Pž-6205/2008-5 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

78. Pž-6205/08-5

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Josipa Turkalja, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. d.d. u stečaju, OIB ..., S., kojeg zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u S., protiv tuženika S. d.d., OIB ..., S., kojeg zastupa punomoćnik B. Č., odvjetnik u S., radi isplate iznosa od 1,510.198,80 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-12/03 od 20. veljače 2006., u sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2013.

p r e s u d i o j e

I. Preinačuje se točka I. izreke presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-12/03 od 20. veljače 2006. i sudi:

Nalaže se tuženiku u roku od osam dana platiti tužitelju iznos od 195.313,50 EUR (stodevedesetpettisućatristotrinaest eura i pedeset centi), sa zateznom kamatom u visini kamate koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na štedne uloge po viđenju, tekuću na iznos od 382.000,00 DEM od 28. ožujka 2000. do 31. prosinca 2001.; sa zateznom kamatom koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na štedne uloge po viđenju tekuću na iznos od 195.313,50 EUR od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2007., te zateznu kamatu u visini eskontne stope H. narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za osam postotnih poena, tekuću od 1. siječnja 2008. do isplate, sve u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju banke u mjestu ispunjenja na dan isplate.

II. Tuženikova žalba od 29. rujna 2006. protiv točke II. izreke presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-12/03 od 20. veljače 2006. odbija se kao neosnovana i presuda u tom dijelu potvrđuje.

r i j e š i o j e

Tuženikove dopune žalbe podnesene 24. srpnja 2008. i 25. srpnja 2008. protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-12/03 od 20. veljače 2006. odbacuju se kao nepravodobne.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-12/03 od 20. veljače 2006. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 1,510.198,80 kn s kamatama (točka I. izreke presude), kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 102.110,00 kn (točka II. izreke presude). Prvostupanjski je sud, nakon provedenog postupka, utvrdio kako su tužitelj i tuženik 27. listopada 1998. sklopili Ugovor o kupoprodaji dionica, na temelju kojeg je tužitelj kao prodavatelj prodao tuženiku ukupno 382 dionice tužitelja, te da se tuženik upisao kao imatelj dionica u knjigu dionica. Tužitelj je tuženiku za navedenu kupoprodaju ispostavio račun u iznosu od 1,510.198,80 kn s rokom plaćanja 28. ožujka 2000., a koji račun tuženik nije platio.

Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, preporučenom pošiljkom predanom na pošti 29. rujna 2006., navodeći kako istu izjavljuje iz svih dopuštenih razloga, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, krive primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba postupka, te da istu pobija u cijelosti, a žalba je dostavljena na jednoj stranici, bez potpisa.

S obzirom na to da navedena žalba nije sadržavala sve što je propisano odredbom čl. 350. st. 1. t. 4. Zakona o parničnom postupku (preuzetog kao propis Republike Hrvatske u „Narodnim novinama“ broj 53/91, izmjene u „Narodnim novinama“ broj 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13; dalje: ZPP) ista je vraćena na dopunu, pri čemu je ovaj sud konstatirao i kako se uvidom u istu može zaključiti kako žalba ima više stranica koje nedostaju.

Prvostupanjski je sud pozvao tuženika da u roku od osam dana dopuni žalbu, a kako tuženik nije postupio po pozivu suda 15. srpnja 2008. donio je rješenje o odbacivanju žalbe kao nepotpune. Tuženik je podneskom od 24. srpnja 2008. zatražio povrat u prijašnje stanje, podredno žalbu, a dostavio je i dopunu žalbe na način da je u istom podnesku obrazložio žalbene razloge. Nadalje, tuženik je žalbu nadopunio i telegramom koji je upućen sudu 25. srpnja 2008.

Prvostupanjski je sud dopustio povrat u prijašnje stanje, ukinuo rješenje od 15. srpnja 2008. i predmet proslijedio ovom sudu na odlučivanje.

S obzirom na to da se nedostatak žalbe naveden u čl. 350. st. 1. t. 4. ZPP-a odnosi na to da žalba nije bila potpisana, a tuženik nije potpisao primjerak žalbe od 26. rujna 2006., predmet je ponovno vraćen radi otklanjanja nedostatka, nakon čega je ponovo proslijeđen ovom sudu.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prema odredbi čl. 350. ZPP-a, žalba mora sadržavati oznaku presude protiv koje se podnosi, određenu izjavu o tome da se presuda pobija u cijelosti ili u nekom dijelu, razloge zbog kojih se žalba podnosi te potpis podnositelja žalbe, a žalba podnesena 26. rujna 2006. nije sadržavala potpis podnositelja, pri čemu se iz njenog sadržaja moglo zaključiti da neke stranice nedostaju.

