.2012. godine (točka III. izreke) te je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 6.924,95 kn (točka IV. izreke).

Drugostupanjskom presudom, suđeno je:

"Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava, pa se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Daruvaru broj P-417/13-29 od 8. studenoga 2013. godine

-preinačuje u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva za iznos od 5.825,28 kn i odluci o troškovima postupka i sudi:

"Nalaže se tuženiku L.-G. d.o.o. L. O.: ... da tužitelju M. D. O.: ... isplati bruto iznos od 5.825,28 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i to:

- na iznos od 3.883,52 kn od 15. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.941,76 kn od 15. veljače 2013. godine do isplate."

Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.677,87 kn u roku od 8 dana.

-potvrđuje u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva u iznosu od 45.380,71 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom,

-potvrđuje u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva za poništenje izjave tužitelja datirane sa 6.12.2012. godine.

U dosuđujućem, a nepobijanom dijelu (toč. I. izreke) prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena."

Protiv "odbijajućeg dijela (…) presude, a koji dio se odnosi na isplatu otpremnine" reviziju je podnio tužitelj "temeljem članka 382. stavak 2. ZPP-a zbog toga što odluka u sporu ovisi o rješenju (…) materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni". Predlaže ovom sudu da "preinači pobijanu drugostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na otpremninu na način da prihvati žalbu tužitelja i preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev radi isplate otpremnine i naloži tuženiku da tužitelji isplati pripadajuću otpremninu, a podredno da predmet vrati na ponovljeno raspravljanje i odlučivanje prvostupanjskom sudu, podredno drugostupanjskom sudu te da naloži tuženiku da plati tužitelju trošak (…) revizije i cijelog postupka".

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je djelomično osnovana.

Iako je revizija podnesena pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, a u kojoj tužitelj postavlja materijalnopravna pitanja za koje tvrdi da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, ovaj sud je, imajući na umu da je drugostupanjska presuda donesena prema odredbi čl. 373.a ZPP, razmotrio reviziju tužitelja kao redovnu reviziju (čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP).

Prema odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U revizijskom stadiju postupka sporna je osnovanost zahtjeva tužitelja kojim traži da mu tuženik isplati otpremninu u iznosu od 44.541,01 kn.

U provedenom postupku utvrđeno je da je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga uz otkazni rok od dva mjeseca i dva tjedna; da je tužitelju predmetna odluka uručena 30. listopada 2012., a da je tužitelj istog dana kada mu je uručena odluka o otkazu, nakon otkaza ugovora o radu, potpisao izjavu kojom se odriče prava na otpremninu.

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine uz obrazloženje da se tužitelj odrekao otpremnine. Drugostupanjska presuda utemeljena je na shvaćanju da odricanje od prava na otpremninu nakon otkaza ugovora o radu proizvodi pravne učinke, a mogućnost odricanja radnika od prava na otpremninu ne ovisi od dospjelosti tražbine po osnovu otpremnine, jer je moguće i odricanje od tražbine koja još nije dospjela, ali pod uvjetom da postoji.

Drugostupanjska presuda utemeljena je na shvaćanju koje protivno shvaćanju revizijskog suda.

Prema pravnom shvaćanju zauzetom na petoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnoga suda Republike Hrvatske 28. svibnja 2007. obveza poslodavca na isplatu otpremnine dospijeva s danom prestanka radnog odnosa, tj. istekom otkaznog roka ako stranke nisu ugovorile kasniji datum dospijeća obveze.

Pitanje trenutka od kojeg radnik može slobodno raspologati potraživanjem s naslova otpremnine vezano je s trenutkom dospijeća tog potraživanja pa izjava radnika kojom se odriče otpremnine prije njezina dopijeća ne proizvodi učinke (u tom smislu i Vrhovni sud u Revr 228/11 od 20. travnja 2011., Revr 819/13 od 2. listopada 2013. i dr.), a takva praksa potvrđena je i na petoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnoga suda Republike Hrvatske održanoj 28. studenoga 2016.

Nadalje, i Ustavni sud je ocijenio da se pravno stajalište sudova - da se prije dospijeća obveze na isplatu otpremnine radnik ne može pravno valjano odreći prava da zahtijeva ispunjenje te obveze od poslodavca - zasniva na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava (tako u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1995/2006 od 25. veljače 2009., "Narodne novine" broj 33/09).

S obzirom da se u konkretnom slučaju tužitelj odrekao otpremine prije njezina dospijeća, istekom otkaznog roka od dva mjeseca i dva tjedna koji se računa od 30. listopada 2012., to njegova izjava o odricanju ne proizvodi učinke.

