Uzz-1/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Uzz 1/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, Jakoba Miletića, Gordane Gasparini, Ilije Čuljata i Stanka Hautza kao članova vijeća, te višeg stručnog suradnika Branke Papeš kao zapisničara, rješavajući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 4. veljače 1992. godine br. Ut-144/91 za zaštitu zakonitosti protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske od 18.IV. 1991. godine posl. br. Us-5758/90-7 kojom je uvažena tužba tužiteljice J.D. kojom je osporena zakonitost rješenja Grada Zagreba, Gradskog sekretarijata za prostorno uređenje i komunalne poslove, promet i veze, Odjela za upravno-pravne poslove od 24.X. 1990. godine klasa UP/II-371-01/90-01/496 ur. br. 251-05- 03-90-2, radi iseljenja i radi donošenja rješenja koje zamjenjuje odluku o priznavanju stanarskog prava, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 10. prosinca 1993., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Poštenjaka,

p r e s u d i o j e :

Zahtjev se uvažava.

Ukida se presuda Upravnog suda Republike Hrvatske od 18.IV. 1991. godine br. Us- 5758/90 i predmet vraća tom sudu.

O b r a z l o ž e n j e

Rješenjem Komiteta za građevinarstvo, komunalne i stambene poslove, Odsjek za imovinsko-pravne i stambene poslove općine Centar Zagreb od 15.II. 1990. godine klasa UP/I-371-03/89-01/16 ur. br. 2199-05-02-89-08 odlučeno je:

I. Odbija se prijedlog D.J. radi prijenosa stanarskog prava na stanu u Z.,

II. D.J. dužna je iseliti iz stana u Z., I. kat desno te ga slobodnog od osoba i stvari predati na raspolaganje vlasniku predmetnog stana B.M. iz Z., i to u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

Rješenjem Grada Zagreba, Gradskog sekretarijata za prostorno uređenje i komunalne poslove promet i veze, Odjela za upravno-pravne poslove od 24.X. 1990. godine klasa UP/II- 371-01/90-01/496 ur. br. 251-05-03-90-2 odbijena je žalba D.J. protiv navedenog rješenja kao neosnovana.

Upravni organi utvrđuju da J.D. nije bila član porodičnog domaćinstva svoje bake J.Lj. u momentu njene smrti (2.IV. 1980. godine) jer da u spornom stanu nije stanovala u posljednje dvije godine obzirom da je 1978. godine ostala bez posla i odselila bračnom drugu V.D. koji se nalazi na privremenom radu u inozemstvu.

Upravni organi ocjenjuju osnovanost zahtjeva temeljem odredbi Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", br. 51/85, 42/86 - dalje: ZSO/85) i to primjenom čl. 12. st. 1., čl. 67. st. 6. i čl. 99. st. 3. spomenutog zakona.

Pobijanom presudom Upravnog suda Republike Hrvatske od 18. travnja 1991. godine br. Us-5758/90 uvažena je tužba tužiteljice J.D. te poništena navedena rješenja upravnih organa prvog i drugog stupnja i odlučeno da se priznaje D.J. iz Z. stanarsko pravo na stanu u Z., koji se sastoji od četiri sobe, djevojačke sobe, kuhinje, kupaone, smočnice, WC-a i hodnika ukupne korisne površine 153,9 m5 vlasništvo M.B. iz Z. s time da ovo rješenje zamijeni odluku davaoca stana na korištenje dok takva odluka ne bude donesena time da je odbijen zahtjev B.M. iz Z. za iseljenje D.J. iz stana u Z.,

Prema pravnom shvaćanju Upravnog suda Republike Hrvatske za pravilnu primjenu materijalnog prava kod odlučivanja o zahtjevu da li tužiteljica ima pravo nastaviti koristiti stan mjerodavno je da li je ona bila član porodičnog domaćinstva u momentu smrti bake - 2.IV. 1980. godine - da odlazak tužiteljice u inozemstvo nije uslijedio radi prekidanja zajednice stanovanja s bakom nego iz egzistencionalnih razloga te da je tužiteljica imala opravdane razloge za izbivanje iz stana.