S obzirom na to da tuženik nije dostavio nedostajuće stranice već je podneskom od 24. srpnja 2008. i telegramom od 25. srpnja 2008. dopunjavao žalbene navode, ti podnesci nisu mogli biti razmatrani u ovom postupku jer su predani nakon proteka roka (čl. 358. st. 2. u vezi s čl. 500. st. 2. ZPP-a).

Stoga je u ovom postupku presuda ispitivana samo u odnosu na navode žalbe koja je podnesena 26. rujna 2006., te u dijelu u kojemu se presuda ispituje po službenoj dužnosti, a dopune žalbe podnesene 24. srpnja 2008. i 25. srpnja 2008. odbačene su kao nepravovremene.

Ispitavši pobijanu odluku na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a tuženik u svojoj žalbi niti ne ukazuje na postojanje koje druge bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje bitno za donošenje ove odluke:

- tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kupoprodaji dionica,

- tuženik je upisan kao imatelj prodanih dionica u knjizi dionica tužitelja,

- tuženik nije platio ugovorenu cijenu za kupljene dionice.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud naložio tuženiku platiti tužitelju utuženi iznos i troškove postupka, pri čemu se nije pozivao na odredbe materijalnog prava koje je primijenio.

Pravilnost primjene materijalnog prava ispitana je po službenoj dužnosti, u odnosu na ranije prigovore tuženika i sadržaj same presude.

Tijekom postupka tuženik je istaknuo sljedeće navode u odnosu na primjenu materijalnog prava u ovom predmetu:

- Ugovor o kupoprodaji dionica je ništav jer je sklopljen na temelju ništavog Društvenog ugovora, pa mu je osnova nedopuštena,

- kako je Ugovor o kupoprodaji dionica ništav jer nije moguće ispunjenje ugovora zbog nedostatka ugovorenog roka ispunjenja,

- rješenje o ovrsi izdano je na temelju isprave koja je bez učinka jer račun ne označava istinito nastanak obveze,

- tužiteljevo potraživanje je zastarjelo.

Prvenstveno valja ukazati kako na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti, a ovaj sud ne nalazi razloge zbog kojih bi Ugovor o kupoprodaji dionica bio ništav – njegov sadržaj nije suprotan Ustavu, zakonu niti moralu pa ne postoje razlozi za njegovu ništavost prema čl. 103. Zakona o obveznim odnosima (preuzetog kao propis Republike Hrvatske u „Narodnim novinama“ broj 53/91, izmjene u „Narodnim novinama“ broj 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO). Naime, u pitanju je uobičajeni ugovor o prodaji dionica, na temelju kojeg je tuženik upisan kao vlasnik u knjizi dionica.

Nadalje, iz sadržaja Društvenog ugovora na koji se tuženik poziva i koji dostavlja u spis nije vidljiva nikakva veza s Ugovorom o kupoprodaji dionica. U pitanju su dva potpuno različita ugovora, te niti eventualno nepostupanje po Društvenom ugovoru ne predstavlja razlog za ništavost ugovora o kupoprodaji dionica.

Tuženik pogrešno smatra kako postoji nemogućnost ispunjenja ugovora zbog nedostatka ugovorenog roka ispunjenja te da je zbog toga ugovor ništav. Naime, s obzirom na to da se radi o kupoprodajnom ugovoru i novčanoj obvezi tuženika, a iz spisa nije vidljivo postojanje bilo kakvih okolnosti koje bi zahtijevale poseban rok za ispunjenje obveze, sukladno čl. 314. ZOO-a obveza je dospjela odmah po potpisu ugovora, pa nedostatak ugovorenog roka ispunjenja nije od utjecaja na valjanost samog ugovora.

Slijedom navedenog, Ugovor o kupoprodaji dionica nije ništav i proizvodi pravne učinke.

Tuženik pravilno ukazuje kako je tužiteljev račun nastanak obveze pogrešno označen kao 20. ožujka 2000., no s obzirom na to da je tužitelj prema Ugovoru imao pravo tražiti isplatu još 28. listopada 1998., činjenica kako je tužitelj izdao račun 20. ožujka 2000. i tražio isplatu s danom 28. ožujka 2000. ne utječe na postojanje obveze.

U odnosu na prigovor zastare, ovaj sud ukazuje kako Ugovor o kupoprodaji dionica ne predstavlja međusobno potraživanje pravnih osoba iz ugovora u prometu robe i usluga iz čl. 374. st. 1. ZOO-a, za koje bi bio propisan trogodišnji zastarni rok. Naime, ugovori u privredi jesu ugovori što ih poduzeća i druge pravne osobe koje obavljaju privrednu djelatnost te imaoci radnji i drugi pojedinci koji u obliku registriranog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost sklapaju među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmete njihova poslovanja ili su u vezi s tim djelatnostima (čl. 25. st. 1. ZOO-a).