Pravo na otpremninu uređeno je tuženikovim Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu. Prema odredbi čl. 71. st. 2. Kolektivnog ugovora u slučaju osobno ili poslovno uvjetovanog otkaza, radnik ostvaruje pravo na otpreminu za kontinuirani rad kod poslodavca u iznosu od: a) jedne prosječne mjesečne neto plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca ako je radnik navršio 50 godina života i ako zbog smanjenja radne sposobnosti (iz zdravstvenih razloga) ne može obavljati poslove, b) 1/2 prosječne bruto plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca ako radnik ima 40 i više godina života, c) 1/3 prosječne prosječne bruto plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca za ostale radnike. Prema odredbi čl. 71. st. 3. Kolektivnog ugovora ukupan iznos otpremina iz stavka 2. ovog članka ne može iznositi više od neoporezivog iznosa utvrđenog posebnim propisom. Odredbom čl. 84. Pravilnika o radu na isti način je uređeno pravo na otpreminu.

Tužitelj nema pravo na otpreminu u iznosu koji se određuje prema odredbi čl. 71. st. 2. toč. a) Kolektivnog ugovora jer pogrešno tumači tu odredbu na način da, po mišljenju tužitelja, ne moraju biti kumulativno ispunjene dvije pretpostavke iz te odredbe – da je radnik navršio 50 godina života i da zbog smanjenja radne sposobnosti (iz zdravstvenih razloga) ne može obavljati poslove, već da je dovoljno da je ispunjena jedna od te dvije pretpostavke. Suprotno tome, ovaj sud smatra da iz te odredbe proizlazi da je za ostvarivanje prava na otpremninu po toj odredbi potrebno kumulativno ispuniti te dvije pretpostavke.

U provedenom postupku utvrđeno je da je tužitelj rođen 27. rujna 1960., da je tužitelj proveo na radu kod tuženika neprekidno jedanaest godina i da prosječna mjesečna bruto plaća tužitelja prije prestanka radnog odnosa iznosi 5.189,18 kn.

Budući da ima više od četrdeset godina života, tužitelj ima pravo na otpreminu u iznosu koji se određuje prema odredbi čl. 71. st. 2. toč. b) Kolektivnog ugovora, dakle polovicu prosječne bruto plaće u iznosu od 2.549,59 kn za svaku navršenu godinu rada kod 6.400,00 kn, koliko iznosi neoporezivi iznos otpremnine za svaku tuženika (a što je manje od

navršenu godinu rada kod poslodavca prema odredbama Zakona o porezu na dohodak, "Narodne novine" broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11 i 22/12; i Pravilnika o porezu na dohodak, "Narodne novine" broj 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09 – ispravak, 146/09, 123/10, 137/11 i 61/12), a što za jedanaest godina ukupno iznosi 28.540,49 kn. Kako je utvrđeno da je tužitelju otkazni rok istekao 13. siječnja 2013., tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od 14. siječnja 2013. do isplate.

Stoga je valjalo djelomičnim prihvaćanjem revizije djelomično preinačiti nižestupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 28.540,49 kn sa zateznim kamatama, tako da se tužbeni zahtjev u tom dijelu prihvaća (čl. 395. st. 1. ZPP).

U preostalom dijelu kojim se pobijaju presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 16.000,52 kn sa zateznim kamatama revizija nije osnovana, pa je reviziju u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Na temelju čl. 166. st. 2. ZPP u vezi čl. 154. st. 1. ZPP valjalo je preinačiti odluku o troškovima postupka.

Utvrđeni troškovi tužitelja pred prvostupanjskim sudom iznose 8.335,50 kn. Razmjerno uspjehu u sporu od 63% tužitelju pripada iznos od 5.251,36 kn. Utvrđeni trošak tužitelja u žalbenom postupku iznosi 1.562,50 kn. Razmjerno uspjehu u žalbi od 61% tužitelju pripada iznos od 953,12 kn. Tužitelj ima pravo i na naknadu troškova revizijskog postupka u iznosu od 1.200,00 kn (razmjerno uspjehu u reviziji od 64%, dakle 64% od troškova sastavljanja revizije u iznosu od 1.500,00 kn po Tbr. 10. toč. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, zajedno s PDV-om u iznosu od 375,00 kn). Dakle, tužitelju ima pravo na naknadu troška ukupno u iznosu od 7.404,48 kn.

Utvrđeni troškovi tuženika pred prvostupanjskim sudom iznose 8.421,00 kn. Razmjerno uspjehu u sporu od 37% tuženiku pripada iznos od 3.115,77 kn.

Nakon izvršenog prijeboja tražbina naknade parničnih troškova ostala je razlika u iznosu od 4.288,71 kn u korist tužitelja pa je tuženiku naloženo taj iznos platiti tužitelju na ime naknade parničnih troškova.

Zagreb, 20. rujna 2017.

Predsjednica vijeća

Davorka Lukanović-Ivanišević, v. r.