Zbog navedenog Upravni sud smatra da se odlazak tužiteljice u inozemstvo i njeno izbivanje iz stana ne može u smislu čl. 12. ZSO/85 smatrati prekidanjem zajednice stanovanja.

Protiv navedene presude Upravnog suda Republike Hrvatske zahtjev za zaštitu zakonitosti podnijelo je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske zbog povrede materijalnog prava.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državno odvjetništvo navodi da zaključak pobijane presude da je tužiteljica zbog egzistencionalnih razloga morala napustiti zemlju jer da je ostala bez posla nema uporišta u provedenom postupku jer da je tužiteljica jednostavno otišla svome suprugu i da je sobom povela djecu te da od tada pa sve do danas (14 godina) stanuje i živi u Berlinu, da se tamo djeca školuju te da tužiteljica nije u Njemačkoj zaposlena i da samo posjećuje Zagreb.

Kako tužiteljica po ocjeni Državnog odvjetništva ne spada u krug osoba iz čl. 12. ZSO/85 iz razloga što sporni stan ne koristi stalno nego samo povremeno i to prilikom kratkih pretežno ferijalnih posjeta u Zagrebu, te da takvo stanje traje od 1978. godine pa sve do danas, Državno odvjetništvo smatra da je pobijanom presudom povrijeđeno materijalno pravo.

Državno odvjetništvo predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači tako što će odbiti tužbu i potvrditi rješenje upravnih organa.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

U ovoj pravnoj stvari treba odlučiti o zahtjevu J.D. da joj se kao članu porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava svoje bake Lj.J. koja je umrla 2.IV. 1980. godine prizna stanarsko pravo te o zahtjevu M.B. za iseljenje J.D. iz stana u Z.

Za ocjenu osnovanosti oba zahtjeva odlučno je utvrditi da li je tužiteljica J.D. bila član porodičnog domaćinstva bake u stanu u Z., u vrijeme bakine smrti ili ne.

Ocjenu Upravnog suda Republike Hrvatske da je J.D. bila član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava Lj.J. u momentu njene smrti ne može, barem za sada, prihvatiti ovaj sud kao pravilnu ocjenu. Ovo iz razloga što je Upravni sud Republike Hrvatske pravni status člana porodičnog domaćinstva procjenjivao prema odredbi čl. 12. ZSO/85 a ne prema odredbi čl. 9. st. 1. toč. 4. ZSO/74.

Odredbom čl. 93. st. 2. ZSO propisano je da će stambeni organ, na prijedlog stanara, donijeti rješenje koje zamjenjuje odluku davaoca stana o priznanju stanarskog prava. Iz te odredbe proizlazi da je riječ o odluci koja ima deklaratorni značaj, jer se priznanje određenog prava (stanarsko pravo), koje je već stečeno na osnovi zakona. Naravno, ako to pravo nije stečeno, upravni organ će zahtjev za priznanje stanarskog prava odbiti. Pritom ZSO govori o pravu stanara (a ne člana porodičnog domaćinstva), da mu se prizna to već stečeno pravo. Riječ je dakle o pravu koje se stječe na osnovi samog zakona (ex lege), kad se za to steknu zakonom propisane pretpostavke (u konkretnoj situaciji da je D.J. bila član porodičnog domaćinstva u momentu smrti ranijeg stanara - svoje bake).

Smisao propisa čl. 93. st. 2. ZSO nije, dakle, uspostavljanje novog ili drugačijeg pravnog stanja, nego zaštita već nastalog prava. Odluka koja se donosi ima svoj racio u postizanju pravne sigurnosti za stanara, kojem davalac stana osporava taj pravni status. Zato odluka upravnog organa donesena po tom propisu ne smije promijeniti nastalo stanje (stanarsko pravo ili već ili ne postoji). Tom odlukom samo se utvrđuje (deklarira) postojanje stanarskog prava. Zato u upravnom postupku treba ispitati da li je to pravo nastalo i kada. Pri tome, naravno, treba primijeniti materijalno-pravne propise koji su bili na snazi u vrijeme stjecanja (nastanka tog prava).