S obzirom na to da su predmet ovog ugovora bile nematerijalizirane dionice tužitelja, koje je isti prodavao tuženiku u cilju upisa tuženika kao imatelja dionica u knjigu dioničara, ne radi se o ugovoru u privredi te se na potraživanje po tom ugovoru primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 371. ZOO-a.

Međutim, prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio plaćanje iznosa od 1,510.198,80 kn. Naime, s obzirom na to da su tužitelj i tuženik ugovorili obvezu u stranoj valuti (DEM), a ne radi se o slučaju u kojem bi pravna osoba sa sjedištem u Republici Hrvatskoj mogla steći devizna sredstva prema čl. 28. tada važećeg Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata („Narodne novine“ broj 91A/93 i 36/98), tužitelj je ispunjenje obveze mogao tražiti samo u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju banke na dan i u mjestu ispunjenja (čl. 395. st. 3. ZOO-a).

Pri tome ovaj sud ukazuje kako je taj ugovoreni iznos nakon 31. prosinca 2001. trebao biti pretvoren u protuvrijednost EUR po tečaju 1.95583 DEM za 1 EUR (Uredba EC No. 2866/98 od 31. prosinca 1998.).

Naime, prema Uredbi EC 974/98 od 3. svibnja 1998., EUR se uvodi kao sredstvo plaćanja zemalja članica navedenih u čl. 1. Uredbe, među kojima je i Njemačka, prema tečaju koji je uređen kasnijom Uredbom (EC No. 2866/98 od 31. prosinca 1998.).

Prema čl. 9. Uredbe EC 974/98 nacionalna valuta (u ovom slučaju DEM) vrijedi do stupanja na snagu Uredbe, pri čemu se ista može koristiti kao legalno sredstvo plaćanja na području država članica ne dulje od šest mjeseci nakon 1. siječnja 2002., odnosno u kraćem razdoblju ukoliko je to propisano nacionalnim pravom (čl. 10. i čl. 15. Uredbe EC 974/98).

U Njemačkoj, kao državi članici, ovaj je rok skraćen, te DEM vrijedi kao zakonsko sredstvo plaćanja do 31. prosinca 2001., pri čemu se plaćanja mogu vršiti u DEM i do 28. veljače 2002. (DM-Beendigungsgesetz odnosno Deutsche Mark Terimination Act). Dakle, nakon 31. prosinca 2001. obveza se mora iskazati u EUR, makar je plaćanje moguće i u nacionalnoj valuti DEM.

Stoga je ugovorna obveza tuženika, ugovorom izražena u DEM, na dan 1. siječnja 2002. morala biti pretvorena u odgovarajuću protuvrijednost EUR, prema propisanom tečaju 1:1,95583 pri čemu plaćanje treba biti naloženo u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju banke u mjestu i na dan ispunjenja, primjenom čl. 395. st. 3. ZOO-a.

Tužitelj, kao vjerovnik u obveznom odnosu, ovlašten je tražiti ispunjenje obaveze od tuženika kao dužnika prema odredbi čl. 262. ZOO-a, a ovlašten je tražiti i kamatu prema odredbi čl. 277. ZOO-a, od dana dospijeća do isplate. Bez obzira na to što je ugovorna obveza tuženika dospjela 28. listopada 1998., tužitelj je tražio zateznu kamatu od 28. ožujka 2000., pri čemu je tužitelj ovlašten tražiti manje nego što mu pripada.

Kako u vrijeme donošenja prvostupanjske presude nije postojao poseban propis koji bi određivao visinu kamate na potraživanje u stranim sredstvima plaćanja, sudska je praksa usvojila shvaćanje kako vjerovnicima u takvim odnosima pripada kamata po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju.

Stoga je ovaj sud, primjenom kogentnih normi materijalnog prava i odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a, preinačio točku I. izreke presude te naložio tuženiku plaćanje dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju banke na dan i u mjestu ispunjenja s pripadajućim kamatama, tekućim od dana kada je to tužitelj zahtijevao.

Tuženik u svojoj žalbi ne navodi posebno razloge zbog kojih bi pobijao odluku o troškovima postupka, a ispitujući oduku po službenoj dužnosti u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05 i 59/07) te čl. 154. ZPP-a.

Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, tuženikova je žalba protiv točke II. izreke odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđena.

U Zagrebu 22. listopada 2013.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

RAOUL DUBRAVEC, v.r.