čnog domaćinstva smatra se

Prema odredbi čl. 9. st. 1. toč. 4. ZSO/74 članom porodi

i živi u ekonomskoj zajednici u stanu na između ostalih i unuka ako s bakom zajedno stanuje

kojem baka ima svojstvo nositelja stanarskog prava.

Ocjenjujući stjecanje svojstva člana porodičnog domaćinstva prema uvjetima iz čl. 12. ZSO/85 koji kao uvjet za stjecanje svojstva člana porodičnog domaćinstva ne propisuje postojanje ekonomske zajednice između nositelja stanarskog prava i osobe koja si svojata svojstvo člana porodičnog domaćinstva Upravni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo.

Pritom valja navesti da ovaj sud, za sada, ne može prihvatiti ni ocjenu Upravnog suda da boravak J.D. u inozemstvu od 1978. godine pa do smrti nositelja stanarskog prava 1980. godine nije doveo do prekida zajedničkog stanovanja i ekonomske zajednice između J.D. kao unuke i nositelja stanarskog prava Lj.J..

Ovo iz razloga što prema podacima u spisu ne proizlazi da bi tužiteljica otputovala u inozemstvo 1978. godine radi zaposlenja i na taj način rješenja egzistencionalnog pitanja kako to utvrđuje Upravni sud. Naime iz saslušanja svjedoka V.S. (ročište 17.XI. 1983. godine - list 62) proizlazilo bi da je tužiteljica nezaposlena. Ukoliko bi tužiteljica doista i u inozemstvu ostala nezaposlena tada se ne bi mogla prihvatiti kao pravilna ocjena Upravnog suda da je razlog odlaska tužiteljice u inozemstvo opravdan jer da je odlazak u inozemstvo bio iz egzistencionalnih razloga.

Da odlazak u inozemstvo ne bi doveo do prekida zajedničkog stanovanja i ekonomske zajednice između nositelja stanarskog prava i člana porodičnog domaćinstva bilo bi potrebno da unatoč odlaska člana porodičnog domaćinstva u inozemstvu i nadalje postoji čvrsta ekonomska zajednica između člana porodičnog domaćinstva i nositelja stanarskog prava te da njihovi odnosi ukazuju na to da član porodičnog domaćinstva iz opravdanih razloga i doista razumno kraće vrijeme ne ostvaruje zajedničko stanovanje sa nositeljem stanarskog prava.

Zbog navedenog je potrebno posebno ocijeniti da li, i u kojoj mjeri, okolnosti koje navodi Državni odvjetnik u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, ako bi bile dokazane i ako bi njihovo postojanje egzistiralo u momentu smrti nositelja stanarskog prava, utječu na ocjenu pravnog statusa tužiteljice (da li joj pripada svojstvo člana porodičnog domaćinstva ili ne).

Zbog navedenih je razloga temeljem čl. 50. st. 2. Zakona o upravnim sporovima zahtjev za zaštitu zakonitosti uvažen i pobijana presuda ukinuta te predmet vraćen tom sudu.

U nastavku postupka Upravni sud Republike Hrvatske će ocijeniti zakonitost rješenja tuženog upravnog organa drugog stupnja prema odredbama čl. 9. st. 1. toč. 4. ZSO/74 te čl. 57. st. 2. ZSO/74.

Iz navedenih je razloga odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 10. prosinca 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Branka Papeš v.r.

Boris Guttmann v.r.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske na Ut-144/91,

2. Upravnom sudu Republike Hrvatske na Us-5758/90 zajedno sa spisom Us,

3. Punomoćniku tužitelja odvjetniku I.Đ., Z.,

4. Gradskom sekretarijatu za prostorno uređenje i komunalne poslove, promet i veze zajedno sa upravnim spisom.